Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1356/16 (H. D.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1356/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1356/16, rješavajući apelaciju Hajrije Džanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrije Džanović podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 052604 12 V od 8. februara 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 052604 12 V od 18. septembra 2015. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajrija Džanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 23. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 052604 12 V od 8. februara 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 052604 12 V od 18. septembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Apelacionog suda, kao i od tuženog Pravobranilaštva Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Osnovni sud je 19. februara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Apelacioni sud 22. februara 2018. godine, a tuženi 19. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 052604 12 V od 18. septembra 2015. godine određena je novčana naknada za nekretnine eksproprirane djelimičnim Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj predmeta UP-1-30-000016/12, broj akta 06-0341SC-267/12 od 10. jula 2012. godine, bliže opisane u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: eksproprirane nekretnine), u iznosu od 180,19 KM i to ranijoj vlasnici - apelantici za njen vlasnički dio od 1/1 sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. septembra 2015. godine, kao dana donošenja rješenja, pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja.
5. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 142. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 5/01) kojim je propisano da Osnovni sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nekretninu, ukoliko korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nekretninu kao u konkretnom slučaju. Nadalje, odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) propisano je da vlasnik nekretnine, u slučaju oduzimanja ili ograničavanja vlasništva, ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari, pa i oduzete nekretnine, u momentu plaćanja novčane naknade. Također, članom 34. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 26/04, 19/07, 02/08 i 19/10) propisano je da se naknada za ekspropriranu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se eksproprira u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. Tržišna vrijednost predstavlja ekvivalent vrijednosti nekretnine u situaciji kada se nekretnina otuđuje, odnosno prodaje ili kupuje kao odraz slobodne volje prodavca i kupca i predstavlja jednakost njihovih zajedničkih interesa. Kako je dalje navedeno, u postupku eksproprijacije vlasnik nekretnine je pozvan da proda ili se odrekne, odnosno ustupi svoju nekretninu u korist javnog interesa, a taj ekvivalent vrijednosti nekretnine će biti različit u svakom pojedinačnom slučaju. Tržišna vrijednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Dakle, spomenutim odredbama materijalnog prava je određeno da je za rješenje pitanja visine naknade za eksproprirane nekretnine pravno relevantna činjenica tržišna vrijednost za nekretnine, u konkretnom slučaju tržišna vrijednost zemljišta koje se eksproprira.
6. Na osnovu provedenih dokaza, a prije svega zapisnika o procjeni tržišne vrijednosti nekretnina, tj. poljoprivrednog zemljišta u postupku eksproprijacije nekretnina od 18. maja 2015. godine, Osnovni sud je utvrdio da je procjenu sačinila Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina (u daljem tekstu: Komisija), a koja je urađena u skladu sa Pravilnikom o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 27/12, 5/13, 10/13). Komisija je, prije svega, utvrdila da je zemljište koje se eksproprira poljoprivredno i da je nakon izlaska na lice mjesta, a koristeći sljedeće parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za pristup zemljištu, vrijednost za upotrebu zemljišta, faktor atraktivnosti, utvrdila tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina. Osnovni sud je ovu procjenu prihvatio kao objektivnu, sačinjenu u skladu sa ranije navedenim Pravilnikom, ocjenjujući pri tome da je postupajuća Komisija prilikom utvrđivanja tržišne cijene imala u vidu sve navedene elemente koji utječu na formiranje tržišne cijene.
7. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 052604 12 V od 8. februara 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
8. Kako navodi Apelacioni sud, prvostepeni sud nije prihvatio procjenu nekretnine sačinjenu posredstvom vještaka poljoprivredne struke K. S. (20,00 KM/m ), koji je naveo faktore koji formiraju tržišnu cijenu, ali nije precizirao na koji način nabrojani faktori utječu na formiranje cijene, za razliku od procjene iz izvještaja Komisije u čijem nalazu su navedeni svi parametri koji formiraju tržišnu vrijednost nekretnina, i zato što je vještak procjenu odredio kroz buduću namjenu nekretnine (izgradnja zaobilaznice), što je kao pravilno prihvatio i Apelacioni sud.
9. Ovo stoga što je prilikom određivanja tržišne vrijednosti za ekspropriranu nekretninu, za ocjenu pravnog tretmana ekspropriranog zemljišta odlučna činjenica kakav karakter je imalo eksproprirano zemljište u vrijeme eksproprijacije, odnosno da li je odlukom nadležnog organa eksproprirano kao građevinsko ili kao poljoprivredno, a ne za koje potrebe se to zemljište eksproprira (pravno shvatanje Osnovnog suda broj 097-0-SU-14-000139 od 14. marta 2014. godine). Predmetna nekretnina u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji (djelimično rješenje od 10. jula 2012. godine) je eksproprirana kao njiva IV klase u kom statusu je bila i u vrijeme određivanja naknade, pa nije bilo potrebe da se provede vještačenje vještaka građevinske struke, odnosno po kriterijima za građevinsko zemljište, na čemu žalba istrajava, kao ni da se obavi uviđaj na licu mjesta radi utvrđivanja statusa zemljišta, jer svi dokazi upućuju da je predmetno zemljište u statusu poljoprivrednog (njiva IV klase), kako je identificirano i u pismenom nalazu vještaka geodetske struke M. A. od 31. augusta 2015. godine.
10. Po mišljenju Apelacionog suda, ukazivanjem u žalbi da je u predmetu Osnovnog suda broj 96 0 P 006564 10 P određena naknada za izuzeto zemljište u iznosu od 60,00 KM /m ne utječe na pravilnost ove odluke, jer se nekretnine koje su predmet odlučivanja u tom postupku nalaze u k.o. Gorice. Žalba ukazuje i na odluku Apelacionog suda u predmetu broj 06 0 V 052596 14 Gž, ali pošto se radi o dokazu koji se prvi put ističe u žalbi, bez dodatnog obrazloženja zašto nije predložen kao dokaz u prvostepenom postupku, on nije mogao biti predmet razmatranja u žalbenom postupku (član 316. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Po ocjeni Apelacionog suda, ni utvrđivanje tzv. afekcione vrijednosti, na kojoj istrajava apelantica, a koja predstavlja posebnu subjektivnu vrijednost stvari, pa, dakle, nije procjenjiva po objektivnim kriterijima koji formiraju tržišnu vrijednost, nema značaj u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Ovo stoga što se u postupku eksproprijacije, odnosno izuzimanja zemljišta u javnom interesu utvrđuje tržišna vrijednost zemljišta u momentu izuzimanja, dok se kod procjene afekcione vrijednosti uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt bez obzira na njezinu tržišnu vrijednost.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
12. Apelantica navodi da su u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjene odredbe parničnog postupka, jer su nižestepeni sudovi proizvoljno ocijenili nalaz vještaka građevinske struke shodno odredbi člana 8. ZPP, uslijed čega apelantica nije imala nepristrasan sud za ocjenu vrijednosti nekretnine. Po apelanticinoj ocjeni, navedeni vještak se bavio pravnim pitanjima i zaključivao kolika je prosječna tržišna vrijednost, pri čemu nije utvrđen pravni status zemljišta, odnosno da li se radi o građevinskom ili poljoprivrednom zemljištu.
13. Kako navodi apelantica, ključno je pitanje da se prilikom eksproprijacije mora postići ravnoteža između javnog interesa za eksproprijaciju zemljišta za gradnju puta i zaštite prava na imovinu osobe čija se imovina oduzima. Zbog tih razloga je zakonodavac i propisao, a sve radi postizanja te ravnoteže, da za ekspropriranu nekretninu naknada ne može biti manja od tržišne vrijednosti oduzete stvari. To je imperativna pravna norma koja se tumači na način da naknada ne može biti manja od tržišne vrijednosti, ali mora biti veća za korektivne faktore koji uvećavaju tržišnu vrijednost kao što je npr. faktor „afekciona vrijednost“. Ravnoteža između javnog i privatnog interesa se postiže isplatom koja ne može biti manja od tržišne vrijednosti, a nikako isplatom prosječne vrijednosti. Uprkos tome, nižestepeni sudovi su odredili cijenu za zemljište prema procjeni Porezne uprave Vlade Brčko distrikta BiH, koja je stranka u postupku, čime je povrijeđen član 6. Evropske konvencije. Dakle, apelantica smatra da je na ovaj način onemogućen efikasan pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije, koji ne podrazumijeva samo pravo osobe da se obrati sudu radi utvrđivanja prava i obaveza već i da taj pristup bude učinkovit. Apelantica smatra da su nižestepeni sudovi morali prihvatiti najvišu postignutu cijenu od 60,00 KM za 1 m kao tržišnu vrijednost. Ako predmetno zemljište predstavlja naslijeđe protivnika predlagatelja, onda se uvećava za 30% afekcione vrijednosti.
14. Zbog svega navedenog, apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija i utvrdi povreda navedenih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
15. Osnovni sud smatra da su osporene odluke zasnovane na Zakonu i da su donesene pravilnom primjenom procesnog i materijalnog propisa i da u tim odlukama sudovi nisu povrijedili apelanticina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
16. Apelacioni sud navodi da se navodi iz žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja ponavljaju u apelaciji o čemu je zauzeo svoj stav i mišljenje u pobijanom rješenju, te smatra da nema potrebe za dodatnim izjašnjenjem. Predlaže se da se apelacija kao neosnovana odbije, jer nije došlo do povrede prava na koja se apelacijom ukazuje.
17. U odgovoru tužene se navodi da je sud u svemu postupio pravilno, u skladu sa Zakonom, te prilikom donošenja pobijanih odluka nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a nisu ni povrijeđena apelanticina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Slijedom navedenog, predlaže se da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o vanparničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 5/01) relevantne odredbe glase:
Član 142.
U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost Osnovni sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom Vlade Distrikta (u daljem tekstu: nadležni organ) nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.
19. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 21.
(1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i pod uslovima određenim zakonom.
20. U Zakonu o eksproprijaciji nekretnina Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 26/04, 19/07, 02/08 i 19/10) relevantne odredbe glase: Član 8.
Za eksproprisanu nekretninu, vlasniku ili nosiocu prava građenja pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.
U postupku potpune eksproprijacije nekretnine tržišnu vrijednost eksproprisane nekretnine utvrđuje Odjeljenje za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) na osnovu podataka o tržišnoj vrijednosti nekretnine koje Odjeljenju dostavlja Porezna uprava Distrikta.
Član 34.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
Tržišna vrijednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja, a utvrđuje se u skladu sa članom 8 ovog zakona.
Član 40.
Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.
Ako Odjeljenje ne postupi po odredbi stava 1 ovog člana, raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 052604 12 V od 8. februara 2016. godine. Zatim, osporeno rješenje je datirano 8. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
28. Apelantica u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud primjećuje da je apelantica isticala da je sud proizvoljno primijenio odredbe parničnog postupka, i to član 8. ZPP, na način da je sud „proizvoljno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke“, odnosno zbog toga što ga ne prihvata, već naknadu za ekspropriranu nekretninu utvrđuje i određuje na temelju procjene Porezne uprave Brčko distrikta BiH. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distirktu BiH jasno propisuje da tržišnu vrijednost nekretnina (predmet eksproprijacije) utvrđuje Direkcija za finansije Brčko distrikta BiH. U konkretnom slučaju tržišna vrijednost nekretnine koja je bila predmet eksproprijacije utvrđena je upravo na temelju podataka Porezne uprave Direkcije za finansije Brčko distrikta BiH. Naime, procjenu tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine učinila je Komisija, a prema odredbama Pravilnika o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina. Dakle, Ustavni sud nalazi da je sud primijenio odredbe ZPP, te da je pri donošenju svoje odluke u svemu postupio u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH. Istovremeno, Osnovni sud je jasno obrazložio zbog kog razloga nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S. K., tako da sud nije prihvatio apelanticine navode da se ,,ignorira“ nalaz i mišljenje vještaka, te da se on ,,ne cijeni“.
30. Nadalje, redovni sud nije prihvatio apelanticine navode kojima se ističe da je u konkretnom slučaju „sporan pravni status zemljišta“. Naime, u konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da zemljište koje je bilo predmet eksproprijacije ima karakter poljoprivrednog zemljišta, te je u vezi s tim, između ostalog, i utvrđena njegova tržišna vrijednost. Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH jasno propisuje da se određuje „tržišna vrijednost“ nekretnine koja je predmet eksproprijacije (koja je u predmetnom postupku i utvrđena), tako da su nejasni navodi izneseni u apelaciji, a kojima se potencira ,,afekciona“ i ,,prosječna“ vrijednost nekretnine. U prilog navedenom govori i pravno shvatanje Apelacionog suda broj 097-0-SU-14-000139 od 14. marta 2014. godine. Prema navedenom pravnom shvatanju, prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti za ekspropriranu nekretninu za ocjenu pravnog tretmana ekspropriranog zemljišta kao prethodnog pitanja za određivanje naknade odlučna je činjenica kakav je karakter eksproprirano zemljište imalo u vrijeme eksproprijacije, odnosno da li je odlukom nadležnog organa eksproprirano kao građevinsko ili kao poljoprivredno, a ne za koje potrebe se to zemljište eksproprira. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporan „pravni status zemljišta“, kako to apelantica tvrdi, s obzirom na to da je nedvojbeno da se radi o poljoprivrednom zemljištu, a također nije sporna ni njegova utvrđena vrijednost s obzirom na to da je jasno da se radi o tržišnoj vrijednosti, kako je i određeno Zakonom o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH.
31. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH i Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelacionih navoda da je naknada za izuzeto poljoprivredno zemljište određena suprotno materijalnim propisima iz te oblasti, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim i da su primijenjeni na apelanticinu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelanticinom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelanticinu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.
32. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
33. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Zabrana diskriminacije
34. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivala apelantica, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.
36. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
37. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanticu nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević