Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/16 (M. G.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pasivna legitimacija
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-863/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-863/16, rješavajući apelaciju Miroslava Gluhovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Gluhovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 1 Rs 003551 15 Rsž 2 od 26. novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu, Odjeljenja suda u Rogatici broj 91 1 Rs 003551 15 Rs 2 od 31. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Gluhović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rogatice, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 1 Rs 003551 15 Rsž 2 od 26. novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu, Odjeljenja suda u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 1 Rs 003551 15 Rs 2 od 31. jula 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 91 1 Rs 003551 15 Rs2 od 31. jula 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 25. juna 2013. godine od strane Javne ustanove Teritorijalne vatrogasne jedinice Rogatica (u daljnjem tekstu: JU TVJ Rogatica), te da se naloži tuženoj Opštini Rogatica (u daljnjem tekstu: tužena) da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, kao da prekida nije bilo, počev od 25. juna 2013. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do vraćanja na rad. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime neisplaćenih plata za određeni period isplati novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da na apelantovo ime obračuna i uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje Fondu PIO RS u skladu sa važećim propisima. Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, istaknuo da je tužena 26. oktobra 2006. godine donijela Odluku o osnivanju JU TVJ Rogatica, kojom je apelant imenovan na mjesto stariješine, nakon čega je zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, je naveo da je tužena 29. aprila 2013. godine donijela dvije odluke i to odluku kojom ga je razriješila dužnosti stariješine JU TVG Rogatica i odluku kojom je na njegovo mjesto u svojstvu v.d. stariješine te Ustanove imenovala Ž.P. Nadalje da je stupanjem na snagu Zakona o zaštiti od požara tužena 30. maja 2013. godine donijela dvije odluke, i to odluku kojom je osnovala novu Teritorijalnu vatrogasnu jedinicu tužene (u daljnjem tekstu: TVJ), kao posebnu unutrašnju organizacionu jedinicu Administrativne službe u okviru tužene i za v.d. stariješine imenovala Ž.P. i odluku kojom je utvrdila prestanak rada JU TVJ Rogatica kojom je Administrativna služba tužene obavezana da preuzme sva materijalno tehnička sredstva, dokumetnaciju i zaposlene u toj ustanovi (član 4. te Odluke). Međutim, umjesto da tužena apelanta preuzme u rad zajedno sa ostalim zaposlenicima, JU TVJ Rogatica je donijela rješenje 25. juna 2013. godine kojom mu je utvrdila prestanak radnog odnosa. Apelant smatra da je navedeno rješenje nezakonito jer je suprotno članu

4. Odluke tužene o prestanku rada JU TVJ Rogatica, jer ga tužena nije zajedno sa ostalim zaposlenim radnicima preuzela na rad.

4. Osnovni sud je dalje naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev apelanta, istaknuvši, između ostalog, da ona nije donosilac osporenog rješenja (25. juna 2013. godine), da javna ustanova koja je prestala da postoji kao pravno lice, a koja u vrijeme donošenja rješenja niti postoji, niti ima zakonskog zastupnika, ne može stvarati za tuženu ovakvu obavezu. Nadalje, da je odluka o prestanku rada JU TVJ Rogatica stupila na snagu 18. juna 2013. godine, da od 25. juna 2013. godine više ne postoji JU TVJ Rogatica, niti donosioca tog rješenja predstavlja zakonski zatupnik, da Ž.P. od 25. juna 2013. godine nije v.d. stariješina javne ustanove, jer ne postoji pravno lice u kome on vrši funkciju stariješine, pa sporno rješenje nije ni donijeto pod imenom tužene, niti je donijeto u roku, a prije prestanka rada javne ustanove do kada je eventualno tužena mogla biti legitimisana za odgovornost u pogledu radnog statusa apelanta. Također, tužena je navela da apelant nije u skladu sa članom 130. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) postavio tužbeni zahtjev, a svoja prava u konkretnom slučaju mogao je štititi jedino osnovom člana 33. ZOR-a, istaknuvši da ona nije donijela rješenje čije se poništenje traži, a niti je u donošenju takvog akta imala bilo kakvo učešće.

5. Osnovni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari bitno utvrditi da li je tužena pasivno legitimisana u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja od 25. juna 2013. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da nije sporno da je Odlukom o prestanku rada JU TVJ Rogatica, koja je stupila na snagu 18. juna 2013. godine, Administrativna služba tužene preuzela materijalno tehnička sredstva i dokumentaciju JU TVJ Rogatica, kao i zaposlene u toj ustanovi, kao i da je u vrijeme donošenja odluke o prestanku JU TVJ Rogatica, apelant bio radnik te ustanove, iz čega proizilazi da je tužena imala obavezu da ga preuzme kao novi poslodavac, a u skladu sa svojom Odlukom o preuzimanju zaposlenih u JU TVJ Rogatica. Nadalje je navedeno da od momenta donošenja odluke tužene o prestanku rada JU TVJ Rogatica, JU TVJ Rogatica više ne postoji, te da je Odlukom tužene od 10. juna 2013. godine formirana posebna organizaciona jedinica Administrativne službe tužene, pod imenom TVJ.

6. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 123 i 126 ZPP-a, kojima je, između ostalog, propisano da je tužilac dužan i obavezan da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je JU TVJ Rogatica nakon prestanka sa radom donijela rješenje od 25. juna 2013. godine kojim je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos na određeno vrijeme, da nema pravo na otpremninu i da je navedeno rješenje konačno danom dostavljanja apelantu. Nadalje, Osnovni sud je istaknuo da je ovlašten da raspravlja samo u okviru tužbenog zahtjeva, da pravni sljednik odgovara samo za obaveze svoga predhodnika nastale do momenta prestanka sa radom predhodnika, u konkretnom slučaju do stupanja na snagu Odluke o prestanku rada JU TVJ Rogatica, dok za sve eventualne nezakonitosti JU TVJ Rogatica, nakon donošenja te Odluke, tužena ne može biti odgovorna, jer kao takva ona za tuženu ne postoji i ne može proizvoditi obaveze. Dakle, JU TVJ Rogatica, kao pravno lice, u vrijeme donošenja predmetnog rješenja ne postoji pod tim imenom kao takva, po Odluci tuženog. Činjenica da je JU TVJ Rogatica donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, zaključila radnu knjižicu apelantu, predala mu radnu dokumentaciju i izvršila odjavu kod Poreske uprave RS, ne može se stavljati na teret tuženoj niti po nju proizvoditi obaveze osnovom člana 130. ZOR-a jer su eventualne nezakonitosti nastale potpuno van odgovornosti tužene, obzirom da je JU TVJ Rogatica prestala da postoji po odluci tužene 18. juna 2013. godine. Osnovni sud je naveo da je apelant mogao samo u skladu sa Odlukom tužene o preuzimanju zahtjevati da ga tužena preuzme kao novi poslodavac i uspostavi mu radnopravni status kod nje, a nikako poništenje odluke o prestanku radnog odnosa koju tužena nije ni donijela, a ni novoformirana TVJ kao dio administrativne službe tužene. Nadalje je navedeno da je pobijano rješenje donio Ž.P. kao v.d. starješine JU TVJ Rogatica pod firmom JU TVJ Rogatica i sa pečatom JU TVJ Rogatica, pod istim okolnostima odjavio je apelanta kod Poreske uprave sa 26. junom 2013. godine i zaključio mu knjižicu. Međutim, Ž.P. je rješenjem Načelnika Opštine, kao i ostali zaposleni preuzet 1. augusta 2013. godine, pa je jasno da sporno rješenje Ž.P. nije donio kao v.d. TVJ kao dio organizacione jedinice tužene. JU TVJ Rogatica kao pravno lice preduzima radnje i faktički postoji samostalno sve do preuzimanja njenih radnika sa 1. augustom 2013. godine, od strane tužene, po rješenjima o preuzimanju i rasporedu na radno mjesto, te preuzete radnike prijavljuje kod Poreske uprave kao zaposlenike tužene, a za sve radnje preduzete nakon ukidanja po odluci tužene, tužena ne može snositi odgovornost, kao pravni sljednik JU TVJ Rogatica, obzirom da osporeni akt i nije donijela, a niti TVJ kao organizaciona jedinica tužene.

7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da suština povrijeđenog prava apelanta nije vezana za ispitivanje zakonitosti rješenja nepostojećeg pravnog lica, nego obaveza tužene da preuzme zaposlene u skladu sa odredbom člana 33. ZOR-a. Naime, tužena je imala obavezu da preuzme zaposlene u JU TVJ Rogatica, ali nije preuzala apelanta, pa je on svoja prava morao štiti dovođenjem u vezu obaveze novog poslodavca na osnovu člana 4. Odluke, zahtjevajući da mu zasnuje radni odnos sa danom prestanka JU TVJ Rogatica. Imajući u vidu da je sud u obavezi odlučivati u okviru tužbenog zahjeva, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev (da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa), jer na strani tužene nema pasivne legitimacije, nema obaveze za poništenje rješenja, kojim mu je prestao radni odnos kod JU TVJ Rogatica.

8. Imajući u vidu da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužena odgovorna za zakonitost predmetnog rješenja, proizilazi da tužena nema obavezu da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa, kao da prekida nije ni bilo, jer tužena apelantu nije prekinula radni odnos, pa se iz tog pravnog osnova ne može zahtjevati vraćanje na rad, već samo osnovom odredbe člana

4. Odluke o prestanku rada JU TVJ Rogatica, a u vezi sa članom 33. ZOR-a, što apelant svojim tužbenim zahtjevom nije tražio.

9. Nadalje, sve i da je rješavao o poništenju rješenja od 25. juna 2013. godine, kao o prethodnom pitanju, a prethodno pitanje jeste uvijek pravne prirode, postojanje prava ili pravnog odnosa, za koji tužbeni zahtjev jeste stvarno nadležan sud, Osnovni sud je ocijenio da bi rješenje o tom pitanju imalo pravni učinak samo u konkretnoj parnici i odluka o prethodnom pitanju ne bi ulazila u izreku presude, već bi se nalazila samo u obrazloženju presude. Međutim, poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa donesenog od strane JU TVJ Rogatica, čini dio tužbenog zahtjeva apelanta i o istom se treba odlučiti kao o tužbenom zahtjevu, a nikako ga smatrati prijedlogom da se o njemu odluči kao o prethodnom pitanju.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 91 1 Rs 003551 15 Rsž 2 od 26. novembra 2015. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te istaknuo da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana i da je za tu presudu prvostepeni sud dao valjane razloge. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno utvrdjenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primjenjeno materijalno pravo, kao i da u toku postupka nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje žalbom, niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se Okružni sud nije osvrnuo niti na jedan žalbeni argument, istaknuvši da osporena presuda suprotna članu 31. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku kojom je propisano šta obrazloženje presude mora sadržavati. Nadalje, apelant smatra da je drugostepeni sud morao u obrazloženju presude navesti jasne razloge – zašto je nekritički prihvatio stav prvostepenog suda da je njegova tužba neosnovana.

Relevantni propisi

12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske broj 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

U članu 191. stav 4. mijenja se i glasi:

"U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.".

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u tome što je drugostepeni sud morao u obrazloženju presude navesti jasne razloge, međutim to je u konkretnom slučaju izostalo. U vezi sa tim pitanjem Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

16. Kada je u pitanju odnos niže i više sudske instance u kontekstu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da je (prema praksi Evropskog suda za ljudska prava) odsustvo bilo kakvog obrazloženja prihvatljivije na višim sudskim instancama, posebno ako se radi o relativno trivijalnim predmetima u situacijama kada drugostepeni sud odbije žalbu i potvrdi prvostepenu sudsku odluku bez obrazlaganja (vidi, G.L. protiv Italije, broj predstavke 15384/89, odluka od 9. maja 1994. godine). U takvim situacijama je dovoljno da se žalbeni osnovi čine očigledno neosnovanima i da ih je viši sud odbio nakon temeljitog, sveobuhvatnog ispitivanja (vidi, „Les Travaux du Midi“ protiv Francuske, broj predstavke 12275/86, odluka od 2. jula 1991. godine). Također, za Evropski sud je prihvatljivo da drugostepeni sud samo potvrdi činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, premda bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (vidi, Garcia Ruiz protiv Španije, broj predstavke 30544/96, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 29). Na drugoj strani, viši sud se ne može ograničiti na potvrđivanje presude nižestepenog suda ukoliko je ovaj propustio da obrazloži svoju odluku (vidi, npr. Boldea protiv Rumunije, broj predstavke 19997/02, presuda od 15. februara 2007. godine, stav 33).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i jasna obrazloženja o svim spornim pitanjima koje je apelant isticao tokom postupka i koje je ponovio i u apelaciji. Naročito, Osnovni sud je detaljno obrazložio svoje zaključke o tome da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju jer ona nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu čije poništenje je tražio. Budući da je tužena u smislu Odluke prestanku rada JU TVJ Rogatica imala obavezu da preuzme zaposlene u JU TVJ Rogatica, ali da nije preuzala apelanta, to je apelant u smislu člana 4. te odluke mogao zahtijevati uspostavu radnog odnosa sa danom prestanka JU TVJ Rogatica. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni su zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio činjenično stanje utvrđeno u toku prvostepenog postupka, prihvativši bez argumentiranja pojedinačnih žalbenih navoda apelanta pravni stav Osnovnog suda o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva.

18. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Osnovni sud u osporenoj prvostepenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva u cjelini. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostepene presude Osnovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da na strani Osnovnog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Okružnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, bez detaljnog obrazlaganja apelantovih žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40, vidi na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/16 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio