Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-791/16 (T. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-791/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 791/16, rješavajući apelaciju Trivuna Kozomare, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Trivuna Kozomare.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 208942 15 Rev 2 od 17. novembra 2015.
godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Trivunu Kozomari u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Trivunu Kozomari zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Trivuna Kozomare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 208942 15 Rev 2 od 17. novembra 2015.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Trivun Kozomara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna podnio je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208942 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Federacije BiH- Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 22. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantov pravni prednik je Opštinskom sudu podnio tužbu 12. aprila 2004. godine protiv tužene radi naknade štete.
6. Presudom Opštinskog suda broj P-1304/2004 od 17. oktobra 2007. godine sud je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete (na ime vraćanja zemljišta u pređašnje stanje) isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude, dok je u preostalom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 006436 08 Gž od 27. maja 2011. godine apelantovu žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, dok je žalbu tužene u odnosu na dosuđujući dio prvostepene presude (odluka o naknadi štete na ime vraćanja zemljišta u pređašnje stanje i zatezne kamate) odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.
8. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 208942 11 Rev od 22. maja 2012. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete - izmakle koristi u preciziranom iznosu i u tom dijelu je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 P 009897 12 Gž od 22. januara 2013. godine apelantovu žalbu na odbijajući dio prvostepene presude uvažio i prvostepenu presudu Opštinskog suda u dijelu odluke o naknadi materijalne štete - izgubljene dobiti ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
10. U ponovnom postupku presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 208942 14 P 2 od 2. septembra 2014. godine tuženoj je naloženo da apelantu na ime izgubljene koristi za period od 1997. do 13. juna 2008. godine isplati iznos od 17.431,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose počev od njihovog dospijeća do isplate, kako je to bliže navedeno u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.613,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2014. godine do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada materijalne štete u vidu izgubljene koristi a koju propisuje član 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nakon sprovedenog dokaznog postupka i ocjenom dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Opštinski sud je donio navedenu odluku.
11. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 208942 14 Gž od 23. marta 2015. godine žalbe parničnih stranaka su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu na ime izgubljene koristi za period od 1997. do 13. juna 2008. godine (to jeste do smrti apelantovog prednika) isplati iznos od 17.431,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je tuženoj naloženo da apelantu na ime izgubljene koristi za navedeni period isplati ukupan iznos od 16.674,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. juna 1998. godine do isplate, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.688,32 KM. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
12. Obje parnične stranke su izjavile reviziju protiv navedene drugostepene presude. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 208942 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine revizija tužene je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Istom presudom apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani prigovori parničnih stranaka u odnosu na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP, budući da je utvrdio da su nižestepeni sudovi izvedene dokaze ocijenili saglasno odredbi člana 8 ZPP, a da slobodnoj ocjeni dokaza od suda revidenti ne mogu s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu sprovedenih dokaza, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240 stav 2 ZPP). Takođe je utvrđeno da nije učinjena ni povreda odredbe iz člana 231 ZPP jer je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
14. Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnoj parnici apelant potražuje naknadu štete koja je prouzrokovana na njegovom zemljištu, površine 4.642 kvadratna metra, izgradnjom Centra za borbenu obuku Vojske Federacije BiH, zahtijevajući da mu tužena naknadi štetu isplatom iznosa od 25.768,94 KM za izgubljenu dobit zbog nekorišćenja zemljišta za period od 1997. do 2014. godine, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
15. Vrhovni sud je dalje naveo da je u postupku utvrđeno da je Odlukom Vlade Federacije BiH od 14. maja 1998. godine utvrđen opšti interes za izgradnju Centra za borbenu obuku Vojske FBiH (u daljnjem tekstu: Centar) na područjima opština Livno, Tomislav-Grad, Kupres i Glamoč, da je popisom parcela, kao sastavnim dijelom navedene odluke, na kojima će se graditi Centar bilo obuhvaćeno i apelantovo zemljište, da je radi izgradnje Centra apelantu trebalo biti eksproprisano zemljište (tačka IV Odluke), zatim, da postupak eksproprijacije nikada nije sproveden, te da je tužena ušla u posjed apelantovog zemljišta. Takođe je utvrđeno da je apelantov prednik predmetno zemljište napustio 1995. godine zbog ratnih dejstava, da je do tada na njemu uzgajao krompir i žitarice, da izgubljena dobit koju je mogao ostvariti iskorišćavanjem zemljišta iznosi do 13. juna 2008. godine 17.431,93 KM. Dalje je istaknuto da u postupku nije utvrđeno koje količine navedenih kultura je apelantov prednik proizvodio i kolika mu je zarada bila od poljoprivredne proizvodnje, te nije utvrđeno da se apelantov prednik vratio i da je imao namjeru da se vrati u ovo područje, te da nastavi sa poljoprivrednom proizvodnjom, kao i da je u tome bio spriječen radnjama tužene.
16. Na osnovu navedenih činjeničnih utvrđenja za koja je vezan revizijski sud (član 240 stav 2 ZPP), Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi ocijenili tužbeni zahtjev djelimično osnovanim u visini izgubljene koristi za period od 1997. do 13. juna 2008. godine (do smrti apelantovog prednika) uz obrazloženje da se apelantov prednik bavio uzgojem poljoprivrednih kultura i da izgubljena korist, utvrđena finansijskim vještačenjem, u prvostepenoj presudi iznosi 17.431,93 KM, a u drugostepenoj 16.674,02 KM, jer je drugostepeni sud ocijenio da je tužena ušla u posjed apelantovog zemljišta polovinom 1997. godine, a ne početkom te godine. Vrhovni sud je utvrdio da je tužena pravilno ukazala da su odluke nižestepenih sudova donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
17. Istaknuto je da, prema odredbi iz člana 155 i člana 189 stav 3 ZOO, izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi, prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja, bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim.
18. Dakle, kako je utvrdio Vrhovni sud, za ostvarivanje zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonske pretpostavke i to da korist nije ostvarena, te da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tok stvari). U predmetnoj pravnoj stvari nije postojala izvjesnost da bi po redovnom toku stvari apelant ostvario korist u zahtijevanom iznosu. Kada se u postupku zahtijeva naknada štete u vidu izgubljene koristi, tada se, dakle, ona može priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana. Dalje je istaknuto da nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, tako da takav zahtjev apelant ne može zasnivati samo na činjenici da je tužena zaposjela njegove nekretnine, niti na utvrđenoj činjenici da se apelantov prednik do 1995. godine bavio poljoprivrednom proizvodnjom uzgajajući na predmetnim nekretninama krompir i žitarice. Vrhovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao u kojem obimu se njegov prednik bavio proizvodnjom, koliku je korist ostvarivao, te da li je upravo radnjom tužene bio spriječen da se i dalje time bavi. U postupku, kako je dalje istaknuto, apelant nije dokazao ni to da li je njegov prednik imao namjeru da se nakon 1995. godine vrati na svoje imanje i da ga ekonomski iskorišćava poljoprivrednom proizvodnjom, a da je u toj namjeri spriječen radnjama tužene. Takođe, nije dokazao nemogućnost stupanja u posjed svojih nekretnina nakon novembra 2003. godine, kada je tužena napustila ovo područje, niti ih koristi danas, kada je prestao opšti interes tužene nad dijelom prostora poligona središta za borbenu obuku Vojske FBiH. Vrhovni sud je smatrao da utvrđenja nižestepenih sudova na osnovu iskaza apelanta i saslušanih svjedoka da se do 1995. godine apelantov prednik bavio uzgojem krompira i žitarica nisu dovoljna za ispitivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za utuženi period od 17 godina. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke za odštetnu odgovornost tužene, zbog čega su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili navedene odredbe ZOO na šta je tužena u reviziji osnovano ukazala. Kako ne postoji odgovornost tužene za predmetnu štetu, Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovana apelantova revizija kojom ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, tj. za period od 13. juna 2008. do 2014. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nadalje, ističe da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze, iskaze svjedoka, te je zbog toga donio pogrešan zaključak. Pored toga, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 154 stav 1, 155 i 189 ZOO. Dalje je naveo da je Vrhovni sud u sličnim predmetima donosio drugačije odluke u kojima je usvajao tužbene zahtjeve za naknadu izgubljene koristi (Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 042231 13 Rev od 27. maja 2014. godine). Takođe, apelant smatra da je predmetni postupak koji je trajao gotovo 12 godina bio van razumnog roka zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete zbog toga.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
21. Kantonalni sud je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Opštinski sud je naveo hronološki tok predmetnog parničnog postupka, te je zaključio da ukupna dužina postupka nije povrijedila apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
23. Tužena je istakla da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zakonita, kao i da je zauzeti stav Vrhovnog suda potvrdio i sam Ustavni sud u više svojih odluka.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog bola ili strana (nematerijalna šteta).
Član 189. stav 3.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 208942 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 28. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete na ime izgubljene koristi, tvrdeći da je donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i pogrešnom ocjenom dokaza.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Ustavni sud je, takođe, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici usvojio reviziju tužene i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene koristi. Pri tome Ustavni sud smatra je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju, ocjenjujući pri tome specifične okolnosti konkretnog predmeta, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ostvarivanje zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi. Suprotno apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na relevantne odredbe čl. 155 i 189 stav 3 ZOO i za svoje odlučenje dao jasne i detaljne argumente. U datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Na zaključak Vrhovnog suda ne mogu uticati apelantovi navodi o tome da su određeni dokazi pogrešno ocijenjeni, jer iz osporene presude nesumnjivo proizilazi da je taj sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, uvažavajući reviziju tužene i preinačenjem nižestepenih presuda, dao detaljno, argumentovano i relevantno obrazloženje. U vezi s tim, uzimajući u obzir navedene standarde Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
38. Ustavni sud ističe da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u više svojih predmeta u kojima je apelacije odbacio zato što su prima facie neosnovane (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 95/18 od 23. aprila 2018. godine, AP 1059/15 od 20. juna 2016. godine, AP 5362/14 od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
39. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u predmetu tužiteljice Jovanke Kozomara i drugih broj 65 0 P 042231 13 Rev od 27. maja 2014. godine zauzeo drugačiji pravni stav u sličnom predmetu, Ustavni sud zapaža da se u citiranom predmetu ne radi o identičnim ili sličnim pravnim pitanjima koje Ustavni sud razmatra u ovom konkretnom predmetu (u kojem, kako to proizilazi iz činjeničnog dijela ove odluke, nije utvrđeno koje količine navedenih kultura je apelantov prednik proizvodio, kolika mu je zarada bila od poljoprivredne proizvodnje, te da nije utvrđeno da se apelantov prednik vratio i da je imao namjeru vratiti se na predmetno zemljište, te nastaviti sa poljoprivrednom proizvodnjom, kao i da je u tome bio spriječen radnjama tužene). Imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta o kojem odlučuje, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o okolnostima koje je Vrhovni sud razmatrao u citiranom predmetu tužiteljice Jovanke Kozomara i drugih u kojem su utvrđene bitno drugačije okolnosti u pogledu izmakle koristi koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena, Ustavni sud zapaža da zaključak Vrhovnog suda u citiranoj odluci nije relevantan i primjenjiv u konkretnom predmetu.
40. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u navedenim predmetima, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
41. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 12. aprila 2004. godine, kada je apelantov prednik podnio tužbu radi naknade štete, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. novembra 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 11 godina i sedam mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se parničnom postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete zbog izmakle koristi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
47. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 11 godina i sedam mjeseci, što je neprihvatljivo dug period za predmetni parnični postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak dva puta vođen na tri sudske instance. Nakon podnošenja tužbe apelanta Opštinski sud je prvostepenu odluku donio nakon tri godine i pet mjeseci, a drugostepeni sud, odlučujući o žalbi, nakon dvije i po godine. Zatim, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete – izmakle koristi i u tom dijelu je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoje odluke donosio u razumnim rokovima. Međutim, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka od 11 godina i sedam mjeseci pri čemu su odluke ukidane i vraćane na ponovni postupak, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden van razumnog roka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Opštinski i Kantonalni sud u odlučujućoj mjeri uticali na ukupnu dužinu postupka.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je apelantov prednik koji je pokrenuo postupak umro 13. juna 2008. godine, te da je nakon toga apelant stupio u konkretnu parnicu na mjesto svog prednika i da je navedeni postupak u odnosu na apelanta trajao više od sedam godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31, i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba) za koji će period Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 525,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog i Opštinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 11 godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost Kantonalnog i Opštinskog suda koji nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
55. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje i za njih je zaključeno da su neosnovani.
56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman