Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/18 (R. D.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1069/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1069/18, rješavajući apelaciju Ruže Drobnjak, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ruža Drobnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 091573 17 Gž od 19. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Drobnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 091573 17 Gž od 19. decembra 2017. godine. Apelantica je 26. februara 2018. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju („Unis-Energetika“ d.o.o Sarajevo) na ime duga (za neizmirene naknade usluge isporuke toplotne energije) isplati iznos od 353,87 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da mu tužena – apelantica isplati dug na ime naknade za uslugu isporuke toplotne energije (fiksni trošak za održavanje sistema daljinskog grijanja) za period od 1. septembra 2013. godine do 31. augusta 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, primjenom odredbi čl. 17., 67. i 142. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je apelantica bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem, bez obzira što za pružanje usluga na ime fiksnog troška za održavanje sistema daljinskog grijanja nije zaključen ugovor u pisanoj formi. Također, budući da se potraživanje tužitelja odnosi za period od 1. septembra 2013. godine do 31. augusta 2014. godine, te da se tužbeni zahtjev temelji na Odluci o komunalnom redu Općine Travnik, relevantnim odredbama Pravilnika o općim i tehničkim uslovima za snabdijevanje toplotnom energijom gradskog područja Travnik i Tarifnog pravilnika za isporuku toplotne energije iz sistema daljinskog grijanja grada Travnika, koji su bili na snazi u periodu iz koga potiče potraživanje tužitelja i u vrijeme donošenja prvostepene presude, neosnovan je žalbeni navod apelantice da su navedeni akti nezakoniti, ništavi i nisu u skladu sa odredbama Zakona o konkurenciji BiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Rješenjem Konkurencijskog vijeća BiH od 22. decembra 2015. godine naloženo tužitelju da odmah, odnosno u roku od 60 dana od dana prijema rješenja uskladi odredbe člana 23., 59., 63. i 70. Pravilnika o općim i tehničkim uslovima za snabdijevanje toplotnom energijom gradskog područja Travnika, te odredbe člana 4., 26., 29. i 31. Tarifnog pravilnika za isporuku toplotne energije iz sistema gradskog grijanja grada Travnika, kojima je između ostalog propisano plaćanje godišnje naknade fiksnog troška za održavanje sistema daljinskog grijanja. Dakle, navedene odredbe Pravilnika i Tarifnog pravilnika u spornom periodu su bile na snazi i proizvodile su pravno dejstvo. Osim toga, Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH je na sjednici održanoj dana 30. septembra 2016. godine zauzelo stav da odredbe pravilnika koje reguliraju plaćanje „fiksnog troška" nisu ništave, jer ih Konkurencijsko vijeće svojim rješenjem nije poništilo već je naložilo tužitelju njihovo usklađivanje odmah, odnosno u roku od 60 dana od dana prijema rješenja, tako da su se te odredbe primjenjivale do 4. januara 2016. godine kada su od strane tužitelja stavljene van primjene.

Apelacioni navodi

3. Iako apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenom odlukom povrijeđeno, iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da su redovni sudovi propustili da na savjestan i temeljit način cijene sve činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/18 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio