Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/16 (Udruženje ratnih vojnih invalida „Stari Grad“ Mostar)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-741/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 741/16, rješavajući apelaciju Udruženja ratnih vojnih invalida „Stari Grad“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja ratnih vojnih invalida „Stari Grad“ Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 117885 15 Rev od 1. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 14 Pž od 13. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 12 Ps od 25. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Udruženje ratnih vojnih invalida „Stari Grad“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Adonisa Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 117885 15 Rev od 1. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 117885 14 Pž od 13. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 117885 12 Ps od 25. aprila 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „MT Auto“ d.o.o. Export-Import Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 22. februara 2018. godine. Tuženi je 31. marta 2018. godine naknadno dostavio još jedan podnesak.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je tokom postupka odlučivao o tužbenim i protivtužbenim zahtjevima parničnih stranaka.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 117885 12 Ps od 25. aprila 2014. godine stavom I. tačkama od 1 do 5 utvrđeno je da je apelant vlasnik objekta autosalona s pratećim sadržajima (u daljnjem tekstu: autosalon), te je tuženi obavezan da apelantu na ime isplaćenih ukupnih kreditnih obaveza isplati ukupan iznos od 2.326.487,48 KM sa kamatom, te je utvrđeno da je osnovano apelantovo potraživanje po osnovu neplaćenih zakupnina u iznosu od 28.890,00 KM, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom utvrđeno je da je osnovano potraživanje tuženog po osnovu isporučenog, a neplaćenog goriva u iznosu od 39.186,00 KM, pa su utvrđena potraživanja stavljena u preboj tako da je apelant obavezan da tuženom isplati precizirane iznose u izreci presude, odnosno da tuženi apelantu isplati iznos preciziran u izreci presude, uz obavezivanje tuženog na naknadu troškova parničnog postupka, uz odbacivanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je apelant tražio utvrđenje da je 16. jula 2010. godine jednostrano raskinut dugoročni ugovor o zakupu koji su parnične stranke međusobno zaključile 25. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i njegov aneks od 26. marta 2008. godine (sve preciznije navedeno u stavu I izreke presude).

7. Stavom II iste presude u tačkama od 1 do 4 apelant je obavezan da tuženom na ime vrijednosti ulaganja u objekt benzinske pumpe isplati iznos od 75.403,85 KM, zatim iznos od 1.802.185,51 KM na ime vrijednosti ulaganja u opremu benzinske pumpe i autosalona i na ime ulaganja u tekuća i obrtna sredstva, te iznos od 1.511.015,89 na ime ulaganja u izgradnju druge faze poslovnog objekta sa pratećim sadržajima, kao i iznos od 1.634.413,00 KM na ime ostalih ulaganja u poslovanju prema stanju poslovnih knjiga tuženog na dan 6. oktobar 2010. godine, sve sa kamatama uz odbijanje dijela protivtužbenih zahtjeva preko dosuđenih iznosa, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 19.583,10 KM (sve preciznije navedeno u stavu II izreke presude).

8. Provedenim dokazima koje je taj sud pobrojao na str. od 6. do 43. obrazloženja presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da su među parničnim stranama sporni osnov i visina tužbenih, odnosno protivtužbenih zahtjeva.

9. Prilikom odlučenja prvostepeni sud je imao u vidu sadržaj predmetnog ugovora, te, između ostalih, relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 11, 12, 15, 54, 130, 132, 296, 299, 336, 337, 371 i dr., Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (član 16), Zakona o računovodstvu i reviziji (čl. 12. i 45), kao i relevantne odredbe ZPP (između ostalih čl. 7, 8, 123, 386. i dr.).

10. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke (apelant kao zakupodavac, a tuženi kao zakupoprimac) 25. oktobra 2006. godine zaključile predmetni ugovor čiji je predmet poslovni objekt (benzinska stanica u Mostaru s pratećim sadržajima i opremom) u daljnjem tekstu: benzinska stanica) koji se nalazio u apelantovom isključivom vlasništvu. Predmetnim ugovorom koji je zaključen na određeno vrijeme s rokom trajanja 25 godina (od potpisivanja ugovora pa do 25. oktobra 2031. godine) ugovorne strane su detaljno precizirale prava i obaveze ugovornih strana (tuženi se, između ostalog, obavezao da isplaćuje apelantova kreditna zaduženja iz dva ugovora o kreditu, zatim je preuzeo apelantovu obavezu iz ugovora o zajmu, zatim da isplati sva eventualna buduća potraživanja od „El Tarik“ d.o.o. Mostar koja budu pravomoćno utvrđena u tužbi koja se očekivala radi utvrđenja svih ulaganja te firme u izgradnji benzinske stanice, a uz navedeno tuženi se obavezao i na isplatu mjesečne zakupnine u odnosu od 3.000,00 KM). Predmetnim ugovorom, i to članom X, predviđeno je da ukoliko se apelant odluči za gradnju druge faze poslovnog objekta koja je ranije planirana, gradnja će se vršiti isključivo sredstvima tuženog, u skladu s urbanističko-tehničkom projektnom dokumentacijom koju mu dostavi apelant, a u vezi s tim će se sačiniti poseban aneks kojim će se utvrditi visina troškova gradnje, kao i drugi odnosi povodom gradnje.

11. Odredbama čl. XI i XII predmetnog ugovora parnične stranke su regulirale otkaz ugovora u svako doba i za slučaj da druga strana ne izvršava svoje ugovorne obaveze utvrđene ugovorom.

12. Iz detaljnog obrazloženja prvostepenog suda koje je taj sud prezentirao na 76 strana suštinski proizlazi da tuženi nije u potpunosti izmirivao preuzete obaveze iz predmetnog ugovora, da je banka zbog neplaćanja rata kredita zaprijetila apelantu prinudnom naplatom, što je bio razlog da apelant odlukom od 23. juna 2010. godine jednostrano raskine predmetni ugovor, a zbog nagomilanih obaveza po osnovu kredita i drugih obaveza apelant je bio primoran da benzinsku stanicu i prateće sadržaje uz stanicu proda HIFA-i d.o.o. iz Tešnja za ukupan iznos od 4.080.000,00 KM (notarski obrađen ugovor o prometu nekretnina od 4. oktobra 2010. godine), nakon čega se kupac uknjižio kao vlasnik u javnim evidencijama, a kupac se obavezao da novčana sredstava uplati na račun banke u svrhu izmirivanja apelantovih kreditnih zaduženja (predmetnim ugovorom ugovoreno je pravo preče kupnje tuženog u slučaju prodaje).

13. Općinski sud je, imajući u vidu predmete tužbe i protivtužbe i intenciju stranaka da dokažu da je bilo odnosno da nije bilo razloga za jednostrani raskid ugovora, zaključio da su međusobne obaveze parničnih stranaka bile strogo regulirane predmetnim ugovorom, pa je za predmetni spor bitno njihovo izvršavanje, a koliko je ko i kojih obaveza izvršio evidentno je iz velikog broja provedenih dokaza. Iz svih provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da se krivica za raskid ugovora ne može u cijelosti staviti na teret samo tuženom, pri čemu je Općinski sud imao u vidu i činjenicu da je tuženi tokom 2007. godine u skladu s aneksom predmetnog ugovora izgradio autosalon koji je u potpunosti opremio. Djelimičnu osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva Općinski sud je detaljno obrazložio na str. od 61. do 66, a o djelimičnoj osnovanosti protiv tužbenog zahtjeva na str. od 66. do 76. obrazloženja. U vezi s raskidom predmetnog ugovora, Općinski sud je naveo da su parnične strane ugovorom precizirale razloge za raskid ugovora zbog neispunjenja, pa se takav ugovor raskida shodno sporazumu stranaka, a ne po odredbama ZOO-a, a shodno ZOO-u kod raskida ugovora zbog neispunjenja svaka strana vraća drugoj strani ono što je primila, bez obzira na krivnju za raskid, a strana koja nije kriva za raskid ima pravo i na naknadu štete. Dakle, budući da je predmet zakupa ubrzo nakon raskida ugovora tuženi vratio apelantu, tuženom je ostalo nerealizirano pravo po osnovu ulaganja u apelantove nekretnine, a apelantu je preostala obaveza da tuženom vrati ukupnu vrijednost koju je tuženi uložio u njegove nekretnine.

14. Općinski sud je prilikom razmatranja protivtužbenog zahtjeva razmotrio prigovor zastare potraživanja, koji je taj sud ocijenio neosnovanim, pozvavši se na odredbu člana 371. ZOO-a, pri čemu je uzeo u obzir datum kada je protivtužbeni zahtjev podnesen (23. maj 2013. godine) kao i datum od kada je zastara počela da teče (6. oktobar 2010. godine). Dakle, protivtužbenim zahtjevom tuženi potražuje vraćanje datog – uloženog. U vezi s osnovanošću zahtjeva tuženog tokom postupka je provedeno više vještačenja (vještačenje po vještacima građevinske struke, finansijske struke, kao i dopune nekih vještačenja), uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske, građevinske, mašinske i finansijske struke temeljem kojih je utvrđena visina ulaganja u benzinsku stanicu, autosalon, njegovo opremanje, kao i druga ulaganja. Općinski sud je razmatrajući dokaze vještačenja detaljno obrazložio koji dio nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke je prihvatio a koji nije, odnosno koje račune tuženog sud nije mogao prihvatiti i zašto (detaljnije o tome na str. od 66. do 76). Potom je Općinski sud naveo da je između stranaka postojao obligacionopravni odnos, a u takvom odnosu ugovarači potpuno slobodno uređuju svoje odnose, uz ograničenje da nisu protivna ustavu, prinudnim propisima, kako je to propisano odredbom člana 10. ZOO-a, a upravo u skladu sa citiranim članom parnične stranke su ugovorile da tuženi gradnju autosalona s pratećim sadržajima vrši isključivo svojim sredstvima, ali u apelantovo ime, s tim što nakon raskida ugovora ima pravo na naknadu svih ulaganja.

15. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 117885 14 Pž od 13. oktobra 2014. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

16. Apelant je žalbom osporio prvostepenu presudu, između ostalog, u dijelu kojim je dio njegovog tužbenog zahtjeva odbačen, u dijelu u kojem je sud odbio dio zahtjeva po osnovu neplaćenih zakupnina, te dio kojim je sud izvršio kompenzaciju potraživanja između parničnih stranaka, kao i u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, ispitujući apelantovu žalbu, u smislu člana 221. ZPP, zaključio da ona nije osnovana, osvrnuvši se na sve ključne prigovore. Tako je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije propustio da odluči o istaknutim prigovorima nedostatka aktivne i pasivne legitimacije stranaka budući da je ona u konkretnom slučaju neupitna jer su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu po osnovu predmetnog ugovora iz kojeg upravo apelant crpi prava konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa je sasvim logično da i tuženi iz istog ugovora može crpiti neka prava.

17. Prigovor da je zahtjev za raskid predmetnog ugovora nezakonito odbačen, pogrešnim pozivom na odredbe člana 54. ZPP, sve i da je tačan, nije od utjecaja na drugačije presuđenje merituma spora, jer kako i sam apelant navodi u žalbi „prvostepeni sud kompletnu presudu zasniva na utvrđenju da je taj ugovor raskinut“. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je ugovor raskinut 6. oktobra 2010. godine i za to je dao valjane razloge koje je taj sud kao takve prihvatio u cijelosti, pri čemu je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu duga na ime zakupnine (28.980,00 KM), te pravilno odbio zahtjev preko dosuđenog (36.000,00 KM), te je još navedeno da nije postojao niti jedan razlog da se ovaj dio ne kompenzira s potraživanjem tuženog na ime goriva, u skladu sa članom 336. ZOO-a, niti je nalaz i mišljenje vještaka u ovom dijelu pogrešan. Kantonalni sud nadalje nije prihvatio žalbeni prigovor da tuženi ničim nije konkretizirao svoja eventualna potraživanja na ime isporučenog goriva, o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 70. i 71. obrazloženja, a date razloge je taj sud prihvatio u cijelosti kao valjane.

18. U vezi s prigovorima zastare potraživanja o kojim se prvostepeni sud također detaljno izjasnio, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi zahtjev za vraćanje datog mogao podnijeti tek nakon raskida ugovora, odnosno da je njegovo potraživanje na naplatu dospjelo raskidom ugovora 6. oktobra 2010. godine, kada je zastara potraživanja počela da teče, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je protivtužbeni zahtjev podnesen 23. maja 2013. godine. Kantonalni sud je također dodao da i sve da se prihvati žalbeni navod da je predmetni ugovor raskinut 16. jula 2010. godine, ni tada se ne bi radilo o zastari, u smislu člana 371. ZOO-a jer nije istekao petogodišnji zastrani rok.

19. Potom se Kantonalni sud osvrnuo i na apelantove prigovore kojim je izrazio „zaprepaštenje“ prema vještaku finansijske struke Bošku Ragužu, koji je pravnik, a nalazi se na listi vještaka ekonomske struke, pri čemu taj vještak nije bio u stanju obrazložiti najosnovnije ekonomske pojmove, niti je mogao dati jasne odgovore na postavljena pitanja. U vezi s tim prigovorom Kantonalni sud je naveo da i sam apelant u žalbi ističe da ne posjeduje znanje koje se tiče finansija, pa mu možda iz tog razloga i nije jasan jedan dio presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je navedeni vještak iskusan i dugogodišnji vještak ekonomske struke, da je nadležno ministarstvo imalo sve podatke kada ga je imenovalo za vještaka, da je u praksi poznato da se lica određene struke tokom života opredjeljuju i stječu iskustvo u drugoj oblasti, da nema razloga da mu se ne povjeruje, da on vještači od 1980. godine, da je radio vještačenja i na Kantonalnom sudu i Vrhovnom sudu, te za potrebe OHR-a, te da je njegov nalaz osporenom presudom pravilno prihvaćen u dijelu za koji je sud opravdano našao da ga treba prihvatiti. Još je naglašeno da je nalaz i mišljenje vještaka dokaz kao i svaki drugi dokaz, te ga u tom smislu treba kritički ocijeniti i prihvatiti (potpuno ili djelimično) ili odbiti kao i svaki drugi dokaz. Shodno navedenom, prvostepeni sud je prihvatajući djelimično nalaz ovog vještaka, a u sklopu ostalih dokaza, pravilno odlučio o visini ulaganja u objekt benzinske stanice od 75.403,85 KM, u opremu benzinske stanice i autosalona kao i obrtna sredstva u iznosu od 1.802.185,51 KM, ulaganja u II fazu autosalona u iznosu od 1.511.015,89 KM i u ostala ulaganja u poslovanju u iznosu od 1.634.413,00 KM, pa žalbeni razlozi ni u tom dijelu nisu prihvatljivi, pri čemu se taj sud pozvao na detaljno obrazloženje prvostepenog suda.

20. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranka, donio Presudu broj 58 0 Ps 117885 15 Rev od 1. decembra 2015. godine kojom je odbio reviziju. U vezi s prigovorom kojim apelant osporava ocjenu dokaza, posebno nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud nalaz vještaka ocijenio u skladu sa članom 8. ZPP, pri čemu je dao jasne i logične razloge za dio nalaza i mišljenja koji je prihvatio, kao i za dio nalaza i mišljenja koji nije prihvatio. Potom je Vrhovni sud pojasnio da je vještak finansijske struke vještačenje radio na osnovu rješenja suda kojim mu je određen predmet i obim vještačenja, zatim je navedeno da je vještak bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu na kojem je obrazložio svoj pismeni nalaz i mišljenje i odgovorio na postavljena pitanja parničnih stranka u pogledu nejasnoća u pismenom nalazu, pa stoga Vrhovni sud ne može prihvatiti apelantov prigovor da vještak nije postupio po nalogu suda u pogledu predmeta i obima vještačenja. U vezi s prigovorom litispendencije, Vrhovi sud je naveo da je prigovor neosnovan jer se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o identičnim postupcima, niti o istom zahtjevu, niti su predmetni postupci (postupak smetanja posjeda koji je u toku između istih stranaka) u bilo kakvoj vezi, osim što se radi o identičnim strankama.

21. Potom je Vrhovni sud pojasnio da parnične stranke, temeljem raskida predmetnog ugovora zaključenog na vremenski period od 25 godina, traže utvrđenje prava vlasništva, povrat onog što je dato u ispunjenju tog ugovora, isplatu onog što su dali bez osnova ili s obzirom na osnov koji je otpao, pa prema ocjeni Vrhovnog suda u takvim okolnostima nema zahtjeva za naknadu štete koja je eventualno nastala kao posljedica raskida ugovora, pa je za odluku ovako postavljenih zahtjeva irelevantno koja strana je odgovorna za raskid ugovora, te su stoga irelevantni prigovori parničnih stranaka da je za raskid ugovora odgovorna druga strana.

22. Potom je Vrhovni sud pojasnio da je tokom postupka utvrđeno da su apelantovi članovi na osnovu svoje odluke točili gorivo na benzinskoj pumpi tuženog i da gorivo nisu plaćali, pri čemu je utvrđeno da je uvjet za zaključenje predmetnog ugovora da dva apelantova člana budu članovi Nadzornog odbora tuženog uz odgovarajuću novčanu naknadu i da je samim ugovorom tuženi obavezan da isplati buduća potraživanja društva „El Tarik“ d.o.o. Mostar koja budu utvrđena po tužbi i da tuženi prije ulaska u posjed osigura nedostajuća sredstva, opremu i inventar za neometan rad, pa budući da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi po navedenim osnovama imao izdatke čija je visina utvrđena tokom postupka, neosnovan je apelantov prigovor da se navedeni utuženi iznosi dosude tuženom. U vezi s obligacionopravnim zahtjevima parničnih stranaka, Vrhovni sud je naveo da se osnov za njih nalazi u predmetnom ugovoru ili se radi o stjecanju bez osnova (kao npr. vraćanje kredita koji je bio obavezan da vrati tuženi, a koji je vratio kupac benzinske stanice i na taj način platio dio kupoprodajne cijene). Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su na nesumnjiv način utvrdili osnov tužbenog zahtjeva čija je visina utvrđena ocjenom provedenih dokaza.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant detaljno opisuje hronologiju predmeta od momenta zaključenja predmetnog ugovora pa nadalje, okolnosti koje su nastale po zaključenju tog ugovora, trajanje zakupnog odnosa i druge okolnosti koje su pratile predmetni ugovor, pri čemu je poseban akcent stavljen na činjenicu da tuženi nije poštovao svoje ugovorom preuzete obaveze, što je bio razlog da tuženi 6. oktobra 2010. godine napusti predmet zakupa. Potom, apelant iznosi brojne prigovore na račun vještaka finansijske struke, na njegov način rada, dokaze i dokumente koje je uzeo u obzir prilikom vještačenja, a posebno je problematizirao njegovu stručnost, s obzirom na to da je vještak po struci pravnik. Zatim navodi da tuženi svoja potraživanja ničim nije dokazao, osim nota-računima, te svojim bruto-bilansima i knjigovodstvenom dokumentacijom, što prema apelantovim tvrdnjama nije relevantno za dokazivanje takvih potraživanja, shodno Zakonu o računovodstvu FBiH i Međunarodnim knjigovodstvenim standardima. Apelant posebno prigovara na rad vještaka finansijske struke kojeg je odredio sud, budući da se stranke nisu mogle dogovoriti o tome, zatim ukazuje da vještak nije postupio po nalogu suda, niti u okviru zadataka koje mu je sud postavio, da je odbijen njegov zahtjev za izuzeće vještaka, kao i drugi zahtjev za izuzeće bez posebnog obrazloženja, zatim da u dopunskom vještačenju vještak opet nije postupio po nalogu suda, pa u takvim okolnostima apelantu nije ništa drugo preostalo nego da traži izuzeće postupajuće sutkinje, koji je također odbijen. Ukazuje i da mu nije dato dovoljno vremena da se očituje o obimnom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, odnosno da mu je sud ostavio samo dva dana za izjašnjenje.

24. Apelant tvrdi da se proizvoljnost najbolje očituje u visini postavljenih zahtjeva, odnosno činjenici da potražuje iznos od 2.700.000,00 KM, a tuženi protivtužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu preko devet miliona KM, iz čega proizlazi da tuženi traži nešto što mu ne pripada, kao da se radi o četiri autosalona, a ne o jednom s pratećom opremom. U vezi s tim, apelant se pita zašto je obavezan da tuženom plati tržišnu vrijednost za taj objekt kada je utvrđeno da je objekt izgrađen kreditnim sredstvima koje je vratio apelant. Prema apelantovoj ocjeni, tuženi je sve unio u svoje knjigovodstvo kao svoje ulaganje, a vještak i sud su to potraživanje prihvatili kao osnovano, što apelant smatra pogrešnim. Apelant tvrdi da je u predmetnom postupku bio podređen odnosno ukazuje da nije ima ravnopravan odnos s tuženim. Nadalje tvrdi da su takvim postupanjem redovnih sudova na apelantov teret pala sva potraživanja tuženog koja je on imao prema svim trećim licima jer su svi računi koji su izdati tokom poslovanja tuženog ispostavljeni apelantu na naplatu. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku zbog svega navedenog bila uskraćena sva prava.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer osporena presuda nije donesena na proizvoljnoj primjeni prava.

26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, pri čemu je naveo da apelant zapravo u apelaciji ponavlja navode koje su razmotrili taj sud i Vrhovni sud. Predloženo je da se apelacija odbije.

27. Općinski sud je naveo da tokom postupka pred sudom nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo pravo, niti je primjena prava bila proizvoljna, a navedeno se odnosi na sve aspekte postupka.

28. U iscrpnom odgovoru na apelaciju tuženi je sve prigovore ocijenio neosnovanim tvrdeći da apelantu tokom postupka nisu bila uskraćena procesna prava da u postupku učestvuje ravnopravno, da ispituje svjedoke, vještaka, da se očituje na nalaze vještaka i sl. Tuženi je detaljno pojasnio o kakvom se međusobnom odnosu radilo, te negira tvrdnje da tuženi nije ispunjavao svoje obaveze, već upravo suprotno da je upravo apelant taj koji je doveo do ovakve situacije. Pri tome je tuženi naglasio da se neosnovanost apelantovog prigovara očituje u činjenici da je njegovom tužbenom zahtjevu zapravo u cijelosti udovoljeno. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vraća se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 130.

(1) Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

(2) Uviđaj se može vršiti i uz učešće vještaka.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

(2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 149.

(1) Vještačenje vrši jedan vještak.

(2) Sud može na prijedlog stranke da odredi više vještaka za različite vrste vještačenja. (3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.

Član 151. stav (1) (1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.

Član 153.

(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.

(2) Stranka je dužna da podnese zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najdocnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće.

(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dozvoljena posebna žalba.

Član 156.

Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najdocnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.

Član 357.

Sudija ne može suditi:

1) ako je sama stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira da li je brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne; 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost Član 358. stav (4) (4) Stranka je dužna da u zahtjevu navede okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 58 0 Ps 117885 15 Rev od 1. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. U konkretnom slučaju postupak se ticao obligacionopravne odgovornosti parničnih stranaka koja je proistekla iz ugovornog odnosa parničnih stranaka, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. U vezi s apelantovim brojnim prigovorima koji se u pretežnom dijelu odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

41. Ustavni sud posebno ukazuje na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Polazeći od gore navedenih standarda, a imajući u vidu suštinu apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da njegova nadležnost nije da preuzima ulogu redovnih sudova u vođenju postupku shodno procesnim zakonima budući da je zadatak Ustavnog suda u pravilu da ispita postupak u cjelini i da ispita da li je u njemu bilo kršenja prava apelanata koja su zaštićena Ustavom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda „da iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pošteno suđenje, navedeni član ne utvrđuje nikakvo pravilo o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, pa su to pitanja koja u pravom redu treba da urade redovni sudovi“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, presuda Schenk protiv Švicarske od 12. jula 1988. godine, st. 45-46).

43. Ustavni sud prije svega zapaža da je predmetni spor proistekao iz predmetnog ugovora i neizvršavanja ugovornih obaveza koje su parnične stranke preuzele njegovim potpisivanjem. Ustavni sud zapaža da su parnične stranke ugovorile vrlo složen obligacionopravni odnos sa dosta ugovornih obaveza tuženog, ali i apelanta, što su sudovi uzeli u obzir prilikom odlučenja. Složenost pravnog odnosa se očituje upravo u velikom broju provedenih dokaza, koji su uključivala i brojna vještačenja, a za apelanta je upravo finansijsko vještačenje posebno problematično. Ustavni sud podsjeća da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kada sud ne raspolaže potrebnim znanjem, a radi se o stručnim pitanjima iz različitih oblasti, pri čemu je dužnost vještaka da sudu pomogne prilikom utvrđivanja određenih činjenica koje su predmet dokazivanja. Vještačenje se, shodno članu

147. ZPP, određuje na prijedlog stranke, pri čemu je stranka, shodno članu 148. stav (1) ZPP, dužna da u prijedlogu odredi obim i predmet vještačenja. Međutim, ukoliko stranke ne postignu dogovor o licu koje treba da provede vještačenje, sud, u smislu člana 148. stav (3) ZPP, određuje vještaka kao i predmet i obim vještačenja, upravo kako se to desilo u konkretnom slučaju, budući da se parnične stranke o tome nisu mogle saglasiti. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, da na ročištu vještaku postavlja pitanja, da prigovora nalazu, pri čemu apelant i ne tvrdi suprotno, osim što je nezadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, uvažavajući apelantove primjedbe, naložio vještaku finansijske struke dopunsko vještačenje na koje je apelant također imao mogućnost da se izjasni, da ispituje vještaka i eventualno prigovara. Ustavni sud zapaža da su se prigovorom vezanim za vještačenja vještaka finansijske struke posebno bavili i Kantonalni sud, a i Vrhovni sud u granicama svojih ovlaštenja, koji nisu našli opravdanim iznesene prigovore. Stoga, u takvim okolnostima, s obzirom na prethodno iznesene principe, Ustavnom sudu ne ostaje mnogo prostora da zaključi suprotno, odnosno da ne podrži obrazloženje redovnih sudova koje je dato u tom pravcu.

44. U kontekstu kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku apelant nije konkretizirao u čemu se tačno ono ogleda, osim što je nezadovoljan nalazom vještaka finansijske struke i činjenicom da sud nije prihvatio njegov zahtjev za izuzeće imenovanog vještaka iz navedene oblasti i izuzeće sutkinje (shodno članu 153. ZPP uvjeti za izuzeće vještaka su isti kao i za izuzeće sudije, pri čemu je dužnost stranke da navede razloge na kojima zahtjev zasniva). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je apelant iskoristio pravo da zahtijeva izuzeće sudije i vještaka (čl. 153. i 357. ZPP), da mu to pravo nije bilo uskraćeno, pa činjenica da su zahtjevi odbijeni sami po sebi ne pokreću pitanje kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku. Potom, u vezi s prigovorom da je apelantu ostavljen kratak rok (dva dana) za izjašnjenje o vrlo složenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 156. ZPP propisan rok od osam dana prije ročišta za glavnu raspravu za dostavljanje strankama pismenog nalaza i mišljenja vještaka. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža da je apelant u vezi s tim bilo što prigovarao prvostepenom sudu, niti se pozivao na citiranu odredbu ZPP (apelanta je tokom postupka zastupao advokat), niti je, eventualno, tražio od prvostepenog suda dodatno vrijeme za upoznavanje s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je apelant taj prigovor isticao u pravnim lijekovima koje je koristio, niti tvrdi suprotno, kako bi omogućio redovnim sudovima da se o tom prigovoru izjasne. Stoga, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima taj prigovor ne može biti razmotren u ovoj fazi postupka, budući da je apelant propustio da takav prigovor prethodno iznese pred redovne sudove.

45. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili djelimičnu osnovanost zahtjeva parničnih stranaka primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, zatim da je vrlo složeno pitanje obaveza i dugovanja parničnih stranaka razmotreno na osnovu velikog broja provedenih dokaza, uključujući više vještačenja i uviđaj na licu mjesta, koje je prvostepeni sud ocijenio u smislu člana 8. ZPP, pri čemu je dato obrazloženje za koje se ne može reći da krši pravo na obrazloženu odluku, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, imajući u vidu da je apelantu u predmetom postupku bilo omogućeno da iznosi argumente i dokaze koje je smatrao relevantnim za postupak, da ispituje vještake i svjedoke, da podnosi pravne lijekove u kojima je mogao da iznosi prigovore koji su razmotreni uz prikladno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može izvesti zaključak da je u predmetom postupku, kada se sagleda u cjelini, došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

46. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantovo obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju presuda redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava u segmentima na koje je neosnovano ukazao, pri čemu iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su tokom postupka apelantu bile uskraćene garancije da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/16 (Udruženje ratnih vojnih invalida… | Sudska praksa | Aktio