Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1353/16 (S. M. i M. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1353/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1353/16, rješavajući apelaciju Slobodanke Mihajlović i Milorada Mihajlovića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodanke Mihajlović i Milorada Mihajlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056836 13 Rev od 22. decembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056836 12 Gž od 25.

oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056836 09 P od 20. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodanka Mihajlović i Milorad Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Ranko Dučić i Tanja Dučić-Čičić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056836 13 Rev od 22. decembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056836 12 Gž od 25. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056836 09 P od 20. januara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i GP „Krajina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 19. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 23. februara 2009. godine protiv tuženog podnijeli tužbu radi raskida ugovora i naknade štete. Tužbom su tražili da se utvrdi da je raskinut Ugovor o udruživanju sredstava od 22. februara 2003. godine, koji su apelanti kao supružnici zaključili sa tuženim i sudski ovjerili 19. aprila 2004. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), i aneks I tog ugovora od 12. marta 2004. godine (sudski ovjeren 19. aprila 2004. godine) radi kupovine stana u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji se nalazi u stambeno-poslovnom objektu-zgradi (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Svoj tužbeni zahtjev apelanti su argumentovali time da tuženi nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora i da su stečeni uslovi za njegov raskid s obzirom na to da su se nakon useljenja apelanata u predmetni stan (2003. godine) pojavila takva oštećenja, tj. nedostaci koje tuženi nije otklonio u roku, uslijed čega je dovedena u pitanje sama bezbjednost predmetne zgrade u cjelini za stanovanje. Takođe su tražili da tuženi, uz preuzimanje predmetnog stana u posjed, naknadi štetu apelantima koja se sastoji od plaćene kupoprodajne cijene predmetnog stana i izvršenog ulaganja u njega u određenom novčanom iznosu.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056836 09 P od 20. januara 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su one 22. marta 2003. godine zaključile predmetni ugovor kojim su regulisale međusobna prava i obaveze po osnovu udruživanja sredstava za izgradnju predmetnog stana. Predmetnim ugovorom tuženi, kao izvođač, obavezao se da će apelantima, kao udružiocima sredstava, izgraditi predmetni stan u skladu sa investiciono-tehničkom dokumentacijom, a apelanti su se obavezali da će tuženom staviti na raspolaganje novčana sredstva potrebna za građenje. Nesporno je, takođe, da je zaključen i aneks ovog ugovora 12. marta 2004. godine, kojim je izmijenjen osnovni ugovor u pogledu površine predmetnog stana i njegove cijene. Nadalje je nesporno da su apelanti primili 22. decembra 2003. godine predmetni stan u posjed o čemu je sastavljen zapisnik na koji apelanti nisu stavili bilo kakve primjedbe. Zatim je Osnovni sud istakao da tuženi nije sporio tužbene navode da su se naknadno na predmetnom stanu pojavila izvjesna oštećenja i nedostaci, ali da su, po ocjeni tuženog, ti nedostaci uobičajeni, minorni i bez uticaja na bezbjednost kako predmetnog stana, tako i predmetne zgrade kao cjeline.

8. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je prvenstveno naveo da predmetni ugovor ima karakter ugovora o građenju u smislu odredbi člana 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, izvođač radova je dužan da se prilikom izvođenja radova pridržava tehničke dokumentacije, drugih odredbi ugovora, tehničkih propisa, normativa, standarda i pravila struke. Izvođač garantuje da su izvedeni radovi u vrijeme primopredaje u skladu sa ugovorom, propisima i pravilima struke i da nemaju mana koje onemogućavaju njihovu upotrebu ili umanjuju njihovu vrijednost, ili njihovu podobnost za redovnu upotrebu, odnosno upotrebu određenu ugovorom. Prema tome, odgovornost za nedostatke građevine (koje opisuje član 641 ZOO) odnosi se na odgovornost izvođača za one nedostatke građevine koji ne ugrožavaju njenu solidnost i stabilnost. Odgovornost izvođača za nedostatke građevine koji ne ugrožavaju njenu solidnost odnosi se na kvalitet tzv. malih radova, kao što su npr. fasada, drvenarija, grijanje, kanalizacija i sl. Prema samoj definiciji ugovora o građenju, ova vrsta ugovora predstavlja ugovor o djelu, zato je određeno da se u pogledu odgovornosti izvođača za nedostatke građevine primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora o djelu (čl. 614-621 ZOO). Smatra se da je objekat podoban za upotrebu ako se može koristiti saglasno svojoj namjeni, ako ne dovodi u opasnost život i zdravlje ljudi, ako ne ugrožava korišćenje susjednih objekata, ako su ispunjeni uslovi za bezbjednost od požara i bezbjednost saobraćaja, kao i uslovi za zaštitu na radu, zatim, ako je objekat izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje.

9. Pod nedostacima u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti Osnovni sud je istakao da treba podrazumijevati one nedostatke koji se odnose na stabilnost i bezbjednost građevine. Takav nedostatak postoji ne samo ako se zgrada srušila nego i ako se ne može koristiti sa potrebnom bezbjednošću, ili, ako je ugrožena njena bezbjednost. Nedostatak građevine koji ugrožava njenu solidnost može da nastupi ne samo zbog loše izvedenih radova nego i zbog greške u projektu. Izvođač radova odgovara i za one nedostatke koji ugrožavaju solidnost građevine čiji uzrok je greška u tehničkoj dokumentaciji koju je izradio projektant, koju je morao uočiti da je postupao sa dužnom pažnjom. Pitanje stabilnosti i bezbjednosti predmetne zgrade i predmetnog stana, u smislu uočenih nedostataka na njima, Osnovni sud je naveo da je utvrdio kako na osnovu nalaza i mišljenja stručne ustanove Instituta za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: GIT) od 26. novembra 2008. godine i iskaza njegovih predstavnika, kao samostalnog dokaza, tako i u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka i izvedenim materijalnim dokazima. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da nije na pouzdan način utvrdio da su uočeni nedostaci takvi da utiču na solidnost, stabilnost i bezbjednost objekta (predmetne zgrade i predmetnog stana). Nakon izvršenih radova po revidiranoj dokumentaciji Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod) u ponovnom tehničkom pregledu od 6. maja 2011. godine utvrdio je da su radovi na predmetnoj zgradi (osim poslovnog dijela, koji nije bio predmet izvršenog tehničkog pregleda) izvedeni prema investiciono-tehničkoj dokumentaciji, te je predloženo izdavanje upotrebne dozvole za stambeni dio predmetne zgrade. Nakon toga je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 10. maja 2011. godine izdato odobrenje za upotrebu predmetne zgrade u čijem sastavu je i predmetni stan apelanata. Stoga, iz navedenog proizilazi da je tuženi otklonio nedostatke koji bi eventualno ugrozili solidnost i stabilnost objekta, odnosno predmetne zgrade kao cjeline uključujući i predmetni stan.

10. Stoga je Osnovni sud istakao da, po ocjeni nadležnih stručnih organa, predmetna zgrada zadovoljava bezbjednost i stabilnost, a da su uočeni nedostaci po svojoj prirodi manji nedostaci, te se na njih imaju primijeniti odredbe ugovora o djelu o odgovornosti za nedostatke građevine iz člana 615 ZOO. Takođe, u vezi sa navedenim odlukama upravnih organa (Zavoda i Odjeljenja), Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 107 i 109 Zakona o uređenju prostora, navodeći da je u konkretnom slučaju nadležni organ izdao odobrenje za upotrebu objekta nakon što je prethodno utvrđeno da je predmetni objekat izgrađen u skladu s tehničkim propisima, standardima i normativima čija je primjena obavezna pri građenju. Dakle, stručni organ (Zavod) je tehnički primio predmetni objekat (zgradu), odnosno nadležni organ je donio rješenje kojim se dozvoljava upotreba predmetnog objekta. Uzimajući u obzir mišljenje i preporuku stručnog organa, te rješenje o upotrebi objekta, Osnovni sud je naveo da je objekat (predmetna zgrada) bezbjedan i stabilan i da ničim ne ugrožava život i zdravlje ljudi, odnosno stanara.

11. Nadalje je Osnovni sud istakao da je odredbom člana 618 ZOO predviđeno da naručilac koji uredno obavijesti izvođača da izvršeni rad ima nedostatak može zahtijevati da se nedostatak ukloni u primjerenom roku, da ima pravo i na naknadu štete i izuzetno na raskid ugovora, ako uklanjanje nedostataka zahtijeva pretjerane troškove. Dakle, kada se radi o neznatnom nedostatku, naručilac se ne može koristiti pravom na raskid ugovora. Raskid ugovora zbog nedostatka objekta naručilac može koristiti samo izuzetno, kada izgrađeni objekat ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim, ili kada je izgrađen u suprotnosti sa projektom ili drugim izričitim uslovima ugovora. U takvoj situaciji naručilac ne mora tražiti otklanjanje nedostataka, nego može odmah raskinuti ugovor. Pri tome čak i kada objekat nije izgrađen u skladu sa projektom, ali nije neupotrebljiv, naručiocu ne treba priznati pravo na raskid ugovora ako bi to predstavljalo zloupotrebu prava iz člana 13 ZOO.

12. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora zbog toga što su uočeni nedostaci na predmetnom stanu apelanata po svojoj prirodi manji nedostaci, koji nisu od uticaja na stabilnost, solidnost i bezbjednost stanovanja. Pošto nema uslova za raskid predmetnog ugovora, Osnovni sud je istakao da nema mjesta ni za zahtjev apelanata za povrat kupoprodajne cijene predmetnog stana, uvećane za izvršena ulaganja. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da u pogledu nedostataka na podrumu i stubištu predmetne zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan (koji su, prema navodima apelanata, od uticaja na bezbjednost i stabilnost stambene zgrade), drugi vlasnici stambenih jedinica u predmetnoj zgradi nisu podnosili tužbu protiv tuženog zbog materijalnih nedostataka. Naime, podrumski i stubišni prostor je zajednički prostor svih vlasnika stambenih jedinica u predmetnoj stambenoj zgradi, tako da bi postojao interes i drugih stanara te zgrade da potraže vansudsku ili sudsku zaštitu radi otklanjanja nedostataka koji ugrožavaju stabilnost i bezbjednost predmetne zgrade kao cjeline. Na kraju je Osnovni sud naveo da je odbio prijedlog apelanata sa glavne rasprave od 24. novembra 2011. godine da se izvede dokaz uvidom u fotografije lica mjesta načinjene poslije sanacije, te prijedlog za izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta, jer su, po ocjeni suda, ove dokaze apelanti mogli ponuditi na pripremnom ročištu. Uz to, uvid u fotografije nije dokaz koji poznaje važeći Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a takav dokaz je i nepouzdan. Uviđaj kao dokaz apelanti su mogli predložiti na pripremnom ročištu, a pored toga, izlazak suda na lice mjesta bez vještaka građevinske struke, kao lica sa potrebnim stručnim znanjem za ocjenu kvaliteta građevinskih radova, ne bi doprinio razjašnjenju činjeničnog stanja, jer sud ne posjeduje potrebno stručno znanje iz građevinske oblasti.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 056836 12 Gž od 25. oktobra 2012. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su paušalni žalbeni navodi da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da nije jasna, nije razumljiva i da je u suprotnosti sa izvedenim dokazima, jer je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku za koju je dao potpune i jasne razloge. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno odbio prijedlog apelanata da sud izađe na lice mjesta. Navedeni prijedlog je dat na glavnoj raspravi suprotno odredbi člana 102 ZPP. Apelanti su propustili da predlože na pripremnom ročištu izvođenje dokaza uviđajem u prisustvu vještaka, pa nije bilo uslova da se ovaj prijedlog usvoji na glavnoj raspravi. Takođe, izlazak sudije sa strankama na lice mjesta ne predstavlja dokaz propisan odredbama čl. od 130 do 162 ZPP, jer sud nema posebna stručna znanja da ocjenjuje bez vještaka kvalitet izvedenih radova i solidnost građevine u kojoj se nalazi predmetni stan tužilaca.

15. Zatim je Okružni sud istakao da nisu osnovani ni navodi žalbe da tuženi nije uradio posao po pravilima struke radi realizacije predmetnog ugovora (izgradnja bezbjednog i stabilnog objekta). Ovo zbog toga što je u kontekstu odgovornosti za materijalne nedostatke ispunjenja kod ugovora sa naknadom (član 121 stav 1 ZOO) i odgovornosti izvođača za solidnost građevine (član 644 ZOO) u konkretnom slučaju nadležni organ uprave 2003. godine donio rješenje o upotrebnoj dozvoli predmetne zgrade (objekta), te 10. maja 2011. godine ponovo donio prvostepeno rješenje (potvrđeno drugostepenim rješenjem od 2. juna 2011. godine) kojim je dozvoljeno njegovo korišćenje i data upotrebna dozvola za dio predmetne zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Pošto je u nadležnosti organa uprave da odlučuje o tome da li stambena zgrada ispunjava uslove za stanovanje i da li je izgrađena u skladu sa datim odobrenjem za građenje i investiciono-tehničkom dokumentacijom u smislu člana 107 Zakona o uređenju prostora, Okružni sud je naveo da je kao parnični sud vezan konačnim i pravosnažnim rješenjem donesenim u upravnom postupku. Stoga, iz navedenog proizilazi da apelanti nisu dokazali da predmetna zgrada (u kojoj se nalazi predmetni stan) nema upotrebnu dozvolu, odnosno da nije bezbjedna za stanovanje. S tim u vezi, nisu osnovani ni žalbeni navodi da nedostaci koji su se pojavili u predmetnoj zgradi i predmetnom stanu utiču na solidnost i stabilnost građevine, te da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz ugovora kojim se obavezao da će izgraditi i predati tužiocima ispravan i bezbjedan stan, slijedom čega su ispunjeni uslovi za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut i da strana koja je izvršila ugovor ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Takođe, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke na okolnost solidnosti građevine. Prigovor nedostatka solidnosti građevine apelanti su mogli isticati samo u slučaju da predmetna zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi nema upotrebnu dozvolu, a to nisu dokazali, zbog čega je pravilno odbijen zahtjev za utvrđenje da je ugovor raskinut. Kod činjenice da nije osnovan navedeni tužbeni zahtjev, Okružni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelanti nemaju pravo na naknadu štete.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 056836 13 Rev od 22. decembra 2015. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna. Naime, predmetnim ugovorom od 22. februara 2003. godine i aneksom tog ugovora od 12. marta 2004. godine tuženi, kao izvođač, i apelanti, kao udružioci sredstava, dogovorili su se da tuženi izgradi predmetni stan u tačno određenoj zgradi za apelante, a da oni tuženom za taj izgrađeni stan isplate cijenu na način kako je to opisano u navedenim pravnim poslovima. Stoga je Vrhovni sud istakao da je po svom pravnom karakteru predmetni ugovor, shodno odredbama člana 630 ZOO, ugovor o građenju. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda i da se u predmetnom slučaju radi o materijalnim nedostacima koji se tiču solidnosti građevine, te da se odgovornost tuženog zasniva na odredbama člana 644 u vezi sa čl. 641, 618, 619 i 620 ZOO.

18. Naime, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 644 stav 1 ZOO, te naveo da su se u konkretnom slučaju nedostaci pokazali za vrijeme od deset godina od predaje i prijema radova (predmetni stan je predat u decembru 2003. godine, a nedostaci su uočeni u martu 2008. godine) i da su apelanti odmah (u martu 2008. godine) obavijestili tuženog kao izvođača o uočenim nedostacima. Pošto su apelanti 23. februara 2009. godine podnijeli tužbu, Vrhovni sud je istakao da su apelanti tužbu podnijeli u zakonom propisanom roku.

19. S obzirom na to da su apelanti predmetni tužbeni zahtjev zasnovali na odredbama člana 619 ZOO, Vrhovni sud je naveo da su oni za uspjeh u ovoj parnici bili obavezni da dokažu da obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim, ili da je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora. Pošto iz zapisnika i izvještaja o rezultatu tehničkog pregleda predmetnog objekta, komisije za ponovni tehnički pregled od 6. maja 2011. godine proizilazi stručno mišljenje da se izvedeni radovi (nakon što su otklonjeni nedostaci) prime, te pošto je rješenjem Odjeljenja od 10. maja 2011. godine (na osnovu navedenog izvještaja) izdato odobrenje za upotrebu objekta u kom se nalazi predmetni stan, Vrhovni sud je istakao da su materijalni nedostaci otklonjeni, te da, stoga, apelanti nisu dokazali da obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim, odnosno da je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora. Stoga se neosnovano revizijom ukazuje da su apelanti dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu odredaba člana 644 u vezi sa čl. 641 i 619 ZOO. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je istakao da se kod činjenice da su materijalni nedostaci otklonjeni apelanti više ne mogu s uspjehom pozivati na odredbe člana 619 ZOO, tražeći da se utvrdi da je predmetni ugovor raskinut, te da im tuženi naknadi štetu. Slijedom datih razloga, revizijom se, takođe, neosnovano ukazuje da je drugostepeni sud nepravilnom primjenom odredaba člana 8 ZPP došao do pogrešnog zaključka u pogledu neosnovanosti zahtjeva apelanata tim prije što se njihovom revizijom ne ukazuje na koji način je drugostepeni sud povrijedio odredbe navedenog člana 8 ZPP. Sama činjenica da je rješenjem Odjeljenja od 10. maja 2011. godine izdata upotrebna dozvola za stambeni dio predmetne zgrade, a da su iz upotrebne dozvole izuzeti određeni poslovni prostori u njenom prizemlju, ne dovode u pitanje zaključak drugostepenog suda da su naknadnom sanacijom otklonjeni nedostaci predmetne zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Ovo tim prije što sud nema ovlašćenja da ispituje zakonitost i pravilnost konačnog akta organa uprave, a sama činjenica da je protiv konačnog akta organa uprave, kojim je izdata upotrebna dozvola za stambeni dio predmetne zgrade, pokrenut upravni spor je bez uticaja na drugačiji zaključak suda. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 488 stav 3 ZOO koje se odnose na prava kupca u slučaju materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Naime, apelanti navode da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari na neobjektivan i proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo pri čemu u obrazloženjima osporenih odluka nisu dali jasne i logične razloge. S tim u vezi, ističu da su mnogobrojnim dokazima, uključujući i vještačenje, dokazali osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, a sve u skladu sa materijalnim dokazima nasuprot tuženom koji, po ocjeni apelanata, nije dokazao svoje tvrdnje osim paušalnih izjava svjedoka koje nisu potkrijepljene ni materijalnim dokazima ni vještačenjem. S tim u vezi, apelanti navode da je prvostepeni sud proizvoljno postupio kada je propustio prihvatiti fotografije i izvršiti uviđaj na licu mjesta, čime je onemogućio Okružni sud i Vrhovni sud da analiziraju koji su to nedostaci na predmetnoj zgradi i predmetnom stanu i da li su sanacijom tuženog dovedeni u ispravno i bezbjedno stanje. Pri tome navode da su predmetni stan napustili, smatrajući da on i danas nije bezbjedan, o čemu su obavijestili tuženog da može njime raspolagati. Slijedom navedenog, apelanti predlažu Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava i usvoji predmetnu apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke tog suda i da samim tim nisu povrijeđena prava apelanata garantovana zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svemu kod svoje prvostepene osporene odluke, te da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani.

25. Tuženi je naveo da je predmetna apelacija paušalna i neosnovana, te da su redovni sudovi dali jasne i logične razloge za osporene odluke, slijedom čega ne stoje navodi apelanata da je u ovoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 121. stav 1.

1) Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.

Član 615.

1) Ako se docnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se ipak može pozvati na njega, pod uslovom da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja.

Član 618. stav 1.

1) Naručilac koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primjeren rok.

Član 619.

Kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

Član 620. st. 3. i 4.

3) Ako poslenik ne otkloni nedostatak do isteka tog roka, naručilac može, po svom izboru, izvršiti otklanjanje nedostatka na račun poslenika, ili snositi naknadu, ili raskinuti ugovor.

4) Kad se radi o neznatnom nedostatku, naručilac se ne može koristiti pravom na raskid ugovora.

Član 630. stav 1.

1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

Član 641.

Ukoliko u ovoj glavi nije drukčije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu.

Član 644. stav 1.

1) Izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od deset godina od predaje i prijema radova.

27. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ br. 84/02, 14/03, 112/06, 53/07 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 107.

Odobrenje za upotrebu može se izdati tek pošto se tehničkim pregledom utvrdi da je objekat, odnosno dio objekta, izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, odnosno da je objekat izgrađen u skladu sa tehničkim propisima, standardima i normativima čija je primjena obavezna pri građenju objekata te vrste Član 109.

Ako se prilikom tehničkog pregleda utvrdi da građevina nije izgrađena prema tehničkoj dokumentaciji na osnovu koje je dato odobrenje za građenje, organ nadležan za izdavanje odobrenja za upotrebu građevine pozvaće investitora da u određenom roku podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje prema izmijenjenom stanju u toku građenja. [...]

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.

1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123. stav 1.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 130. stav 1.

Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056836 13 Rev od 22. decembra 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantima 25. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je suština predmetnog postupka tužbeni zahtjev apelanata da se raskine predmetni ugovor i da se posljedično tome tuženi obaveže da im vrati novčani iznos koji su mu oni dali na ime izgradnje predmetnog stana, kao i da im isplati novčani iznos na ime izvršenih ulaganja u njega. Naime, po ocjeni apelanata, tuženi nije ispunio u cijelosti svoju ugovornu obavezu kojom se obavezao da će izgraditi i predati apelantima ispravan i bezbjedan predmetni stan. Prema shvatanju apelanata, nedostaci u vidu oštećenja na predmetnoj zgradi i predmetnom stanu su po svojoj prirodi takvi da utiču na solidnost i stabilnost predmetne zgrade u cjelini, slijedom čega smatraju da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 619 i člana 620 stav 3 ZOO budući da tuženi navedene nedostatke nije otklonio na adekvatan način i u ostavljenom roku.

39. Ocjenjujući osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi prvenstveno raspravili pitanje same pravne prirode predmetnog ugovora u kontekstu prava i obaveza, odnosno odgovornosti tuženog u konkretnom slučaju. Analizom predmetnog ugovora redovni sudovi su zauzeli jedinstven stav da je predmetni ugovor zaključen između apelanata i tuženog po svojoj prirodi nesporno ugovor o građenju (član 630 ZOO) i da se posljedično tom utvrđenju odgovornost tuženog za nedostatke na građevini ima raspraviti kroz relevantne odredbe ZOO (čl. 614-621, član 640 i član 641 stav 1 ZOO). S tim u vezi, redovni sudovi su ocijenili da je ocjenom izvedenih dokaza nužno utvrditi da li naknadno uočeni nedostaci na predmetnoj zgradi i stanu ugrožavaju solidnost same građevine, a što se ogleda u ugrožavanju njene stabilnosti i bezbjednosti. Suprotno shvatanju apelanata, redovni sudovi su nakon sprovedenog dokaznog postupka zaključili da je tuženi naknadnom sanacijom otklonio prvobitno uočena oštećenja-nedostatke u toj mjeri da su preostala oštećenja po svojoj prirodi manji nedostaci koji ne ugrožavaju stabilnost i solidnost samog objekta.

40. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su apelanti svoju argumentaciju primarno zasnovali na tezi da predmetna zgrada i predmetni stan i dalje ne ispunjavaju uslove za stanovanje. Međutim, redovni sudovi su u odnosu na taj argumenat zauzeli stav da nije u nadležnosti suda da se bavi utvrđivanjem uslovnosti stanovanja, već da je to u nadležnosti nadležnih organa uprave u smislu relevantnih odredbi Zakona o uređenju prostora (čl. 107 i 109). Budući da u konkretnom slučaju postoji takva odluka nadležnog organa uprave (rješenje Odjeljenja od 10. maja 2011. godine) kojom je, u konačnici, predmetnoj zgradi data upotrebna dozvola, redovni sudovi su zauzeli pravni stav da nemaju ovlašćenje da ispituju zakonitost i pravilnost takvog konačnog upravnog akta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zaključili da apelanti ne mogu tražiti raskid predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 619 ZOO a posljedično tome i naknadu štete s obzirom na to da su materijalni nedostaci na predmetnoj zgradi i predmetnom stanu u bitnom otklonjeni, odnosno da se ne radi o nedostacima koji predmetnu zgradu (zajedno sa predmetnim stanom) čine neupotrebljivom.

41. Nadalje, u odnosu na navod apelacije da je u predmetnom postupku u procesno-dokaznom smislu proizvoljno primijenjeno pravo zbog toga što nije usvojen njihov prijedlog izvođenja dokaza uvidom u fotografije i uviđajem na licu mjesta, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju ove navode koje su prethodno isticali tokom postupka pred redovnim sudovima. U odnosu na njih, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su apelanti navedene dokaze predložili suprotno procesnim pravilima (član 102 ZPP), budući da su to mogli učiniti na pripremnom ročištu a ne tek na glavnoj raspravi 24. novembra 2011. godine, kao i da fotografije kao dokaz u okolnostima konkretnog predmeta ne predstavljaju (pouzdan) dokaz u smislu ZPP.

42. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne) osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno navodima apelanata, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da oni kršenje navedenog prava, u suštini, vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava (materijalnog i procesnog). S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1353/16 (S. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio