Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1314/18 (H. P.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1314/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1314/18, rješavajući apelaciju Harisa Prašovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Prašovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027699 18 Kž 8 od 20. februara 2018.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027699 18 Kv 12 od 7. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Haris Prašović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027699 18 Kž 8 od 20. februara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027699 18 Kv 12 od 7. februara 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora određena osporenim rješenjima bila ukinuta do donošenja konačne odluke povodom njegove apelacije.

2. Apelant je podneskom od 26. aprila 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 K 027699 18 Kv 14 od 5. aprila 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027699 18 Kž9 od 19. aprila 2018. godine, produžio pritvor apelantu za još dva mjeseca. Ova rješenja apelant nije osporio.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 16. marta, Kantonalni sud 18. marta, a Kantonalno tužilaštvo 21. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027699 18 Kv 12 od 7. februara 2018. godine apelantu u svojstvu optuženog produžio pritvor koji prema tom rješenju može trajati do 7. aprila 2017. godine.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

8. Kantonalni sud je zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga zasnovao na dokazima na kojima je takav zaključak tog suda bio zasnovan u prethodnom rješenju o produženju pritvora, tako i uzimajući u obzir tok glavnog pretresa nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora, pri čemu je Kantonalni sud razmotrio značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora.

9. Zaključak o postojanju osnovane sumnje Kantonalni sud je, između ostalog, zasnovao na sadržaju razgovora zabilježenih provođenjem posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi suda izdatih 13. marta 2017. godine i 12. aprila 2017. godine, rezultatima pretresa kuće koju je koristio apelant, kao i na iskazu svjedoka K. Š.

10. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pored objektivnih okolnosti, tj. da se apelant sumnjiči za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, kao naročite okolnosti su ocjenjivane: ranija osuđivanost za istovrsna krivična djela (krivična djela koja imaju isti zaštitni objekt), tj. krivično djelo posjedovanje i uživanje opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH (presuda od 24. februara 2011. godine, izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, uvjetno na jednu godinu), te za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH (presuda od 15. augusta 2012. godine, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci), te je zaključeno da između krivičnih djela za koja je apelant ranije osuđivan i predmetnih krivičnih djela postoji veza, te da postoji vremenski kontinuitet između ranijih presuda apelanta i krivičnih djela koja mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret.

11. Najzad, s obzirom na prirodu, vrstu i težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret potvrđenom optužnicom, te zakonski razlog zbog kojeg je produžen pritvor, Kantonalni sud je zaključio da se samo mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027699 18 Kž 8 od 20. februara 2018. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju rješenja je, prije svega, istaknuto da je neosnovan navod apelantovog branioca da je pobijanim prvostepenim rješenjem povrijeđeno pravo optuženog (apelanta) na odbranu jer sud, prije donošenja osporavanog rješenja, nije odlučivao o prijedlogu za ukidanje pritvora optuženom (apelantu). U vezi s tim je navedeno da je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 027699 18 Kv 12 od 7. februara 2018. godine, odnosno rješenje koje je predmet ispitivanja u konkretnom žalbenom postupku donijeto u redovnoj kontroli opravdanosti pritvora koja se u smislu člana 151. stav 1. ZKPFBiH vrši po službenoj dužnosti svaka dva mjeseca i o kojoj je, u konkretnom slučaju, odlučivalo vanraspravno vijeće prvostepenog suda u posebnom postupku, dok iz prijedloga za ukidanje pritvora proizlazi da je podnijet sudećem vijeću. Dakle, u pitanju su odvojeni postupci, pa činjenica da o prijedlogu za ukidanje pritvora sud još nije odlučivao, ne čini nezakonitim osporavano rješenje o produženju pritvora apelantu, kako to neosnovano navodi branilac optuženog u žalbi.

14. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju, na str. od 43. do 46. dao dovoljne razloge i dokaze na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant bio pripadnik organizirane grupe, te učestvovao u nabavci i prodaji opojne droge.

15. Odlučujući o apelantovim žalbenim navodima u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da zakon nije određivanje odnosno produženje pritvora po ovom osnovu ograničio na raniju osuđivanost osumnjičenog/optuženog za ista ili istovrsna krivična djela, ali ta okolnost svakako, može predstavljati naročitu okolnost koja opravdava bojazan da bi osumnjičeni/optuženi mogao ponoviti krivično djelo. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je raniju osuđivanost apelanta i ostalih optuženih cijenio kao jednu od okolnosti jer je prvostepeni sud imao u vidu i način na koji su počinjena predmetna krivična djela neovlaštenog stavljanja u promet opojnih droga, a za koje su apelant i ostali optuženi osnovano sumnjivi da su ih počinili. Tako je sud cijenio da su ta krivična djela činjena kontinuirano u dužem vremenskom periodu s ciljem ostvarenja protivpravne imovinske koristi, zatim brojnost članova ove organizirane grupe, kao i brojnost krivičnopravnih radnji za koje se terete optuženi, te okolnosti da se radilo o prometu relativno veće količine raznovrsne opojne droge. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su sve to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također je istaknuto da se s ovakvim obrazloženjem ne prejudicira odluka o krivici optuženih, te da porodične i socijalne prilike optuženih ne mogu imati utjecaja na uvjete za pritvor iz navedenog osnova.

16. Vrhovni sud je također smatrao da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih se svrha koja se želi postići produženjem pritvora apelantu ne može ostvariti primjenom blažih mjera. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. U vezi s tim, apelant tvrdi da se ne može prihvatiti zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da se od prvog rješenja kojim mu je pritvor određen, tj. od 12. maja 2017. godine pa do rješenja osporenih apelacijom, postojanje tog zakonskog uvjeta zasniva na istim razlozima koji se samo prepisuju i ponavljaju. Pozivajući se opširno na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, apelant ukazuje da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Da je ocjena neophodnosti pritvora od strane redovnih sudova iluzorna i samo formalna, a nikako suštinska, prema apelantovom mišljenju, ukazuje i činjenica da je prvostepeni sud odlučio o kontroli pritvora i donio osporeno rješenje o produženju pritvora od 7. februara 2018. godine, a da nije odlučio o prijedlogu za ukidanje pritvora koji je podnesen 15. januara 2018. godine. Nadalje, prema njegovom mišljenju, neprihvatljivo je da su naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da će ponoviti krivično djelo činjenica da je otac troje malodobne djece i da je slabog imovnog stanja. Također neprihvatljivim smatra i da drugooptuženi u istom predmetu, koji je šest puta osuđivan i kome se na teret stavlja, kako tvrdi, teža inkriminacija, bude pušten da se brani sa slobode, da petooptuženi i desetooptuženi budu također pušteni da se brane sa slobode uz mjere zabrane, a da on kao jedanaestooptuženi ostane u pritvoru.

19. Apelant ističe i da je paušalan zaključak redovnih sudova da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i mjerom pritvora.

20. Najzad, s obzirom na činjenicu da se iz istih razloga u pritvoru nalazi već deset mjeseci, smatra da bi daljnjim boravkom u pritvoru prije konačne odluke o ovoj apelaciji bilo nastavljeno kršenje njegovih prava, što bi rezultiralo nenadoknadivom štetom. Stoga je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora određena osporenim rješenjima bila ukinuta do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se, u pogledu zaključka o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, uvažavajući specifičnosti i okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, o identičnim apelantovim navodima već izjasnio i da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju rješenja. Najzad, ukazano je i da su razmotrene mogućnosti izricanja blažih mjera umjesto pritvora, te da su u vezi s tim dati konkretni i određeni razlozi na kojima je temeljen zaključak da se izricanjem blažih mjera ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i pritvorom.

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije.

23. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju također istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(...)

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.

(...)

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027699 18 Kž 8 od 20. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je apelantu uručeno rješenje Vrhovnog suda, međutim, s obzirom na datum donošenja 20. februar 2018. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 5. mart 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

32. Apelant, u suštini, smatra da je njegovo lišavanje slobode nezakonito jer se zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga zasniva na istim razlozima koji se ponavljaju počevši od rješenja kojim mu je pritvor određen. Najzad, apelant smatra i da su redovni sudovi propustili da ponude razloge i obrazloženja zbog čega ne postoji mogućnost određivanja mjera blažih od pritvora.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluziona opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi prethodno citiranu Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

35. Ustavni sud dalje ukazuje na to da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem.

36. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za produženje pritvora, propisani odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju ovog razloga zasnovali na istim razlozima koji su navedeni i u prethodnim rješenjima.

37. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da opet počini krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).

38. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).

39. Najzad, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine; Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine; Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

40. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode 12. maja 2017. godine, nakon čega mu je pritvor u kontinuitetu produžavan. Iz rješenja koja su prethodila rješenjima koja su osporena apelacijom proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti u svim periodima na kojim su zasnivali zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao počiniti krivično djelo zasnivali na njegovoj dvostrukoj osuđivanosti za istovrsna krivična djela, te njegovim ličnim prilikama, da je lice slabog imovnog stanja, da je otac troje malodobne djece, te da sredstva za egzistenciju osigurava izvršenjem krivičnih djela. Najzad, ispitujući identičan apelantov navod, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da apelant postojanje tih okolnosti ničim nije osporio i doveo u pitanje ni u trenutku donošenja rješenja osporenih apelacijom.

41. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije dopušta lišavanje slobode lica u pitanju „kada se to smatra razumno neophodnim da bi se spriječilo da počini krivično djelo“. Međutim, taj razlog za pritvor nije predviđen u svrhu generalne prevencije usmjerene prema pojedincu ili grupi pojedinaca koji predstavljaju opasnost iz razloga njihove kontinuirane sklonosti ka kriminalu (vidi Evropski sud, M. protiv Njemačke, presuda od 10. maja 2010. godine, stav 40. s daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Također, samo činjenica da je lice u pitanju slabog imovnog stanja i porodičan čovjek ne može biti osnov za zaključak da je lice sklono izvršenju novih krivičnih djela (već citirana Sulaoja protiv Estonije, stav 64).

42. Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je apelant u dva navrata osuđivan za istorodna krivična djela (neovlašteno posjedovanje i uživanje opojnih droga, te neovlašteni promet opojnim drogama), te da se u konkretnom postupku sumnjiči za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. U tom smislu, može se kao minimum zaključiti da se radi o uporedivim optužbama u odnosu na prethodni krivični progon. Također, imajući u vidu njegove ranije osude i izrečene kazne, proizlazi da one nisu djelovale vaspitno na apelanta s obzirom na to da se i u konkretnom postupku apelant osnovano sumnjiči za preduzimanje kao minimum istovrsnih kriminalnih radnji. Slijedom navedenog, nije nerazumno zaključiti da postoji realna opasnost da bi apelant u slučaju da se nađe na slobodi mogao počiniti krivično djelo. Zbog toga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak Vrhovnog suda da jedna te ista okolnost egzistira sve vrijeme trajanja pritvora ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne predstavlja stereotipnu formulaciju, kako apelant smatra, tim prije što apelant ničim nije doveo u pitanje ili osporio njeno postojanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto u ovom postupku nije odlučivano o prijedlogu za ukidanje pritvora. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

43. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je osnovana apelantova tvrdnja da se postojanje tog pritvorskog razloga ne može zasnivati isključivo na apelantovim ličnim prilikama (otac troje djece, slabo imovinsko stanje). Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sudovi osporena rješenja nisu zasnivali na ovim razlozima.

44. Najzad, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja, s kojim se saglasio i Vrhovni sud, proizlazi da iz razloga koji su opredijelili sud da produži pritvor apelantu nema mjesta izricanju blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti ni da je proizvoljan stav redovnih sudova da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha zbog koje je apelantu pritvor produžen.

45. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te iznijeli razloge i obrazloženja zbog kojih se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera prema apelantu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1314/18 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio