Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1188/16 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pasivna legitimacija
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1188/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1188/16, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 18. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 26. marta 2018. godine od Okružnog suda i Osnovnog suda, te Ljubomira Vukojevića (u daljnjem tekstu: tužilac), Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge (u daljnjem tekstu: trećetužena) i UniCredit Bank AD Banja Luka (u daljnjem tekstu. četvrtotužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i drugotužena, trećetužena i četvrtotužena su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 11. aprila 2018. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 109958 14 P 2 od 14. aprila 2015. godine, donesenoj po tužiočevoj tužbi radi raskida ugovora o ulogu na štednju i isplate, utvrđeno je da ne postoji zakonit pravni osnov po kojem je tužena Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka (u daljnjem tekstu: APIF) 12. oktobra 2005. godine izvršila storniranje obračunatih kamata na devizni štedni ulog tužioca, po deviznoj knjižici broj 10500-620-16-230-037260-5, serijski broj 1890, za period od 1992. do 1998. godine u iznosu od 1.420,21 evra (stav 1 izreke). Utvrđeno je da se raskida ugovor o deviznoj štednji zaključen 17. avgusta 1984. godine između tužioca i Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka (pravni prednik četvrtotužene (UniCredit Bank AD Banja Luka) po deviznoj štednoj knjižici sa 21. januarom 2011. godine, te su obavezane apelantkinja i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) da na ime duga po osnovu ugovora o ulogu na štednju, odnosno tužiočevoj deviznoj knjižici, solidarno isplate tužiocu iznos od 5.207,36 evra sa zakonskom zateznom kamatom za period od 1. januara 1999. do 19. maja 2001. godine, a po zakonskoj stopi kako je sve precizirano u st. 2 i 3 izreke presude, uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je tužilac kod Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka, pravnog prednika trećetužene, imao deviznu štednu knjižicu sa konačno upisanim iznosom od 5.207,36 evra, te da je 12. oktobra 2005. godine podnio APIF-u zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, ali da ga je povukao 12. oktobra 2005. godine. Takođe je utvrđeno da je APIF izvršio storniranje kamata saglasno odredbi člana 2 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije na strani apelantkinje, te da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženi APIF osnovan iz razloga što APIF nije imao zakonit pravni osnov za storniranje kamata, pa tužilac ima pravo na povraćaj kamata. Takođe, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na četvrtotuženu (UniCredit Bank AD Banja Luka) iz razloga što ova tužena nije ispunila svoju obavezu, pa je ugovor raskinut danom podnošenja tužbe (21. januar 2011. godine) u skladu sa odredbama člana 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te u odnosu na apelantkinju i drugotuženu (Republika Srpska) iz razloga što je odredbama člana 1 st. 2 i 5 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza) propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna apelantkinja, a entiteti obezbjeđuju sredstva za isplatu, te je odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je zasnivao na odredbama čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine žalba tuženog APIF-a i žalba drugotužene (Republika Srpska) uvažene su i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na ove tužene odbijen. Apelantkinjina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu, kamati i troškovima postupka preinačena tako što je apelantkinja obavezana da na ime duga po osnovu ugovora o ulogu na štednju odnosno deviznoj knjižici isplati tužiocu iznos od 3.787,15 evra, umjesto 5.207,36 evra, sa kamatom za period kako je precizirano u izreci presude i troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijena je žalba tužioca i prvostepena presuda u osporavanom dijelu odluke o ugovorenoj kamati je potvrđena.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su predmet spora u ovoj parnici devizna novčana sredstva koje je tužilac položio kod Privredne banke Sarajevo – Filijala Banja Luka – pravnog prednika trećetužene, te da se radi o sredstvima po osnovu računa stare devizne štednje, te da su za suđenje u predmetnom sporu mjerodavni materijalni propisi lex specialis. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 1 stav 1 Zakona o izmirenju obaveza propisano da se tim zakonom uređuju postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine (BiH) po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji BiH, a stavom 2 da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna BiH, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (entiteti) i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (Distrikt). Takođe, odredbom člana 2 istog zakona propisano je da se u smislu ovog zakona pod računom stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na 31. decembar 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacionog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kojem drugom osnovu (stav 1), a računi stare devizne štednje definisani stavom 1 ovog člana ne obuhvataju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Invest banke i drugih stranih banaka na teritoriji BiH (stav 2). Dalje, Okružni sud je u odnosu na istaknuti apelantkinjin prigovor nedostatka pasivne legitimacije zaključio da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 1 stav 2 Zakona o izmirenju obaveza kojom je propisano da je za obaveze po osnovu stare devizne štednje odgovorna BiH, a da sredstva obezbjeđuju entiteti i Distrikt. Okružni sud je zaključio da je apelantkinja pasivno legitimisana u ovoj parnici jer je u konačnom nesporno da je apelantkinja obavezna da izmiri predmetni dug u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da, suprotno navodima žalbe, pravilna primjena zakonskih odredbi i njihovo pravilno tumačenje, prema pravilima o interpretaciji pravnih standarda, nalažu tumačenje odredbi cijelog zakona u njihovoj povezanosti, i to od prvog do posljednjeg člana, tako da se ne može pravilno tumačiti tekst jednog stava ili jednog člana nezavisno od ostalih odredbi zakona, jer nijedna norma ne može imati tačan smisao van cjelokupnog sistema normi. Okružni sud smatra da „tumačenjem odredbe koja propisuje da je odgovorna tužena Bosna i Hercegovina“ (apelantkinja) dolazi se do zaključka o apelantkinjinoj odgovornosti. U vezi s tim, istaknuto je da suprotno navodima žalbe nije došlo do preuzimanja duga, već o obavezi zasnovanoj na važećim zakonima, a prvenstveno imajući u vidu odredbe čl. 1, 2 i 4 Zakona o izmirenju obaveza iz kojih proizlazi da ako je izvršena verifikacija potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, isključena je mogućnost da se nosilac toga prava obraća sudu zahtjevom da na drugačiji način odluči o njegovom potraživanju, ali da svaki potražilac koji nije verifikovao svoje potraživanje po tom osnovu ili čije je potraživanje sporno može da podnese tužbu nadležnom sudu u odnosu na to potraživanje. Okružni sud je istakao da obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj regulisana je identično kao i u Zakonu o izmirenju obaveza, odredbama čl. 1, 3, 4 i 6 Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza), kao i odredbama čl. 1, 3, 5, 6, 10, 18 i 23 Uredbe o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Uredba). U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da ukoliko se takvo potraživanje u postupku kod suda pokaže osnovanim, da iz naprijed navedenih propisa proizlazi da se i u sudskom postupku prilikom odlučivanja i načina naplate tog potraživanja moraju poštovati odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, uključujući i odredbu člana 4 tog zakona za koju je Ustavni sud ispitujući njenu ustavnost u Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine zaključio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata na ovim prostorima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je Okružni sud bez detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji pasivna legitimacija na strani apelantkinje za obaveze nastale po osnovu ugovora o deviznoj štednji koji je tužilac zaključio sa Privrednom bankom Sarajevo, Filijala Banja Luka, jer je od 17. aprila 1984. godine, prema apelantkinjinom mišljenju, „jedini put kojim je tužilac mogao pokrenuti postupak protiv (apelantkinje) jeste da prvo preda zahtjev za verifikaciju potraživanja i okonča ga, pa tek onda eventualno pokrene postupak prema apelantkinji“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud, Pravobranilaštvo Republike Srpske kao zakonski zastupnik drugotužene i APIF istakli su da nisu povrijeđena apelantkinjina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

12. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07 i 97/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

(1) Ovim Zakonom uređuju se postupak, načini i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

2) Za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (u daljnjem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt).

Član 2.

(1) U smislu ovog Zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.1991., uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, i za eventualne isplate poslije 31.12.1991. po bilo kojem drugom osnovu.

(...)

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 20. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelantkinja osporava osporenu odluku tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje je zauzeo, i to u odnosu na sve apelantkinjine navode i prigovore iznesene u žalbi koji su ponovljeni i u apelaciji. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o apelantkinjinim identičnim prigovorima (kojima je ukazivala na to da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisana), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza, Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza i Uredbe, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o izmirenju obaveza propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna BiH, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (entiteti) i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (Distrikt). Apelantkinja ne ukazuje na obavezu drugotužene u konkretnom slučaju po osnovu stare devizne štednje u skladu s navedenom odredbom člana 1 stav 2 Zakona o izmirenju obaveza. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku dao precizne i jasne razloge u pogledu primjene svih relevantnih odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantkinja, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka.

24. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, nasuprot tvrdnjama iznesenim u apelaciji, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, te da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

25. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svoje navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazložila, odnosno da ih zasniva na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi proizvoljnost u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

27. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1188/16 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio