Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1753/16 (D.o.o. „Elektrometal“ Cazin)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 73
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
Predmeti (1)
AP-1753/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1753/16, rješavajući apelaciju DOO „Elektrometal“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija DOO „Elektrometal“ Cazin.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Elektrometal“ Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin broj 01/V-23- 302/15 od 12. novembra 2015. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin broj 05-23-3066/08 od 20. jula 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO „Elektrometal“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Azira Hrle, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01/V-23-302/15 od 12. novembra 2015. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-3066/08 od 20. jula 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Komisije i Službe zatraženo je 7. marta 2018. godine, a 5. aprila 2018. godina od Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona – organa pred kojim je u jednom dijelu trajao postupak koji je okončan osporenim odlukama (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo, Komisija su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. marta do 19. aprila 2018. godine, dok Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
5. Služba je, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj 05-23-3066/08 od 11. jula 2008. godine kojim je apelantu utvrđena godišnja naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u određenom iznosu i za određeni period. U pouci o pravnom lijeku rješenja navedeno je da se protiv njega može izjaviti žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja.
6. Apelant je 18. augusta 2008. godine podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je zaključkom broj 11/2-23-659-UP-2/2008 od 10. augusta 2011. godine odbacilo žalbu zbog nenadležnosti (stav 1. izreke zaključka). Također, navelo je (stav 2. izreke zaključka) da je Komisija nadležni organ za postupanje povodom te žalbe.
7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 25. augusta 2011. godine podnio tužbu protiv zaključka Ministarstva.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 006047 11 U od 18. novembra 2013. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio pobijani zaključak i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak. U obrazloženju presude je ukazano da je odredbom člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano: „Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. [...].“ Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te uzimajući u obzir da je Ministarstvu bio poznat organ koji odlučuje u žalbenom postupku, a što proizlazi iz same izreke zaključka tog organa, Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo bilo dužno žalbu odmah proslijediti nadležnom organu za postupanje po njoj, što nije učinilo, a da nikako nije moglo odbaciti žalbu zbog nenadležnosti. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da će Ministarstvo u ponovnom postupku odmah, bez odgađanja, proslijediti žalbu na postupak po njoj nadležnom organu.
9. Ministarstvo je, zatim, 27. novembra 2013. godine spis konkretnog predmeta proslijedilo Komisiji.
10. Komisija je Rješenjem broj 01/V-23-70/80 od 16. decembra 2013. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Službe broj 05-23-3066/08 od 11. jula 2008. godine.
11. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 26. januara 2014. godine podnio tužbu protiv rješenja Komisije. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 008480 14 U od 23. marta 2015. godine uvažio tužbu, pa je poništio drugostepeno Rješenje Komisije broj 01/V-23-70/80 od 16. decembra 2013. godine i prvostepeno Rješenje Službe broj 05-23-3066/08 od 11. jula 2008. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, i to, kako to proizlazi iz obrazloženja te presude, zbog povrede odredaba ZUP-a i nepridržavanja odredaba člana 73. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03, u daljnjem tekstu: ZGZ). Osporene odluke
12. Nakon toga Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 05-23-3066/08 od 20. jula 2015. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) apelantu kao vlasniku gradskog građevinskog zemljišta utvrđena godišnja naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje se nalazi u IV zoni gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 613,45 KM, i to za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine. Predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) određeno je da se navedeni iznos odnosi na objekte upisane na k.č., pobliže opisane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna parcela).
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba, postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda, provela ponovni postupak, utvrdila činjenice i donijela novo rješenje. Pri tome ukazano je da je ZGZ i Odlukom o građevinskom zemljištu („Službene novine Općine Cazin“ broj 2/04), kao provedbenim propisom, utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog i ostalog građevinskog zemljišta. Istaknuto je da je u tom smislu rješenjem općinskog načelnika i dopunskim rješenjem, precizirani broj i datum, formirana Komisija za snimanje poslovnih prostora koji podliježu plaćanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Dalje, navedeno je da je izlaskom na lice mjesta ta komisija utvrdila činjenično stanje, odnosno namjenu objekta, vrstu djelatnosti koja se obavlja, zonu u kojoj se poslovni objekt nalazi, kao i površinu zemljišta, a o čemu je sačinjen zapisnik, precizirani broj i datum, na temelju kojeg je doneseno rješenje o utvrđivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Konstatirano je da je zapisnikom sa lica mjesta utvrđeno da korisna površina apelantovog poslovnog objekta, a koji se nalazi IV zoni, iznosi 639 m², te da se navedena površina koja podliježe plaćanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta odnosi na dijelove objekta u kojima se obavlja uslužna djelatnost, a koji su prema oznakama novog katastarskog operata označeni kao predmetna parcela. Također, iz rješenja proizlazi da je utvrđeno Rješenjem Službe za broj 05-23-522/99 od 17. maja 1999.godine da je apelant kao vlasnik predmetne parcele dobio urbanističku saglasnost za dogradnju, nadogradnju, rekonstrukciju i izmjenu namjene postojećeg poslovno-stambenog objekta, namjenski za trgovinu i stanovanje, te da je Rješenjem Službe broj 05-23-2437/99 od 9. novembra 1999. godine dato odobrenje za upotrebu poslovno-stambenog objekta namjenski za trgovinu. Pored toga, navedeno je da je Komisija za snimanje poslovnih prostora koji podliježu plaćanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta službenom zabilješkom broj 05-23-12657/09 od 21. decembra 2009. godine konstatirala da je u više navrata pokušala izvršiti nova mjerenja predmetnog poslovnog prostora radi utvrđivanja promjena koji se tiču površine, ali da je naišla na odbijanje direktora firme, koji ne pristaje na mjerenje prostora, niti na potpisivanje nikakvog zapisnika. S obzirom na navedeno, Služba je naknadu iz tačke 1. dispozitiva predmetnog rješenja utvrdila na sljedeći način: a) visina naknade koja je predviđena za obavljanje uslužne djelatnosti u IV zoni iznosi 0,08 KM/m² za jedan mjesec (član 52. Odluke o građevinskom zemljištu) i b) površina zemljišta za koju se plaća naknada iznosi 639 m² ( zapisnik o utvrđenom činjeničnom stanju, precizirani broj i datum). Budući da se naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta plaća i obračunava jednom godišnje, Služba je konstatirala da se konačni iznos naknade dobije množenjem utvrđenih vrijednosti sa brojem 12 (broj mjeseci), odnosno 0,08 x 639,00 x 12 = 613,45 KM.
14. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je Komisija odbila kao neosnovanu Rješenjem broj 01/V-23-302/15 od 12. novembra 2015. godine.
15. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Naime, Komisija je uvidom u spis predmeta utvrdila da je prvostepeno rješenje doneseno primjenom člana 73. ZGZ i odredaba člana 10, te čl. 47-52. Odluke o građevinskom zemljištu. Komisija je zaključila da je pri tome prvostepeni organ na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Odluke, te u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno obrazložio na koji način se utvrđuje naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (namjena objekta, vrsta djelatnosti koja se obavlja, zona u kojoj se poslovni objekt nalazi i površina objekta). U vezi sa tim, Komisija je istakla da je članom 47. Odluke o građevinskom zemljištu propisano da se naknada plaća bez obzira na oblik vlasništva, a članom 48. navedene odluke propisano da se naknada počinje plaćati od prvog dana narednog mjeseca u kojem je izdato odobrenje za upotrebu objekta, ili od dana početka korištenja objekta. Pri tome Komisija je zaključila da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni organ povrijedio materijalno pravo jer se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju obaveze vlasniku na plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju naknadu su, prema Odluci o građevinskom zemljištu, a što je u skladu sa članom 73. ZGZ, dužni da plaćaju vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Prema tome, konstatirajući da je apelant vlasnik i korisnik gradskog građevinskog zemljišta, Komisija je zaključila da je, u skladu sa članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin, obveznik plaćanja ove naknade. Također, Komisija je ocijenila da je potrebno ukazati na to da ta naknada nije isto što i naknada za dodjeljivanje i uređenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju su dužni da plate oni građani koji pristupaju izgradnji bilo stambenog ili poslovnog prostora na dodijeljenom gradskom građevinskom zemljištu. Komisija je ukazala da je stoga neosnovan apelantov žalbeni navod da nije u obavezi da plaća naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta s obzirom na to da se ovdje radi o drugoj obavezi koja nastaje i plaća se prije izgradnje bilo stambenog ili poslovnog objekta, dok obaveza po osnovu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nastaje pri izgradnji navedenih objekata i plaća se godišnje na osnovu rešenja nadležnog organa. Komisija je istakla da je članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu propisano da su obveznici naknade vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a da je članom 50. Odluke propisano: "Obveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta.“ Imajući u vidu navedeno, Komisija je zaključila da je prvostepeni organ primjenom čl. 49. i 50. Odluke o građevinskom zemljištu (a što je u skladu sa članom 75. ZGZ), na osnovu zapisnika komisije (odnosno uviđajem na licu mjesta), precizirani broj i datum, pravilno utvrdio da je apelant obveznik plaćanja naknade, odnosno da je pravilno utvrdio činjenično stanje i visinu naknade u skladu sa čl. 50. i 52. navedene odluke.
16. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Komisije, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine.
17. U obrazloženju presude je navedeno da tužba nije osnovana. U vezi sa tim, konstatirano je da je apelantov navod u pogledu nenadležnosti Komisije za odlučivanje u konkretnom slučaju neosnovan zbog toga što je odredbom člana 223. stav 1. ZUP-a propisano da, ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stepenu rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća, a u konkretnom slučaju je to tuženi organ, tj. Komisija. Dalje, ukazano je da je apelantu utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta na osnovu utvrđene namjene objekta, vrste djelatnosti koja se obavlja, zone u kojoj se poslovni objekt nalazi, te površine objekta. Kantonalni sud je zaključio da su u tom smislu neosnovani apelantovi navodi da nije u obavezi da plaća navedenu naknadu jer je vlasnik predmetnog zemljišta s obzirom na to da je Komisija pravilno primijenila pravila propisana odredbama čl. 47. i 48. Odluke o građevinskom zemljištu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 47. citirane odluke propisano da se naknada plaća bez obzira na oblik vlasništva, a da je odredbom člana 48. iste odluke propisano da se naknada počinje plaćati od prvog dana narednog mjeseca u kojem je izdato odobrenje za upotrebu objekta, ili od dana početka korištenja objekta. Nadalje, ukazao je da je odredbom člana 49. iste odluke propisano da su obveznici naknade vlasnici ili nositelji prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a članom 50. iste odluke da se obveznik naknade utvrđuje na temelju podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. Ukazano je da su navedene odredbe u skladu sa odredbom člana 75. ZGZ. Također, ukazano je da je apelantu predmetna naknada utvrđena uviđajem na licu mjesta o čemu je sačinjen zapisnik, precizirani broj i datum. Ocijenivši da su upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na njega pravilno primijenili materijalno pravo, a da nisu povrijeđene odredbe ZUP-a, odnosno da nije ničim povrijeđen Zakon na štetu tužitelja u toku donošenja osporenog akta, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini tvrdi je vlasnik predmetnog zemljišta i da je, između ostalog, iz odredbe člana 75. ZGZ vidljivo da se obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može odnositi samo na zemljište u državnom vlasništvu, a da se ne može odnositi na apelanta. Također, smatra da su u vezi sa tim pitanjem odredbe Odluke o građevinskom zemljištu neusklađene za ZGZ. Smatra da je osporeno drugostepeno rješenje donio nenadležni organ. Zatim, navodi da su u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni organ svakako bili nenadležni za odlučivanje s obzirom na to da iz odredbe člana 73. stav 5. ZGZ proizlazi da svoja prava na tu naknadu općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom. Dalje, navodi da se naplata predmetne naknade u Općini Cazin vrši samo prema nekolicini firmi, među kojima je i apelant, zbog čega smatra da su osporene odluke diskriminatorne. Također, apelant ukazuje da je predmetni postupak odugovlačen, odnosno da je trajao nerazumno dugo.
b) Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, tvrdeći da taj sud u osporenoj presudi nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog prava, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
20. Komisija predlaže da se apelacija odbaci kao neosnovana. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da je neosnovan apelantov navod u pogledu nenadležnosti tog organa, jer je ona shodno članu 223. stav 1. stvarno i mjesto nadležna za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, Komisija tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava jer se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju obaveze vlasniku na plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju su, prema Odluci o građevinskom zemljištu, a što je u skladu sa ZGZ, dužni da plaćaju vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Prema tome, kako je apelant vlasnik i korisnik gradskog građevinskog zemljišta, to je, u skladu sa članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu, obveznik plaćanja ove naknade. Komisija nadalje ukazuje da je članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu propisano da su obveznici naknade vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a članom 50. Odluke propisano je da „obveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta“. Shodno navedenom, Komisija tvrdi da je prvostepeni organ primjenom čl. 49. i 50. Odluke o građevinskom zemljištu (a što je u skladu sa članom 75. ZGZ), na osnovu zapisnika komisije, pravilno utvrdio da je apelant obveznik plaćanja naknade. Također, ukazala je da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i visinu naknade pridržavajući se kriterija koji su propisani Odlukom o građevinskom zemljištu.
21. Ministarstvo navodi da je 3. decembra 2008. godine zaprimilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Službe broj 05-23-3066/08 od 11. jula 2008. godine i da je, postupajući po toj žalbi, donijelo zaključak broj 11/2-23-659-UP-2/2008 od 10. augusta 2011. godine, ali da je Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 006047 11 U od 18. novembra 2013. godine taj zaključak poništen i predmet vraćen na ponovni postupak uz upute da Ministarstvo predmetnu žalbu tužitelja bez odgađanja proslijedi nadležnom organu. Ministarstvo je navelo da je, shodno tome, postupajući po uputama Kantonalnog suda, aktom broj 11/2- 23-659-UP-2/2008 od 27. novembra 2013. godine apelantovu žalbu dostavilo na nadležno postupanje Komisiji, nakon čega nije više postupalo u konkretnom predmetu.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:
- izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, […].
Član 73.
Odlukom općinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korišćenja zemljišta.
Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište kategorisati različito, prema pogodnostima koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu korišćenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih povremeno koriste za odmor).
Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta.
Rješenje o određivanju naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta donosi općinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova.
U slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom.
Član 74.
Naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje se u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog zakona, prema jedinici površine zemljišta (m2), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01%.
Član 75.
Obveznici naknade iz prethodnog člana su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta.
Obveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. Vlasnik stana, odnosno nosilac stanarskog prava, kao i zakupac poslovnih prostorija ili neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, dužan je da obvezniku iz stava 1. ovog člana, naknadi iznos naknade, koji nije sadržan u stanarini, odnosno zakupnini.
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 65. stav 4.
Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci Član 223. stav 1.
Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stupnju rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća.
24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:
Član 10.
[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na određivanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1940/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupnu na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
A.U odnosu na osporene odluke
33. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je, po njegovom mišljenju, osporenim odlukama proizvoljnom primjenom odredaba materijalnog prava proizvoljno utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, pri čemu su te odluke donijeli nenadležni organi.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Imajući u vidu da apelant uopće ne osporava činjenicu da je vlasnik predmetnog zemljišta i objekta i da je to zemljište gradsko građevinsko zemljište, već naprotiv tvrdi da se ono nalazi u njegovom vlasništvu, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da apelantu odrede godišnji iznos naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa. Pri tome Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da je apelantov prigovor u pogledu nenadležnosti Komisije (kao drugostepenog organa) za odlučivanje u konkretnom slučaju neosnovan, koji apelant ponavlja u apelaciji, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava (konkretno člana 223. ZUP-a u vezi sa odredbama ZGZ). U pogledu apelacionog navoda da su u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni organ svakako bili nenadležni za odlučivanje s obzirom na to da iz odredbe člana 73. stav 5. ZGZ proizlazi da svoja prava na tu naknadu općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano da, u slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom. Međutim, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom radi neplaćanja ove naknade, već o postupku određivanja te naknade, a koje se vrši rješenjem nadležnog općinskog organa, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova, kako to proizlazi iz odredbe člana 73. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.
36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetu koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1940/15 od 15. septembra 2016. godine). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju istog apelanta kao i u konkretnom slučaju u odnosu na odluke istih organa uprave i Kantonalnog suda kojim mu je određena godišnja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za iste nekretnine kao u predmetnoj apelaciji samo za drugi vremenski period, a u kojoj su izneseni, u suštini, isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je osporenim odukama (u kojima su u suštini dati isti razlozi za te odluke kao u konkretnom slučaju) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da su u obrazloženju osporenih odluka dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u navedenom predmetu koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, nema elemenata proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
37. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). B.2. Analiza razumnosti postupka
39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut po službenoj dužnosti donošenjem prvostepenog Rješenja Službe broj 05-23-3066/08 od 11. jula 2008. godine, a da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 010830 16 U od 12. februara 2016. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao sedam godina i pet mjeseci. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne smatra da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanta.
40. Ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni organ uprave, u prvom setu postupka pred tim organom, u rješenju od 11. jula 2008. godine dao apelantu pogrešnu uputu o pravnom lijeku po kojoj je je apelant podnio žalbu nenadležnom organu, Ministarstvu, a kojem su trebale tri godine da postupi po toj žalbi, i to donošenjem zaključka od 10. augusta 2011. godine o odbacivanju žalbe. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, postupajući povodom apelantove tužbe protiv tog zaključka, 18. novembra 2013. godine donio presudu kojom je uvažio apelantovu tužbu, poništio pobijani zaključak i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak, ukazavši da je taj organ donošenjem tog zaključka postupio suprotno odredbi člana 65. stav 4. ZUP-a, jer mu je bio poznat organ koji je nadležan da odlučuje o žalbi, pa je žalbu trebalo proslijediti tom organu, a što mu je tom presudom i naloženo da učini. Ministarstvo je, zatim, 27. novembra 2013. godine spis konkretnog predmeta proslijedilo Komisiji, kao organu nadležnom za odlučivanja o žalbi. Ustavni sud zapaža da je Komisija nakon toga u kratkom roku, manjem od mjesec dana, odlučila o žalbi (rješenjem od 16. decembra 2013. godine). Također, Ustavni sud ukazuje da su organi uprave, nakon što je Kantonalni sud presudom od 23. marta 2015. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio drugostepeno rješenje Komisije od 16. decembra 2013. godine i prvostepeno rješenje Službe od 11. jula 2008. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, u prihvatljivim rokovima od nekoliko mjeseci donijeli prvostepeno rješenje (20. jula 2015. godine) i drugostepeno rješenje (12. novembra 2015. godine) kojima je okončan postupak pred tim organima. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prihvatljivom roku od nekoliko mjeseci, odnosno 12. februara 2016. godine, donio presudu kojom je odbio tužbu protiv tog rješenja drugostepenog organa uprave. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem utjecao na ukupnu dužinu trajanja postupka.
41. Ustavni sud zapaža da iz navedenog prvenstveno proizlazi da je, uslijed pogrešne upute o pravnom lijeku date u prvostepenom rješenju Službe i postupanja nenadležnog organa Ministarstva suprotno odredbi člana 65. stav 4. ZIP-a, prva meritorna odluka o apelantovoj žalbi u predmetnom postupku donesena tek nakon više od pet godina od njenog podnošenja, a što je apsolutno nespojivo sa zahtjevima koje nameće član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud smatra da su za navedeno prolongiranje u meritornom odlučivanju u najvećoj mjeri odgovorni navedeni organi uprave (Služba i Ministarstvo), te Kantonalni sud koji je u prvom setu postupka pred tim sudom odluku o tužbi protiv zaključka Ministarstva donio u roku od više od dvije godine, a što se ne može smatrati primjerenim rokom za odlučivanje o tužbi u konkretnom slučaju. Za razliku od toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ - Komisija, nakon što mu je spis predmeta dostavljen na nadležno postupanje, i u prvom i u drugom setu postupka pred tim organom, odlučila u razumnim vremenskim periodima od po nekoliko mjeseci i da svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je i taj sud u manjoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka s obzirom na to, što je već prethodno konstatirano, da je prvi set postupka pred tim sudom trajao više od dvije godine, te također, smatra da se period od oko godinu i dva mjeseca za donošenje odluke u drugom setu postupka pred tim sudom ne može smatrati prihvatljivim. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u trećem setu postupka odluku donio u prihvatljivom roku od nekoliko mjeseci. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da, ocjenjujući postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od sedam godina i pet mjeseci nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za što u najvećoj mjeri snose odgovornost prvostepeni organ uprave, odnosno Služba, te Ministarstvo, a koji su, uslijed pogrešne upute o pravnom lijeku i postupanja suprotno odredbama ZUP-a, znatno prolongirali donošenje meritorne odluke o žalbi u prvom setu predmetnog postupka (više od pet godina), a u manjoj mjeri i Kantonalni sud, koji u prva dva seta postupka pred tim sudom nije donio odluke u prihvatljivim vremenskim periodima za šta nije ponudio nikakvo opravdanje.
42. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B.3. Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
46. Ustavni sud, također, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da se naplata predmetne naknade u Općini Cazin vrši samo prema nekolicini firmi, među kojima je i apelant. S obzirom na to da apelant, osim ovog navoda, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak određivanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koji se ne može smatrati naročito složenim, trajao sedam godina i pet mjeseci, a za što u najvećem dijelu odgovornost snose prvostepeni organ uprave i Ministarstvo, koji su, uslijed pogrešne upute o pravnom lijeku, odnosno postupanja suprotno odredbama ZUP-a, znatno prolongirali donošenje meritorne odluke o žalbi, a u manjoj mjeri i Kantonalni sud, koji u prva dva seta postupka pred tim sudom nije donio odluke u prihvatljivim vremenskim periodima, a za što nije ponudio nikakvo opravdanje.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i sud za svoje odluke kojim su apelantu utvrdili godišnju naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za određeni vremenski period dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, konkretno Odluke o građevinskom zemljištu i Zakona o građevinskom zemljištu, niti ima elemenata koji ukazuju da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu.
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po zabranjenom osnovu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman