Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/18 (K. S.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građevinska dozvola
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-444/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-444/18, rješavajući apelaciju Kasima Selimovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kasim Selimović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015599 16 U od 29. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015599 16 U od 29. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona od 22. augusta 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za budžet, finansije i inspekcijske poslove Općine Banovići od 19. jula 2016. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem naređeno je apelantu kao investitoru da izvrši uklanjanje dograđenog dijela poslovno-stambenog objekta na parceli k.č. broj 599/69 KO Banovići u Banovićima, vlasništvo apelanta, za čiju gradnju-dogradnju ne posjeduje odobrenje za građenje.
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da nije utemeljen tužbeni navod da je prvostepeni organ, a potom i drugostepeni organ, nepravilno primijenio odredbe materijalnih propisa, a iz razloga što je po ocjeni tog suda u upravnom postupku valjano obrazloženo pozivanje na tačno navedene odredbe Zakona o prostornom uređenju i građenju TK. Naime, istaknuto je da je nesporno utvrđena činjenica da apelant u vrijeme inspekcijskog pregleda nije imao odobrenje za građenje predmetnog objekta zbog čega je prvostepeni organ pravilno donio odluku u rješenju od 19. jula 2016.godine. Također, konstatovano je da se apelantovi žalbeni navodi, a koji su ponovljeni uglavnom i u predmetnoj tužbi, svode na tvrdnju da je apelant izgradio građevinski objekat u vrijeme kada je posjedovao urbanističku suglasnost od 30. marta 2015. godine za dogradnju postojećeg stambeno-poslovnog objekta na gore navedenoj parceli. Naime, istaknuto je da je tačkom 8. tog rješenja određeno da urbanistička suglasnost važi godinu dana od dana njene pravosnažnosti i da se u tom periodu može podnijeti zahtjev za odobrenje za građenje. U vezi s tim ukazano je da prvostepeni organ a i sam apelant ukazuju na činjenicu da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje a za koje je donesena pomenuta urbanistička suglasnost. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 73. Zakona o prostornom uređenju i građenju TK propisano da urbanistička suglasnost važi godinu dana i u tom periodu se može podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje. Budući da je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrđeno da zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje nije podnijet, niti je apelant podnio zahtjev za produženje važenja predmetne urbanističke suglasnosti, to je u skladu sa odredbom člana 73. stav 1. navedenog zakona pravilno utvrđeno i da prestaje da važi Rješenje o urbanističkoj suglasnosti od 30. marta 2015. godine. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da sve ovo ukazuje na neutemeljenost žalbenih, a potom i tužbenih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Pri tome, ukazano je da je odredbama čl. 108. i 111. Zakona o prostornom uređenju i građenju TK propisano da nije dozvoljena gradnja-dogradnja bez pravomoćnog odobrenja za to. Stoga, s obzirom da apelant nije dokazao drugačije utvrđenje odnosno nije dokazao da je posjedovao odobrenje za građenje, kao i da je uopće podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, to se svi navodi iz tužbe ukazuju kao irelevantni i ne mogu dovesti do drugačije odluke u odnosu na odluku iz provedenog upravnog postupka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sud svoju odluku zasniva na činjenici da apelant nije ishodovao, nakon dobijanja urbanističke saglasnosti, rješenje o odobrenju za građenje, pri čemu se uopće nije osvrnuo na navode iz tužbe i žalbe apelanta, slijedom čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i građenju TK, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv navedenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o tužbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević