Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3953/17 (J. S.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3953/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 3953/17 rješavajući zahtjev Jasmine Sarić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jasmine Sarić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Sarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 19. septembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 217018 17 Rev od 4. jula 2017. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje odluke prvostepenog suda“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. U parničnom postupku kojeg je apelantica pokrenula protiv Mikrokreditne organizacije „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 Rs 217018 11 Rs od 25. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je zatraženo, da se poništi odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu apelantice preciziranog broja od 15. februara 2011. godine, da se tužena obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da joj isplati naknadu plaće za periode i u iznosima kao u izreci presude, te da u korist apelantice uplati Federalnom zavodu za PIO – Kantonalnoj administrativnoj službi Tuzla (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) precizirani novčani iznos na ime neuplaćenih doprinosa za PIO za period od 19. marta do 31. decembra 2011. godine.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tužbu utemeljila na činjenicama iz kojih proizilazi da je bila uposlenik tuženog na neodređeno vrijeme prema Ugovoru o radu od 26. marta 2009. godine, te da joj je tuženi zbog iskazanih loših poslovnih rezultata početkom septembra 2009. godine uputio opomenu pred otkaz. Dalje je utvrđeno da je apelantica od kraja septembra 2009. godine do februara 2010. godine bila na trudničkom bolovanju a od februara 2010. godine do februara 2011. godine na porodiljskom odsustvu. Deset dana prije isteka porođajnog odsustva (2. februara 2011. godine) tuženi je apelantici usmeno ponudio sporazumni raskid radnog odnosa, na što apelantica nije pristala, a nakon toga je odbila ponuđeni posao u službi naplate. U vezi sa navedenim Općinski sud je također ukazao da je otkaz ugovora o radu apelantici vezan za situaciju u kojoj zaposlenik nije u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa i očekivane rezultate rada u skladu sa ugovorom o radu. Naime taj sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da apelantica tokom svog rada kod tuženog na poziciji kreditnog službenika, odnosno tokom prvih devet mjeseci 2009. godine nije pokazala zadovoljavajuće radne rezultate i učinke – odnosno nije ostvarila propisane standarde učinaka za aktivnost i kvalitet kreditnog portfolija kad su u pitanju isplaćeni iznosi kredita za period 1. oktobra 2008. godine do 30. septembra 2009. godine, što je procenat rezervisanja za kreditne gubitke u istom periodu bio prevelik kao i procenat otpisanih kredita, koje dokaze tuženog apelantica tokom trajanja ovog postupka nije posebno osporavala. Po ocjeni Općinskog suda navedeno u krajnjem slučaju znači da je plaća apelantice zavisila od količine i kvaliteta obavljenog rada. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da je tuženi u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu apelantici od 15. februara 2011. godine utvrdio da apelantica nije izvršavala obaveze preuzete ugovorom o radu, pa je postupajući prema odredbi člana 28. Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima kreditnih službenika istoj rješenjem od 15. februara 2011. godine otkazao ugovor o radu. Dalje, taj sud je ukazao, da tuženi nije mogao provesti degradaciju apelantice u niži rang (zvanje), budući da je ista „netom“ prije promaknuta iz službenika u pripremi u kreditnog službenika 10-tog ranga, dakle najniže zvanje prema odredbama citiranog pravilnika. Osim navedenog kako apelantica u ovom postupku nije dovela u sumnju tvrdnje i podatke tuženog o njenim rezultatima i kvalitetu rada Općinski sud zaključio da ista nije bila u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu, pa je primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 217018 13 Rsž od 28. decembra 2016. godine, žalba apelantice je uvažena, preinačena presuda Općinskog suda od 25. oktobra 2012. godine, tako što je poništeno rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici preciziranog broja od 15. februara 2011. godine i tuženom je naloženo da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Presudom je tuženi nadalje obaveza da apelantici na ime neisplaćenih plaća za period od 1. marta 2011. godine do 31. decembra 2011. godine isplati ukupan iznos od 8.620,21 KM, odnosno iznose za periode kao u izreci presude. Također ovom presudom naloženo je tuženom da kod Zavoda PIO u korist apelantice uplati iznos za period kao u izreci presude.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je po ocjeni tog suda otkaz ugovora o radu apelantici nezakonito donesen, iz razloga što tuženi nije dokazao, niti je naveo podatke u odluci za otkaz ugovora o radu da se apelantici nije moglo osigurati zaposlenje na drugim poslovima, niti je poduzeo mjere s ciljem obrazovanja, odnosno osposobljavanja apelantice, da bi se otklonila potreba otkazivanja ugovora o radu. Dakle, Kantonalni sud smatra da poslodavac mora prije otkazivanja ugovora o radu zaposleniku primjenom odredbe člana 87. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), provjeriti da li je moguće radnika kojem otkazuje ugovor o radu iz poslovnih ili ličnih razloga zaposliti na nekim drugim poslovima. Dakle po ocjeni Kantonalnog suda teret dokazivanja je bio na tuženom, koji dokazuje da „nije osnovano očekivati da zaposli radnika na druge poslove“. Kantonalni sud je dalje vještačenjem koje je proveo vještak ekonomske struke utvrdio iznos potraživanja apelantice od tuženog na ime plaća i doprinosa, pa je primjenom odredbi člana 96. stav 2. ZOR tužbeni zahtjev apelantice usvojio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 217018 17 Rev od 4. jula 2017. godine revizija tuženog je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da reviziju tuženog smatra potpunom i u cijelosti osnovanom. U vezi s tim je također ukazao, da je nesporno da je apelantica bila zaposlenik tuženog po zaključenom Ugovoru o radu od 1. aprila 2009. godine na radnom mjestu kreditne službenice u 10-om rangu, a da je prethodna tri mjeseca obavljala poslove kreditne službenice u pripremi. Dalje taj sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda da je apelantica početkom septembra 2009. godine od strane tuženog pismeno opomenuta zbog neizvršavanja ugovorom preuzetih obaveza u periodu od 1. oktobra 2008. godine do 31. oktobra 2009. godine. Dalje Vrhovni sud je ukazao da je apelantica od kraja septembra 2009. godine do februara 2010. godine bila na trudničkom bolovanju, a nakon toga godinu dana na porođajnom odsustvu. Deset dana prije isteka porođajnog odsustva tuženi je apelantici usmeno ponudio sporazumni raskid radnog odnosa, na što apelantica nije pristala, a nakon toga je odbila ponuđeni posao u službi naplate. Dakle, kako se radi finansijskoj organizaciji, gdje je vrsta poslova i broj mogućih radnih mjesta ograničen, te da je apelantica već radila dvije vrste poslova a da je treći ponuđen posao odbila, Vrhovni sud smatra da apelantica nije učinila vjerovatnim da je bilo radnog mjesta na kojem bi ona mogla raditi, niti uz dodatno osposobljavanje za rad. Stoga Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, pravilnom primjenom odredbe člana 87. ZOR dokazao da je tuženi imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu apelantici, tj. zbog nemogućnost da izvršava poslove u obimu i na način utvrđen Ugovorom o radu, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog sud povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odredaba ZOR, konkretno odredbe člana 87. stav 1. tačka 2.. Smatra da joj je tužena „iscenirala i montirala“ sa fiktivnim dokazima otkaz ugovora o radu, kako bi je na bilo koji način uklonila iz firme, sve zbog činjenice da je koristila trudničko i porodiljsko bolovanje u ukupnom trajanju od cca. 16 mjeseci, zbog čega smatra da je bilo za pretpostaviti da postoje realni izgledi da će i dalje po isteku porodiljskog odsustva često koristiti bolovanje zbog dvoje mlađe djece, starosti od jedne do šest godina. Prema tome apelantica postavlja pitanje, „koja je to pravna sigurnost u državi ili koji visoki rizik da ostane bez posla dok se nalazila n redovnom korištenju porodiljskog dopusta i to za djela ili za povrede radne dužnosti koje je poslodavac utvrdio i objavio skoro nakon proteka dvije godine“. Slijedom navedenog apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, ukine odluka prvostepenog suda kao i Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak, kao i da Ustavni sud donese privremenu mjeru o odgađanju izvršenja presude prvostepenog suda.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
12. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelantica donošenje privremene mjere zapravo temelji na koji se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji jer smatra da je tužena otkaz ugovora o radu utemeljila na „fiktivnim dokazima“, odnosno jer je trudničko i porodiljsko bolovanje koristila cca. 16 mjeseci, i da stoga postoje realni izgledi da će i dalje po isteku porodiljskog odsustva često koristiti bolovanje zbog dvoje mlađe djece. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelantica zapravo osim navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavila dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da apelantica nije pružila relevantne dokaze i razloge koji bi ukazali na neophodnost donošenja privremene mjere u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman