Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/18 (R. T.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-863/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-863/18, rješavajući apelaciju Radislava Tomića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radislav Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 132155 17 Rev od 21. decembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radislav Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 132155 17 Rev od 21. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 132155 13 Rsž od 14. novembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog JP „BH“ Pošta d.o.o. Sarajevo (kojim je tražio da se ponište odluke upravnika CP Tuzla od 7. juna 2012. godine i Komisije za žalbe CP Tuzla od 13. juna 2012. godine kojima je apelantu otkazan ugovor o radu, te da se vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa-uplata doprinosa za PIO i isplata plata).

2. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, te da iz istog proizilazi da je apelant bio uposlenik tuženog na radnom zadatku poštonoše prvog reda u Službi za poštansku eksploataciju u Centru pošta Tuzla. Zatim, da je apelant 29. maja 2012. godine prilikom kontrole obavljanja radnih zadataka zatečen od strane neposrednog rukovodioca u radno vrijeme na 19. rejonu (koji ne opslužuje), bez poštanske torbe koju je ostavio u ugostiteljskom objektu trećem licu a da predhodno nije izvršio svoj radni zadatak, a nakon povratka u poštu, grubo i neprimjereno je razgovarao sa neposrednim rukovodiocem i kontrolorom. Osim toga, utvrđeno je da je apelantu tri puta (7. septembra 2005. godine, 26. novembra 2007. godine i 18. augusta 2009. godine) izricana disciplinska mjera „Pismeno upozorenje”. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, navodeći da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 6. stav 1. tačka 1., 31, i 35., te lakše povrede iz člana 5. tač. 3. i 7. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog, te da su se time ispunili uslovi iz čl. 88. st. 1., 89. i 90. Zakona o radu za otkazivanje apelantu ugovora o radu bez otkaznog roka. Vrhovni sud ističe da je neosnovan prigovor apelanta da se prva tačka odluke o otkazu ugovora o radu ne može podvesti ni pod jedan član Pravilnika tuženog o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog. Naime odredbom člana 6. stav 1. tačka 1. navedenog pravilnika tuženog propisana je teža povreda radne obaveze koju čini neizvršavanje ili neopravdano odbijanje izvršavanja radnih i drugih obaveza. Iz navedenog proizilazi da postupanje apelanta, kako je to navedeno u tački prvoj pobijane odluke o otkazu (da je zatečen u rejonu koji ne opslužuje, bez poštanske torbe koju je ostavio u ugostiteljskom objektu trećem licu, a da pri tome nije izvršio radni zadatak dostave pošte i razduženja u pošti) čini upravo težu povredu radne obaveze - neizvršavanjem radne obaveze u skladu sa pravilima pošte, koju ni sam apelant u svojoj pismenoj izjavi od 31. maja 2012. godine nije osporavao. Također, tačkom 31. istog člana propisano je da težu povredu radne obaveze čini krajnje grubo i neprimjereno ponašanje prema strankama i zaposlenicima, pa kada se ima u vidu utvrđeno stanje da je, nakon predmetnog događaja i povratka u poštu, apelant sa rukovodiocem razgovarao povišenim tonom, što predstavlja težu povredu radne obaveze. Osim toga, apelant je svojim radnjama počinio i dvije lakše povrede radne ili ugovorene obaveze iz člana 5. tač. 3. i 7. Pravilnika tuženog (neuredno držanje sredstava za rad i svako ponašanje zaposlenika u procesu rada koje krnju ugled Društva), koje prema odredbama člana 6. tačka 35. Pravilnika tuženog čine težu povredu radne dužnosti. Dakle, kada se uzme u obzir navedeno, kao i činjenica da je apelant u predhodnom periodu imao više lakših povreda radne obaveze, to su neosnovani apelantovi prigovori da se njegovo postupanje prilikom spornog događaja ne može podvesti ni pod jednu odredbu Pravilnika tuženog. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu neosnovan, jer je nakon provedenog disciplinskog postupka, pravilno utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz čl. 88. stav 1, 89. i 90. Zakona o radu za otkaz ugovora o radu apelantu, bez otkaznog roka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili da sa dovoljnom pažnjom cijene dokaze koje je izveo apelant, što je bilo od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na rad), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/18 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio