Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1484/18 (V. M., G. P. i O. B.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1484/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1484/18, rješavajući apelaciju Vladana Malića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine i 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladan Malić, Goran Paraš i Oleg Banda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine i 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Republičko tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 28. marta 2018. godine, a Vrhovni sud 9. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom broj 11 0 K 017324 16 K-p od 29. maja 2017. godine Okružni sud u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), proglasio je krivim apelante i saoptuženog A. P. zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona. Apelanti V. M. i G. P. i saoptuženi A. P. su, nakon utvrđenih pojedinačnih kazni, na osnovu odredaba člana 42. stav 2. tačka

2. KZRS, osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, a apelant O. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

6. Odlučujući o žalbama branilaca apelanata i saoptuženog A. P., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine žalbe uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 017324 16 K-p od 29. maja 2017. godine ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Osporena rješenja

7. Istodobno sa donošenjem rješenja kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine kojim je, na osnovu člana 329. stav 4. u vezi sa članom 203. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelantima i saoptuženom A. P. produžio pritvor, koji po tom rješenju može trajati najduže godinu dana.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se apelant i ostali saoptuženi nalaze u pritvoru, a prvostepena presuda kojom su osuđeni na kaznu zatvora je ukinuta, te je stoga, u smislu odredaba člana 329. stav 4. ZKPRS, ocijenio da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, zbog kojeg je pritvor protiv svih optuženih produžen.

9. Naime, Vrhovni sud je istakao da „način i okolnosti“ pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, kao i posljedice tog djela, u vidu pribavljanja imovinske koristi od 616.548,25 KM, za koje je izrečena osuđujuća prvostepena presuda, zajedno sa činjenicom da su apelanti V. M. i G. P. i saoptuženi A. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Specijalne jedinice policije (u daljnjem tekstu: MUPRS), koja činjenica je bila poznata i apelantu O. B., u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje djelo čine tako teškim da bi puštanje na slobodu optuženih predstavljalo stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Time se, kako je dalje istakao Vrhovni sud, uz ispunjenje objektivnog uslova uspostavljenog pritvorskog razloga, s obzirom na propisanu kaznu zatvora za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, stiču zakonski uslovi za produženje pritvora nakon ukidanja prvostepene presude iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Stoga je Vrhovni sud produžio pritvor apelantima i saoptuženom A. P., uz pozivanje na odredbe člana 329. stav 4. ZKPRS u vezi sa članom 203. stav 3. ZKPRS.

10. Odlučujući o žalbama apelanata i saoptuženog A. P., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine sve žalbe odbio kao neosnovane.

11. Vrhovni sud je istakao kako iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da se postupak vodi zbog krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora deset godina i teža, a da su okolnosti pod kojima su ta djela počinjena, onako kako su opisana u izreci prvostepene presude, takve da nesumnjivo upućuju na mogućnost nastupanja vanrednih okolnosti koje predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Te okolnosti se odnose na način kako su se optuženi međusobno dogovarali o izvršenju djela, na koji način su došli do oružja koje su upotrijebili u izvršenju djela, te način kako će učinjena djela prikriti, te kako će sakriti oružje kojim je krivično djelo razbojništva izvršeno. Sve te okolnosti u svojoj sveukupnosti nesumnjivo upućuju na zaključak da se radi o krivičnim djelima koja su tako teška da bi puštanje optuženih na slobodu nesumnjivo prouzrokovalo okolnosti koje bi mogle dovesti do remećenja javnog reda, bez obzira na to što je od izvršenja djela proteklo vrijeme od dvije godine i šest mjeseci. Ukazano je da svojstvo optuženih nesumnjivo daje posebnu težinu djelu za koje su optuženi i upućuje na zaključak da se daljnji postupak u ovom predmetu ne bi mogao nesmetano voditi ako bi optuženi bili pušteni na slobodu, imajući u vidu sve navedene okolnosti.

12. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Okružnog suda koji je Ustavnom sudu dostavljen u predmetu broj AP 1631/18 (apelacija saoptuženog A. P.) proizlazi da je taj sud, nakon ponovljenog krivičnog postupka, 26. marta 2018. godine donio Presudu broj 11 0 K 017324 18 K 2 kojom je apelante i saoptuženog A. P. proglasio krivim zbog krivičnih djela razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, pa je apelante V. M. i G. P. i saoptuženog A. P. osudio na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 10 godina i šest mjeseci, a apelanta O. B. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Također, Okružni sud je, na osnovu člana 301. a u vezi sa članom 203. stav 1. i 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, donio Rješenje broj 11 0 K 017324 18 K2 od 26. marta 2018. godine kojim je optuženima produžio pritvor, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže još devet mjeseci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da u osporenim rješenjima kojim im je produžen pritvor na osnovu člana 197. stav 2. tačka g) ZKPRS nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje naročitih okolnosti koje djelo čine tako teškim da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Ističu da činjenice na koje se Vrhovni sud poziva pri produženju pritvora, a koje se sastoje u pozivanju na način i okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, pripadnost apelanata V. M. i G. P. MUP-u Republike Srpske i pozivanje na osuđujuću presudu koja je ukinuta, a ne na buduće posljedice ako se apelantima ne odredi pritvor, ne predstavljaju dovoljne razloge za određivanje ove mjere, te su navedene okolnosti date in abstracto. Takođe navode da sud nije uzeo u razmatranje primjenu nekih drugih mjera predviđenih ZKPRS niti se bavio razlozima zašto se ista svrha ne može postići alternativnim mjerama zabrane koje predviđa ZKPRS.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da su argumenti izneseni u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u navedenim rješenjima Vrhovnog suda br.11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine i 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine, te da se na tim argumentima ne može „uspostaviti povreda prava na pravično suđenje“.

15. Republičko tužilaštvo je u svom odgovoru iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. stav (3) (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329. st. (1) i (4) (1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz člana 328. stav 1. ovog zakona,

b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.

(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i stav 3. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost, jer navode o povredi prava na pravično suđenje apelanti ni na koji način nisu konkretizovali, te ih Ustavni sud neće ni razmatrati. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju postojanje posebnog pritvorskog razloga koji je propisan odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 197. ZKPRS sadržani u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

23. Član 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

24. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet apelacije, a time i ispitivanja Ustavnog suda, rješenja Vrhovnog suda koja su donesena nakon što je taj sud u postupku odlučivanja po žalbi ukinuo prvostepenu presudu i produžio pritvor apelantima i saoptuženom A. P. Apelanti, u suštini, smatraju da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 197. stav 1. ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 197. stav 1. ZKPRS, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelanti tvrde da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

28. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zlouporabe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu odista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stav Komiteta ministara Vijeća Evrope izražen u Preporuci da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na način kako su se optuženi međusobno dogovarali o izvršenju djela, na koji način su došli do oružja koje su upotrijebili u izvršenju djela, kako će učinjena djela prikriti i kako će sakriti oružje kojim je krivično djelo razbojništva izvršeno. Ukazano je da svojstvo optuženih (pripadnici MUP-a Republike Srpske) nesumnjivo daje posebnu težinu djelu za koje su optuženi i upućuje na zaključak da se daljnji postupak u ovom predmetu ne bi mogao nesmetano voditi, ako bi optuženi (među kojima su i apelanti) bili pušteni na slobodu, a imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu, objektivno kao rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.

31. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanata moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o produžavanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je krivično djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantima ne bude produžena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Vrhovnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iznio samo pretpostavku da bi puštanje apelanata na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu je propustio da utvrdi postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nije naveo kojim radnjama i dešavanjima će se ostvariti narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da pretpostavka da će, zbog položaja optuženih, doći do narušavanja javnog reda sama po sebi nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

32. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

33. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud konstatuje da je pritvor koji je apelantima određen osporenim rješenjima, koja su predmet ispitivanja u ovom postupku, istekao, s obzirom na to da je nakon donošenja presude u ponovljenom postupku pred Okružnim sudom Okružni sud donio Rješenje broj 11 0 K 017324 18 K2 od 26. marta 2018. godine kojim je apelantima i saoptuženom A. P. pritvor produžen tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže još devet mjeseci (a to rješenje nije predmet ovog postupka).

35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1484/18 (V. M., G. P. i O. B.) | Sudska praksa | Aktio