Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/18 (Ž. B. iz Donje Mahale, S. D. iz Tolise i D. D. iz Tolise)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-310/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-310/18, rješavajući apelaciju Željka Baotića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Željko Baotić, Stanislav Dominiković i Damir Džoić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 042473 17 Rsž od 12. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Baotić iz Donje Mahale, Stanislav Dominiković iz Tolise i Damir Džoić iz Tolise (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 16. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 042473 17 Rev od 31. oktobra 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 042473 17 Rsž od 12. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1092/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 12. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija BiH – Sudska policija F BiH) da im na ime neisplaćenog dijela plate za period od 1. marta 2013. godine do 29. februara 2016. godine isplati određene novčane iznose, kao i da na ime apelanata zbog manje obračunate i isplaćene plate nadležnom Federalnom zavodu PIO izvrši uplatu neuplaćenog dijela pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni vremenski period u određenim novčanim iznosima.
2. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da u spornom periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevima, radno pravni odnos između apelanata i tužene Sudske policije FBiH kao poslodavca apelanata, uređuje Zakon o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama). Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 5. Zakon o platama i naknadama koje propisuje način utvrđivanja osnovice za obračun plate, odredbe člana 6. navedenog zakona kojim se određuju elementi za utvrđivanje osnovne plate, te odredbe člana 47. navedenog zakona kojima su utvrđeni platni razredi, činovi i koeficijenti za službenike sudske policije. Takođe, Kantonalni sud je ukazao i na odredbe člana 24. Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz navedenih zakonskih odredaba, a djelomično i iz GKU, proizilazi da je detaljno uređen način utvrđivanja osnovice za obračun plate, pri čemu se najniža neto satnica dogovara sa sindikatom, a zatim množi sa fondom radnih sati u mjesecu, te se tako utvrđena osnovica množi sa koeficijentom iz platnog razreda kojem pripada službenik sudske policije. Shodno navedenom, konstatovano je da ovo znači da se plata službenika sudske policije utvrđuje prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva-Zakona, a da drugim propisima nije određena, pa tako ni odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), kojim odredbama se garantira plata koja ne može biti manja od najniže, koju predviđa OKU. Budući da odredbama OKU nije uređena plata službenika sudske policije, Kantonalni sud je naglasio da se ne može primijeniti načelo najpovoljnijeg prava. Naime, zaštitu tog prava zaposlenik ne može ostvarivati tvrdeći da mu pripada veća plata kao rezultat umnoška neto satnice, odnosno osnovice iz OKU sa koeficijentom složenosti poslova iz pomenutog zakona, kao dva različita izvora radnog zakonodavstva. Najzad, Kantonalni sud je istakao da radno pravni status između službenika sudske policije, kao zaposlenika organa i tijela koji vrše poslove iz okvira nadležnosti F BiH, kao poslodavca uređen je Zakonom o platama i naknadama, koji se kao lex specialis, primjenjuje na obračun plaća službenika sudske policije, pa kako su apelanti u spornom periodu primali platu na temelju navedenog zakona to im ne pripada razlika plata po OKU. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da je Kantonalni sud trebao primijeniti relevantne odredbe OKU, umjesto primjene odredbi Zakona o platama i naknadama i GKU.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno isključivo na način na koji je redovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman