Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-712/18 (E. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-712/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-712/18, rješavajući apelaciju Esada Mujčinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Esad Mujčinović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 030686 16 Gž od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Mujčinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 030686 16 Gž od 9. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) na ime mjeničnog duga po osnovu mjenice serija AF 0621229 isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu potraživanja na osnovu mjenice sa klauzulom „bez protesta“ izdate na ime osiguranja novčane obaveze iz ugovora o kreditu. Nadalje, istaknuto je da je tužitelj kao davalac kredita sa apelantom kao korisnikom kredita 8. decembra 2003. godine zaključio ugovor o kreditu u visini od 15.000,00 KM, te da je u svrhu osiguranja povrata novčanog iznosa po ugovoru o kreditu, apelant 8. decembra 2003. godine potpisao tužitelju bjanko mjenicu bez protesta serijski broj AF 0621229. Zatim, konstatovano je da je apelant pismenim sporazumom i izjavom o obavezi na temelju solo mjenice dao tužitelju kao imaocu mjenice saglasnost, da tužitelj za slučaj neispunjenja obaveza koje proizlaze iz ugovora o kreditu može bez njegove saglasnosti koristiti solo mjenicu te u tu svrhu upisati iznos koji duguje. Također, istaknuto je i da je tužitelj na osnovu mjenice podnio prijedlog za izvršenje, a da je po prigovoru apelanta, prijedlog za izvršenje smatran tužbom, te je odlučeno da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da je u ovom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici koja propisuje sadržaj trasirane mjenice radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema apelantu kao mjeničnom dužniku, primjenom odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis). U vezi s tim, istaknuto je da se pomenutim zakonom uređuje sadržaj i forma mjenice i način poslovanja mjenicom kao sredstvom plaćanja i instrumentom osiguranja plaćanja (član 1. Zakona o mjenici), a koji zakon mjeničnu obavezu reguliše kao apstraktnu obavezu i odvojenu od osnovnog pravnog posla, konkretno od ugovora o kreditu. Također, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno cijenio da se u konkretnom slučaju radilo o „bjanko mjenici” na koju se posredno primjenjuju odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici, koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice, koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Isto tako, naglašeno je da je apelant kao ovlaštena osoba ispunio mjenicu prije podnošenja iste na isplatu, pa da se stoga izdata bjanko mjenica smatra potpunom mjenicom, kao vrijednosnim papirom od trenutka njenog izdavanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su na drugačiju odluku suda bez uticaja žalbeni navodi apelanta da je tužitelj izgubio pravo na naplatu mjeničnog duga, obzirom da je propustio prekluzivni rok iz člana 46. stav 1. Zakona o mjenici, imajući u vidu da odredba člana 46. stav 1. navedenog zakona reguliše obavezu imatelja mjenice da obavijesti indosanta i trasanta o odbijanju akceptiranja ili isplate mjenice, te nije primjenjiva na konkretan slučaj. Također, Kantonalni sud je istakao da je na odluku suda bez uticaja i žalbeno pozivanje apelanta na stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 025124 Rev od 26. februara 2015. godine, obzirom da apelant u žalbi ničim ne dokazuje da se u tom predmetu radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao u konkretnom slučaju. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, tvrdi da mjenica označena kao mjenica „bez protesta“ ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, pozivajući se na stav zauzet u navedenoj presudi Vrhovnog suda, te smatra da je tužitelj izgubio pravo na naplatu mjeničnog duga, obzirom da je propustio prekluzivni rok iz člana 46. stav 1. Zakona o mjenici.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne odredbe Zakona o mjenici. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o mjenici u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-712/18 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio