Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/18 (S.Š.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-811/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-811/18, rješavajući apelacije S.Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio S.Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 297509 17 Rev od 12. decembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-811/18 i AP-1638/18
1. S.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 297509 17 Rev od 12. decembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-811/18. Apelant je putem punomoćnika, Aide Haznadarević advokata iz Sarajeva, podnio 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 297509 17 Rev od 12. decembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-1638/18. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom usvojena je revizija tužene (Z.B.G.) i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi testament testatora F.Š. i I.Š. sastavljen 5. februara 2001. godine, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka.
2. U obrazloženje osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizilazi da su apelantov brat I.Š. i bratovljeva supruga F.Š. u svojstvu testatora, 5. februara 2001. godine kod Općinskog suda II u Sarajevu u predmetu Ro-73/01 dali izjave posljednje volje kojima su raspolagali sa po ½ stana u Sarajevu (na kojem su bili suvlasnici) na način da su isti ostavili tuženoj. Dalje, testament je sastavljen od strane suda, na istom ročištu, tako što je svoju izjavu volje prvo dao I.Š. a odmah iza njega F.Š., da su njihove izjave posebno zabilježene na istom papiru, odnosno u formi jedne isprave, te da su raspolagali istom nekretninom
- stanom u Sarajevu čiji su bili suvlasnici, tako što je svako raspolagao svojim dijelom od ½. Utvrđeno je da je testament sačinjen u stanu zavještalaca, u prisustvu tužene, svjedoka i sudije koji je utvrdio da su zavještaoci svjesni i prisebni i da imaju slobodno izraženu volju za sastavljanje sudskog testamenta. Nakon smrti F.Š. (23. februara 2001. godine) pokrenut je ostavinski postupak (u toku kojeg je umro i I.Š. 6. novembra 2002. godine) u kojem je doneseno pravosnažno rješenje o nasljeđivanju od 10. maja 2005. godine, kojim je testamentarnom nasljednicom iza umrle F.Š. proglašena tužena. Dalje, utvrđeno je da je tokom ostavinskog postupka I.Š. osporio da je sačinio testament, te da je raspolagao imovinom koja je bila predmet testamenta tako što je ugovorom o poklonu od 8. aprila 2002. godine stan iz testamenta darovao apelantu. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da sporni testament nema oblik testamenta koji je propisan Zakonom o nasljeđivanju, odnosno da u skladu sa odredbom člana 65. navedenog Zakona nije predviđen zajednički testament, te su zaključili da se radi o zajedničkom testamentu dvije osobe, a ne individualnom i ličnom aktu testatora, zbog čega je isti apsolutno ništav.
3. Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o nasljeđivanju propisan oblik u kome zavještalac jednostrano i opozivo očituje svoju posljednju volju. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je jedan od propisanih oblika testamenta sudski testament, koji se sačinjava po kazivanju zavještaoca od strane sudije nadležnog suda, na način da sudija prethodno utvrđuje identitet zavještaoca, a nakon što zavještalac sačinjeni testament pročita i potpiše, sudija na samom testamentu potvrđuje da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao, kako je to propisano odredbama člana
68. Zakona o nasljeđivanju. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa citiranom zakonskom odredbom, Vrhovni sud je naveo da ukazao da proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dvije posebne izjave volje kojima su njihovi davaoci, svako za sebe, neovisno raspolagali svojom imovinom za slučaj svoje smrti, a u formi sudskog testamenta, zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se radi o zajedničkoj izjavi volje, odnosno zajedničkom testamentu, koji Zakon o nasljeđivanje ne poznaje kao oblik testamentane. Naime, da bi se neki testament smatrao zajedničkim, potrebno je da volja zavještalaca bude zajednička, što znači da se radi o jednoj izjavi zajedničke volje odnosno jednom sporazumnom izjašnjenju međutim, u konkretnom slučaju se radi o dvije lične izjave volje, koje su, nezavisno jedna od druge, date istoga dana, pred istim sudijom, koji je na jednoj ispravi potvrdio da su oba zavještaoca svoje zabilježene izjave pročitali i potpisali. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju, kada su ocijenili da je sporni testament ništav i takav zaključak nižestepenih sudova ne prihvata, jer smatra da se u ovom slučaju radi o sačinjavanju dva posebna testamenta u jednoj ispravi, koja mogućnost zakonom nije zabranjena, zbog čega, u slučaju kada je svaki od ta dva testamenta sastavljen u zakonom propisanoj formi, a što je u ovom postupku utvrđeno, nema osnova za njihovo poništenje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da za odluku u ovom predmetu nije od značaja to što su nižestepeni sudovi utvrđivali činjenicu da je sporni testament proglašen u ostavinskom postupku iza umrle F.Š., u vrijeme dok je kasnije umrli I.Š. još uvijek bio živ, jer ta činjenica nije od uticaja na valjanost njihovih testamenata od 5. februara 2001. godine, kao što ni izjave koje je I.Š. dao u tom postupku, kao i njegovo raspolaganje imovinom koja je bila predmet zaviještanja, u smislu odredbe člana 105. Zakona o nasljeđivanju, ne mogu za posljedicu imati ništavost testamenta I.Š., dok će se pitanje opoziva tog testamenta rješavati u ostavinskom postupku iza umrlog I.Š., koji još uvijek nije završen.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i istu osporenu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 811/18.
Apelacioni navodi
5. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom, nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman