Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/16 („Zlatno zrno“ d.o.o. Brestovčina i M. S.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Imovina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-541/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-541/16, rješavajući apelaciju „Zlatno zrno“ d.o.o. Brestovčina i Mirka Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Zlatno zrno“ d.o.o.

Brestovčina i Mirka Sarajlića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 015685 15 Gž 2 od 9. novembra 2015.

godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Ip 015685 10 Ip od 30. aprila 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Zlatno zrno“ d.o.o.

Brestovčina i Mirka Sarajlića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 015685 15 Gž 2 od 9. novembra 2015.

godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Ip 015685 10 Ip od 30. aprila 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Zlatno zrno“ d.o.o. Brestovčina i Mirko Sarajlić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti) koje zastupa Draginja Selak advokat iz Gračanice, podnijeli su 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 015685 15 Gž 2 od 9. novembra 2015. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Ip 015685 10 Ip od 30. aprila 2015. godine.

2. Osnovni sud je postupajući po prijedlogu Raiffesen bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i apelanata, na ročištu radi obezbjeđenja i zasnivanja založnog prava donio rješenje broj Ip -74/2001 od 6. juna 2001. godine kojim je na osnovu postignutog sporazuma tražioca izvršenja i apelanata određeno obezbjeđenje novčanog potraživanja tražioca izvršenja protiv apelanata kao izvršenika na osnovu ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji od 4. juna 2001. godine u iznosu od 200.000,00 KM uknjižbom založnog prava na nekretninama drugoapelanta i određivanjem založnog prava na pokretnim stvarima, u korist tražioca izvršenja. Tražilac izvršenja i apelanti su se nakon održanog ročišta i postignutog sporazuma odrekli prava na žalbu pa je rješenje postalo pravosnažno 6. juna 2001. godine.

3. Osnovni sud je odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja za dozvolu izvršenja donio rješenje broj Ip 2/05 od 4. marta 2005. godine kojim je određeno izvršenje na nekretninama i pokretnim stvarima apelanata radi naplate glavnog duga u iznosu od 204.929,55 KM i to prodajom nepokretnosti i pokretnih stvari, putem usmenog javnog nadmetanja. U obrazloženju ovog rješenja je konstatovano da će Osnovni sud izvršenje provesti popisom i prodajom nekretnina i pokretnih stvari putem usmenog javnog nadmetanja te namirenjem tražioca izvršenja, do ukupnog iznosa dospjelog novčanog potraživanja i da će zabilježbu navedenog rješenja izvršiti ZK ured Osnovnog suda.

4. Osnovni sud je u postupku izvršenja donio rješenje o namirenju broj 72 0 Ip 015685 10 Ip od 30. aprila 2015. godine prema kojem je iz iznosa od 167.000,00 KM dobivenog prodajom nekretnine drugoapelanta izvršeno namirenje tražioca izvršenja te je konstatovano da tražilac izvršenja ostaje nenamiren za iznos od 43.347,52 KM na ime zakonske zatezne kamate i 120.000,00 KM na ime glavnog potraživanja. U obrazloženju rješenja je ponovljeno da je rješenjem od 4. marta 2005. godine određeno i dozvoljeno izvršenje na nekretninama apelanata, da je nakon procjene vrijednosti nekretnina na trećem ročištu za prodaju predmetna nekretnina prodata kupcu Đ.S. za iznos od 167.000,00 KM, da je kupac postupio u skladu sa prethodnim zaključkom i uplatio iznos kupoprodajne cijene nakon čega je doneseno rješenje o dosudi.

5. Okružni sud je rješavajući o žalbama apelanata protiv rješenja o namirenju od 30. aprila 2015. godine donio rješenje broj 72 0 I 015685 15 Gž 2 od 9. novembra 2015. godine kojim su žalbe odbijene i rješenje o namirenju potvrđeno. U obrazloženju rješenja je ponovljeno sljedeće: da je tražilac izvršenja protiv apelanata kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu zaključenog sporazuma od 6. juna 2001. godine (izvršne isprave) radi naplate duga u iznosu od 204.939,55 KM (glavni dug 170.000,00 KM i redovne kamate 34.939,55 KM) koji je proistekao iz ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji broj OU-1-029/01 od 4. juna 2001. godine, popisom, procjenom i prodajom nekretnina i pokretnih stvari; da je prvostepeni sud odredio predloženo izvršenje rješenjem o izvršenju broj Ip-2/05 od 4. marta 2005. godine na koje apelanti nisu ulagali prigovor pa je isto postalo pravosnažno i izvršno; da je u daljnjem toku postupka izvršeno vještačenje po ovlaštenom vještaku koji je izvršio procjenu nekretnina te da je na trećem ročištu nekretnina prodata kupcu Đ.Š. za iznos od 167.000,00 KM; da je rješenjem o dosudi od 16. januara 2012. godine kupcu predata u posjed kupljena nekretnina i zemljišno knjižnom uredu i katastarskom operatu naloženo da izvrše promjene u svojim evidencijama na ime kupca Đ.S; da je u nastavku postupka namirenja tražioca izvršenja prvostepeni sud zaključkom od 2. jula 2012. godine odredio vještačenje po vještaku ekonomske struke Ranku Matiću radi utvrđivanja visine glavnog duga i kamata; da je vještak sačinio pismeni nalaz i mišljenje 6. augusta 2012. godine kojim je obračunao glavni dug i kamate koje apelanti duguju tražiocu izvršenja; da je nakon održanog ročišta kod prvostepenog suda i iznijetih primjedbi od strane punomoćnika apelanata vještak dostavio dopunu nalaza i mišljenja 22. oktobra 2014. godine koji je uredno dostavljen tražiocu izvršenja i punomoćniku apelanata. Okružni sud je obrazlažući dalje neosnovanost žalbenih navoda istakao da je pobijanim rješenjem o namirenju prvostepeni sud iz iznosa od 167.000,00 KM dobijenog prodajom izvršio namirenje potraživanja tražioca izvršenja u skladu sa odredbom člana 109. ZIP-a te da je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke namiren dio potraživanja tražioca izvršenja dok je ostao nenamiren za iznos od 43.347,52 KM na ime zakonske zatezne kamate i iznos od 120.000,00 KM po osnovu glavnog potraživanja.

6. U pogledu žalbenih prigovora kojima je ukazano da su apelanti u cijelosti izmirili dug prema tražiocu izvršenja, Okružni sud je ispitao pobijano rješenje u smislu člana 221. u vezi sa članom

236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i zaključio da žalbeni prigovori nisu osnovani. S tim u vezi je istaknuto da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i njegovog izjašnjenja datog na raspravi kod prvostepenog suda proizilazi da glavni dug sadržan u rješenju o izvršenju iznosi 170.000,00 KM, da redovna kamata koju je obračunala banka 3. aprila 2005. godine (kada je donijeto rješenje o izvršenju) iznosi 39. 247,52 KM, a zakonska zatezna kamata do 13. maja 2011. godine (kada su izvršenici platili iznos od 50.000,00 KM) je dostigla visinu glavnog duga odnosno 170.000,00 KM te da glavni dug nakon navedene uplate iznosi 120.000,00 KM kako je pravilno u pobijanom rješenju utvrdio prvostepeni sud. Okružni sud je osim toga napomenuo da je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke te da od strane punomoćnika apelanata nakon izjašnjenja vještaka o iznijetim primjedbama na nalaz i mišljenje nije bilo primjedbi. U takvoj situaciji, kako je dalje obrazloženo, nisu od uticaja žalbeni prigovori apelanata da iz izvoda iz ovjerenih knjiga tražioca izvršenja sa stanjem duga na dan 27. august 2012. godine, glavnica iznosi 120.000,00 KM, a kamata 39.247,52 KM i da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren prodajnom cijenom od 167.000,00 KM, jer tražiocu izvršenja na iznos glavnog duga pripada redovna i zakonska zatezna kamata počev od podnošenja prijedloga za izvršenja pa do isplate. Ta kamata je prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke dostigla glavni dug od 170.000,00 KM za koji iznos je tražilac izvršenja, prema izvodu iz ovjerenih knjiga od 27. augusta 2012. godine smanjio glavni dug apelanata kao izvršenika na iznos od 120.000,00 KM. Pri tome je Okružni sud imao u vidu da je obračun zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom člana 39. stav 2. ZIP-a jer je obračun izvršio sud angažujući vještaka ekonomske struke (a ne tražilac izvršenja) te da stoga obračun zakonske zatezne kamate nije ni mogao biti obuhvaćen izvodom iz poslovnih knjiga tražioca izvršenja sa stanjem duga na dan 27. august 2012. godine, na koji se žalba poziva. Također je napomenuto da na drugačiji ishod konkretnog postupka nemaju uticaja žalbeni prigovori kojima su apelanti ukazali na pokretanje parničnog postupka kod Okružnog privrednog suda u Banja Luci radi utvrđivanja pravne valjanosti zaključenog sporazuma sa tražiocem izvršenja (o obezbjeđenju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava) jer takav prigovor nije razlog za prekid izvršnog postupka u smislu člana 34. stav 1. ZIP-a zbog čega je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a prvostepeno rješenje potvrđeno.

7. Apelanti u apelaciji ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlažu proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi ističu da sporazum kojeg su zaključili sa tražiocem izvršenja u junu 2001. godine ne predstavlja izvršnu ispravu jer tom sporazumu nedostaju elementi koje svaka izvršna isprava mora imati. S tog aspekta ukazuju na odluku Ustavnog suda broj AP-2104/11 i smatraju da je navedeno pravno mišljenje prema kojem sporazum o obezbjeđenju novčanog potraživanja nema snagu izvršne isprave trebalo biti primijenjeno u konkretnom slučaju, jer izvršna isprava (sporazum i rješenje) ima nedostatke zbog kojih nije bilo podobno za izvršenje. Apelanti smatraju da su odluke koje se pobijaju apelacijom proizvoljne pa je predloženo da se apelacija usvoji, pobijane odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Republici Srpskoj sprovode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljem tekstu: izvršni postupak) ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. [...] Član 21.

U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 34.

(1) Sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju. [...] Član 39.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja. (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.

[...] Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, s obzirom da apelant eksplicitno osporava rješenja (o namirenju i dosudi) koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi, „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koji se tiču podnosioca apelacije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

12. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju su obaveze apelanata prethodno utvrđene rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-2/05 od 4. marta 2005. godine koje je doneseno na prijedlog tražioca izvršenja, radi naplate duga od apelanata, na koje apelanti nisu izjavljivali prigovor pa je rješenje postalo pravosnažno i izvršno. Stoga, u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima o dosudi i namirenju tražioca izvršenja nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obaveze već su aktivirane odredbe sporazuma kog su apelanti zaključili sa tražiocem izvršenja u svrhu obezbjeđenja potraživanja tražioca izvršenja na način da će založena nekretnina biti predmet javne prodaje ukoliko apelanti ne budu ispunjavali obaveze po odobrenom kreditu, protiv kojeg apelanti nisu ulagali prigovor.

13. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. jula 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova građanska prava i obaveze apelanata, budući da su ona prethodno utvrđena zaključivanjem sporazuma o obezbjeđenju novčanog potraživanja tražioca izvršenja u određenom novčanom iznosu i uknjižbom založnog prava na nekretninama apelanata, temeljem kog je doneseno pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima o namirenju ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Okružnog i Osnovnog suda o namirenju tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina apelanata.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na nedostatke u pogledu pravnog osnova za izvršenje nakon što je rješenje o izvršenju, propuštanjem ulaganja pravnog lijeka (prigovora) postalo pravosnažno i izvršno.

20. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su odredbama ZIP-a uređena pravila po kojima sudovi provode prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava (član 1. stav 1. ZIP-a), da se sudski izvršni postupak provodi u pravilu, kao što je slučaj i u konkretnom predmetu, kada je u drugom postupku utvrđena tražbina koju tražilac iz tog postupka nije ostvario. Dakle, svrha izvršnog sudskog postupka je prinudna naplata duga nastalog iz prethodno vođenog postupka, koji izvršenik nije dobrovoljno platio u paricionom roku određenom u izvršnoj ispravi. Također, Ustavni sud ukazuje da je u odredbama ZIP-a propisano da su „predmet izvršenja stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja“ (član 6. stav 2. ZIP-a). Nadalje, u odredbi člana 8. stav 1. propisano je da sud određuje „izvršenje na onim predmetima koji su navedeni u prijedlogu za izvršenje“, dakle da tražilac izvršenja ima dispoziciju da odredi predmet na kojem će se izvršenje provesti.

21. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud ukazuje da postupak izvršenja čini stadij odlučivanja o predloženom izvršenju, te stadij provođenja izvršenja koji nastupa nakon što rješenje o izvršenju postane pravomoćno i izvršno, dakle nakon što izvršenik iscrpi mogućnosti podnošenja redovnih pravnih lijekova (član 12. ZIP-a) ili mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju (član 14. stav 2. ZIP-a). Ustavni sud ukazuje da se prigovor protiv rješenja o izvršenju izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja ako ZIP-om nije drugačije određeno (član 12. stav 3.). Nakon izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju sud pristupa drugoj fazi postupka izvršenja, odnosno stadiju provođenja. Stadij provođenja izvršenja na nekretnini se provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom (član 68. ZIP-a).

22. Međutim, iz činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da apelanti u predmetnom postupku protiv rješenja o dozvoli izvršenja na temelju sporazuma nisu ulagali prigovor pa je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno i izvršno a u daljem toku postupka je putem vještačenja izvršena procjena založenih nekretnina i u konačnici je nekretnina prodata te doneseno rješenje o namirenju tražioca izvršenja. Apelacionim navodima apelanti ukazuju na nezadovoljstvo upravo s tog aspekta, dakle načina izvršenja u vezi s podobnošću izvršne isprave, ukazujući da su pred Okružnim privrednim sudom u Banja Luci pokrenuli parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti zaključenog sporazuma sa tražiocem izvršenja, radi rješavanja prethodnog pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet razmatranja Okružnog suda u žalbenom postupku, koji je cijeneći neosnovanost istog istakao da rješavanje o prethodnom pitanju u smislu člana 34. stav 1. ZIP-a nije razlog za prekid izvršnog postupka te je u rješenju vrlo detaljno obrazloženo na osnovu čega i zašto je prvostepeno rješenje o namirenju tražioca izvršenja pravilno i temeljem čega je utvrđena obaveza apelanata na izmirenje duga.

23. Osim toga, u pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešan zaključak redovnih sudova u vezi s valjanošću pravnog osnova za izvršenje s pozivom na pravni stav i zaključak Ustavnog suda iz odluke broj AP-2104/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2104/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud prije svega podsjeća da je apelant u tom postupku bio tražilac izvršenja a ne izvršenik (kao u konkretnom slučaju), da je stoga uživao garancije prava na pravično suđenje i da je predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u okviru prava na pravično suđenje bilo rješenje kojim je odbijen prijedlog tražioca izvršenja (apelanta) za izvršenje na imovini izvršenika, a ne rješenje o namirenju kao posljednja faza izvršnog postupka, te da stoga nije ni primjenjiv na konkretan slučaj.

24. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je načinom i predmetom izvršenja na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni osporenim rješenjem o namirenju tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom njihove imovine. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/16 („Zlatno zrno“ d.o.o. Brestovčina i… | Sudska praksa | Aktio