Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/18 („BM PROMET“ d.o.o. Breza)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2435/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2435/18, rješavajući apelaciju „BM PROMET“ d.o.o. Breza, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „BM PROMET“ d.o.o. Breza protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 145350 17 Pž od 24. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „BM PROMET“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 145350 17 Pž od 24. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda zbog propuštanja kojom je apelant obavezan da tužitelju (JP „Komunalno“ d.o.o. Breza) isplati određeni novčani iznos na ime duga za iskorištene komunalne usluge (naknada za održavanje vodomjernog mjesta, kanalizacija, odvoz i deponovanje komunalnog otpada i distribucija vode).
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je presuda zbog propuštanja donesena po prijedlogu tužitelja, a za donošenje iste su bili ispunjeni uslovi iz člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, istaknuto je da u pobijanoj presudi zbog propuštanja, u upustvu o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka, su navedeni žalbeni razlozi zbog kojih se može žalbom pobijati presuda zbog propuštanja, a to su povreda odredaba parničnog postupka i pogrešna primjena materijalnog prava. Međutim, navedeno je da u žalbi apelant isključivo iznosi navode koji se odnose na činjenice, a koje se odnose na plaćanje duga (bez dokaza o plaćanju), pa su ovi žalbeni navodi sami po sebi neosnovani. Također, Kantonalni sud je konstatovao da se iz toka prvostepenog postupka, a što je navedeno i u prvostepenoj presudi, može utvrditi da je tužitelj protiv apelanta podnio tužbu Općinskom sudu u Visokom 24. februara 2017. godine radi isplate duga u određenom novčanom iznosu. Zatim, navedeno je da je nadležni prvostepeni sud (Općinski sud u Zenici) tužbu sa prilozima (dokazima) na odgovor dostavio apelantu, koji je 3. aprila 2017. godine primio tužbu sa prilozima na odgovor, što proizilazi iz povratnice koja se nalazi u spisu. Dakle, Kantonalni sud je istakao da kako je izvršeno dostavljanje tužbe na odgovor, a odgovor na tužbu apelant nije dao u roku od 30 dana od dana prijema iste, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je donio presudu zbog propuštanja budući da su bili ispunjeni zakonski uslovi iz člana 182. ZPP, jer se ne radi o očigledno neosnovanom tužbenom zahtjevu. Isto tako, Kantonalni sud je naglasio da se u postupku donošenja presude zbog propuštanja samo sagledava ispunjenost uslova za njeno donošenje, a u pogledu ponuđenih dokaza i činjenica samo da tužbeni zahtjev nije očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi, a u konkretnom slučaju nije. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da kada su u pitanju činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev sagledava se samo da iste nisu u očiglednoj protivnosti sa dokazima koje je sam tužitelj predložio ili sa općepoznatim činjenicama što također nije slučaj. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana
182. ZPP.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 182. ZPP, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević