Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-141/16 (S. K.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-141/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 141/16, rješavajući apelaciju Satka Kekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Satka Kekića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008645 14 KŽK od 6. novembra 2015. godine i S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Satko Kekić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju (lično) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine. Apelant je posredstvom opunomoćenika 15. februara 2016. godine podnio apelaciju protiv presude Suda BiH od 6. novembra 2015. godine, kojom prilikom je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 141/16 od 6. aprila 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine kojom je R.B., S.Š. i apelanta proglasio krivima da su radnjama detaljno opisanim (u odnosu na apelanta tač. 2, 3. i 4. presude) počinili krivična djela, i to apelant krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 54. KZ, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
7. Po žalbi apelanta i ostalih optuženih, kao i Tužilaštva, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 008645 14 Kž 3 od 9. jula 2014. godine odbilo kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i R.B. izjavljene u odnosu na tačku 5. osuđujućeg dijela presude (koja se odnosi na R.B.) dok je uvažavanjem žalbi apelanta i ostalih optuženih u tač. 1, 2, 3, 4. i 6. izreke presude ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
8. Sud BiH, u Vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine kojom su optuženi R.B., S.Š. i apelant proglašeni krivim da su na način detaljno naveden u presudi (u odnosu na apelanta tač. 2, 3. i 4. presude) počinili – apelant - krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZ, pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, ukidanje prvostepene presude, izmjenu vijeća (što opisuje na strani 14. i 15) , te pošto je pretres počeo iznova pred novim vijećem, o potrebi ponovnog izvođenja ranije izvedenih dokaza vijeće je odlučivalo tokom postupka uz prethodno pribavljenu saglasnost stranaka i branilaca. Tako Sud BiH navodi da su pred vijećem Apelacionog odjeljenja prihvaćeni svi dokazi izvedeni u toku prvostepenog postupka kako subjektivni, tako i materijalni, izuzev dokaza Tužilaštva T-106 i T-140 - nalazi i mišljenje FMUP-a od 10. decembra 2008. godine i od 30. jula 2010. godine, koje su izradili vještaci koji se odnose na hemijsko vještačenje tragova biljne materije, jer ovi vještaci nisu saslušani na pretresu pred prvostepenim sudom. Sud BiH je uvrstio u dokaznu građu, na prijedlog Tužilaštva, presude protiv A.M., E.O. i N.K., kao i prijedlog odbrane S.Š. da se optuženi S.Š. sasluša kao svjedok. .
10. Nadalje, Sud BiH od tačke 23. navodi da je vijeće izvršilo određene izmjene u činjeničnom dijelu optužnice, kao i završne riječi tužioca i odbrana optuženih. Imajući u vidu odredbe člana 3. ZKP, čl. 14. i 15. ZKP i člana 281. st. 1. i 2. ZKP, Sud BiH je dao svoj osvrt na ocjenu dokaza, navodeći da, iako je ocijenio sve dokaze, osvrt će dati samo na dokaze koji su od značaja za presudu. Sud BiH navodi da dokaznu građu u konkretnom predmetu čine u velikom dijelu iskazi svjedoka, te je ocjena njihovih iskaza i procjena za vijeće bila veliki izazov, posebno zbog činjenice da su ključni svjedoci u ovom predmetu osobe koje su i same na određeni način bile involvirane u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni krivični postupak, i to svjedok Z.K., kao osoba koja je dobila imunitet od krivičnog gonjenja, svjedok N.K., koji je kroz činjenični opis optužnice određen kao jedan od izvršilaca, ali je, i pored datih upozorenja, odlučio pristao svjedočiti u predmetu, te svjedok E.O., koji je svjedočio nakon što je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje za radnje opisane u tački 2. izreke presude, a čiji kredibilitet je odbrana optuženih osporavala tokom cijelog postupka. Sud BiH je citirao praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, te je našao da ne postoje smetnje da se navedeni iskazi koriste, ali da i ovi dokazi moraju biti podvrgnuti podrobnoj i svestranoj ocjeni kako zasebno, tako i u vezi sa drugim dokazima, te dovedeni u uzajamnu logičnu vezu da bi kao takvi mogli biti temelj osuđujuće presude, te je rukovođen upravo ovim principima ocijenio da su iskazi navedenih svjedoka logični, uvjerljivi, međusobno saglasni u odlučnim činjenicama, a pri tome potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, te se njima može pokloniti vjera.
11. Imajući u vidu djela koja su optuženima stavljena na teret koja je Sud BiH naveo, Sud BiH je zaključio da su R.B. i S.Š. organizirali grupu ljudi, djelujući kao čelni ljudi svaki sa svojom ulogom, organizirali neovlaštenu proizvodnju cannabis sativa, a u koje aktivnosti je bio uključen apelant, kao član grupe, i veći broj drugih lica koja su, također, bila članovi grupe. Sud BiH navodi da su odbrane optuženih osporavale počinjenje krivičnih djela, te su gradile tezu da se optuženi nisu međusobno poznavali i da nisu bili u kontaktu. Sud BiH je odgovorio na ove navode odbrane ukazujući da za krivično djelo organizirani kriminal, odnosno postojanje grupe za organizirani kriminal kao njegovo bitno obilježje nije ni nužno da se svi članovi grupe međusobno poznaju, ili da poznaju organizatora. Također, nije nužno da svi budu u međusobnom kontaktu ili da između njih postoji eksplicitni dogovor o vršenju jednog ili više krivičnih djela. Nasuprot tome, za postojanje ovog krivičnog djela nužno je utvrditi postojanje većeg broja članova (tri ili više), njihovu povezanost na način da osobe u kriminalnom lancu poznaju i kontaktiraju sa osobom koja se nalazi do njih, ali ne nužno i sa ostalim članovima grupe, kao i da svaki od tih članova posjeduje svijest da se zajednička djelatnost sa istim ciljem odvija zahvaljujući njihovim pojedinačnom djelovanju, a što je u konkretnom slučaju ocjenom izvedenih dokaza vijeće našlo da je dokazano na nesumnjiv način. Tako su, po ocjeni Suda BiH, a što proizlazi iz izvedenih dokaza, organiziranu mrežu osoba, pored optuženih R.B. i S.Š., koji su bili na njenom čelu, činili N.K., koji je imao ulogu posrednika između R.B. i S.Š., Z.M., koji je imao ulogu u proizvodnji opojne droge cannabis sativa, tačnije u presađivanju klonova biljaka prenesenih iz Hrvatske, i drugim aktivnostima u vezi sa proizvodnjom i pripremom za promet proizvedene droge, E.O., koji je najprije iznajmio halu za proizvodnju opojne droge cannabis sativa, a potom se i sam aktivno uključio u njenu proizvodnju, apelant koji je bio zadužen za prebacivanje biljaka i opreme iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, pripremanje hala za proizvodnju opojne droge, aktivnosti u samoj proizvodnji opojne droge u smislu sađenja biljaka, a kasnije i njihove pripreme za trgovinu, te u konačnici prenošenje opojne droge u Republiku Hrvatsku, P.K., koji je bio angažiran na instaliranju opreme prenesene iz Republike Hrvatske u hale za proizvodnju opojne droge u Bosni i Hercegovini, te izvjesni M. i B.J. iz Republike Slovenije, kao kupci opojne droge. Sud BiH je izveo zaključak o ulozi apelanta kao člana grupe, između ostalog, na osnovu iskaza svjedoka koje sud navodi. Također, Sud BiH je naveo da je radnje opisane u tačkama od 1 do 4 izreke presude posmatrao kao jednu cjelinu. Radnje opisane u tački 1. izreke, koje je kasnije sud obrazložio, predstavljale su preduvjet za otpočinjanje posla nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnom drogom, koju su organizirali optuženi R.B. i S.Š., a u koje aktivnosti je od samog početka bio uključen i apelant, a koje aktivnosti su dalje vršene na način opisan u tač. 2, 3. i 4. izreke presude. Nadalje, i radnje izvršenja opisane u tač. 2, 3. i 4. izreke, prema stavu Suda BiH, moraju se posmatrati cjelovito, te se mora imati u vidu da je premještanje proizvodnje iz jedne u drugu halu vršeno upravo s ciljem da policija ne otkrije takvu proizvodnju, a u čemu je odlučujuća bila uloga komesara policije R.B., koji je pravovremeno obavještavao optuženog S.Š. ili posredstvom svjedoka N.K. ostale članove grupe o nužnosti izmještanja proizvodnje sa jedne lokacije na drugu, opstruirajući na određeno vrijeme i rad policijskih snaga, kako bi ostalo dovoljno vremena za ubiranje biljaka i prenošenje preostalih sadnica i opreme na drugu - u međuvremenu pronađenu lokaciju.
12. U odnosu na tačku 1. izreke presude, Sud BiH je analizirao dokaze, te je zaključio da su se u radnjama optuženog R.B. ostvarila bitna obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, a u radnjama optuženog S.Š. krivičnog djela davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 2. KZFBiH. U ovom dijelu Sud BiH detaljno govori o suspenziji policajaca, kao preduvjetu za početak funkcioniranja grupe za organizirani kriminal, organizirane od optuženih R.B. i S.Š., radi neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, te kako je kao posrednik u ovim radnjama učestvovao i N.K., vijeće je našlo da se i ove radnje imaju kvalificirati kao organizirani kriminal.
13. Sud BiH navodi da su u tač. 2, 3. i 4. izreke presude optuženi R.B. i S.Š., kao organizatori, a apelant kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, proglašeni krivim za radnje neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, počinjene u okviru navedene organizirane grupe. Apelaciono vijeće navodi da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza u spisu, posebno fotodokumentacije sačinjene prilikom vršenja uviđaja u halama u mjestima Založje, Donja Slapnica i Mala Peć/Gata na nesumnjiv način ocijenilo dokazanim da je u tim halama uzgajana cannabis sativa L, indijska konoplja, kao biljka iz koje je moguće dobiti opojnu drogu, upravo s ciljem dobijanja te droge, a potom vršeno prebacivanje dobijene droge preko državne granice radi njenog neovlaštenog međunarodnog prometa. Prije davanja razloga za sama činjenična utvrđenja sadržana u ovim tačkama izreke presude vijeće je našlo da je potrebno osvrnuti se na prigovore odbrana optuženih koji su isticali da, nakon što su nalazi vještaka hemijske struke izuzeti iz spisa predmeta, nema načina da se dokaže postojanje predmetnih krivičnih djela, a posljedično niti krivice optuženih. Odbrana je polazila od teze da bez utvrđenja o postojanju droge nema ni krivičnog djela, jer korištenje blanketnog propisa predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, kao i da se do tog utvrđenja može doći samo na osnovu izvršenog vještačenja i utvrđivanja količine HTC u biljnoj materiji za koju se sumnja da je opojna droga. Prema mišljenju Suda BiH, time odbrane pokušavaju nametnuti određena dokazna pravila, pri tome zanemarujući princip slobodne ocjene dokaza. Upravo suprotno, Sud BiH je našao da ostali provedeni dokazi na nesumnjiv način potvrđuju da su aktivnosti optuženih bile usmjerene na proizvodnju cannabis sative L, a čija proizvodnja i promet su zabranjeni. Sud BiH ukazuje da krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ, kao i neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH jesu djela blanketnog karaktera, a blanketni propisi vezani za ova krivična djela sadržani su u Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga i podzakonskim aktima donesenim na temelju tog zakona. Sud BiH nadalje citira odredbe Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te navodi da je u Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, sadržan popis biljaka iz kojih se može dobiti droga, te je navedena konoplja (biljka latinskog naziva cannabis sativa L), te da postoji opća zabrana uzgoja te biljke, osim u uvjetima (opet propisanim zakonom) kada se ona može uzgajati u industrijske svrhe i kada sadržaj tetrahidrokanabinola (THC) u suhoj tvari ne premašuje 0,2%. Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba, kako navodi Sud BiH, proizlazi da je konoplju cannabis sativa L, kao biljku iz koje se može dobiti opojna droga, dozvoljeno uzgajati fizičkim i pravnim licima koja se tim uzgojem bave sa dozvolom Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, i to samo u industrijske svrhe, a radi proizvodnje vlakana, sjemena za preradu životinja, odnosno daljeg razmnožavanja i prerade sjemena, uz uvjet da sadržaj THC-a u suhoj tvari biljke ne prelazi 0,2%. Kako u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da je proizvodnja cannabis sativa L od optuženih u ovom predmetu vršena s ciljem dobijanja opojne droge radi njenog međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, to i nije bilo nužno vještačenjem utvrđivati količinu THC u biljkama koje su uzgajane u halama i čiji su ostaci pronađeni prilikom uviđaja. Da je vršen uzgoj cannabis sative L, biljke iz koje se može dobiti opojna droga, koja se u žargonskom rječniku naziva ,,trava“ ili „marihuana", vijeće je utvrdilo na nesumnjiv način, na temelju kako subjektivnih, tako i materijalnih dokaza uloženih u predmetni spis, te suprotno tezi odbrane, za zaključak o navedenoj odlučnoj činjenici vještačenje ostataka pronađene biljne materije nije bilo nužno.
14. Nadalje, u odnosu na tačku 2. izreke presude, Sud BiH navodi, podsjećajući na već analizirano postojanje grupe za organizirani kriminal, da nakon što je 2007. godine postignut dogovor između R.B. i S.Š., a posredstvom N.K. i uz učešće Z.M., o zajedničkom poslu neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, započelo se sa prebacivanjem opreme za proizvodnju opojne droge iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Svjedok N.K. je tako opisao da je S.Š. već imao probleme u Hrvatskoj, da je govorio da je proizvodnja tamo postala opasna, jer je postojao uređaj koji je otkrivao potrošnju struje i veliki računi su ga ugrožavali, te je bio posebno zainteresiran da se proizvodnja prebaci u Bosnu i Hercegovinu. Svjedok Z.M. je naveo da je S.Š. motiv bio taj što je u Bosni i Hercegovini imao policijsku zaštitu posredstvom komesara R.B. Sud BiH (od stranice 40) navodi iskaze svjedoka. Svjedok N.K. je opisao proces premještanja opreme za proizvodnju opojne droge u Bosnu i Hercegovinu u kojem je učestvovao i apelant, te da je iznajmljena hala E.O. (za uzgoj pilića), opisuje da je S.Š. davao upute šta treba uraditi, da je struju radio P.K., da je apelant prenosio opremu i biljke, kao i da je prvobitno sve bilo smješteno u kući njegove majke o čemu je svjedočila i G.K. Svjedok je naveo da su u toj hali bile tri berbe, svaka od 30 do 35 kg, a preko granice je drogu za prodaju prenosio apelant, koji je jednom prilikom „pao“ na hrvatskoj granici, ali je uspio pobjeći a droga je zaplijenjena. Svjedok je, također, kazivao o podjeli dobiti od proizvedene droge.
15. Navode svjedoka N.K., po ocjeni Suda BiH, potvrdio je svjedok Z.M. o uzgoju droge u hali E.O. U tački 127. Sud BiH pojašnjava određene razlike u iskazima svjedoka na koje je odbrana ukazivala. Međutim, sud ih je ocijenio takvima da ne dovode u pitanje kredibilitet iskaza ovih svjedoka, koji su potvrđeni i iskazom G.K. i samog optuženog R.B. Sud BiH navodi da je i ovaj svjedok opisao proces prebacivanja i pripreme hale, da je S.Š. davao upute kako raditi, uključujući i upute apelantu oko „klonova“, da je i ovaj svjedok naveo da ima saznanja da su bila tri procesa proizvodnje u hali E.O., ali da je on učestvovao pet mjeseci, kada je završen prvi ciklus i kada je uzgojeno oko 1.500 do 1.800 stabljika koje su potom osušene i dale 30 kg gotove robe. Svjedok je naveo da je, kada je isključen iz posla, ostalo oko 1.500-1.800 biljaka. Svjedok je, također, svjedočio o prodaji, da je apelant prenosio robu preko granice i da ništa nije prepuštano slučaju. Iskaze navedenih svjedoka potvrdio je svjedok E.O., čiji je iskaz bio identičan iskazima prethodnih svjedoka o iznajmljivanju hale (koja je bila njegovo vlasništvo - navodno za pravljenje markica za fabriku duhana), preuređenju u jednom dijelu (jedan je ostao za uzgoj pilića), da on na početku nije znao šta se dešava a kada je saznao, N.K. mu je rekao da ne brine, da iza svega stoji „[R.].B. i SIPA koji su uvezani“. Svjedok E.O. je na glavnom pretresu odstupio od iskaza iz istrage, ističući da „Senči“, kojeg je u istrazi često spominjao kao osobu koja je sivim „golfom“ dolazila do hale, koja je platila dugovanje za struju, te kasnije došla u problem sa N.K., nije optuženi S.Š.. Također, svjedok je u iskazu iz istrage rekao da mu je „Senči“ rekao da komesar R. sve osigurava, a za šta mu on plaća 20.000 eura, što je saglasno iskazima svjedoka N.K. i Z.M., ali na pretresu tvrdi da „Senči“ nije optuženi S.Š. Međutim, dovođenjem u vezu njegovog iskaza sa iskazima svjedoka N.K. i Z.M., te posebno imajući u vidu prijetnje o kojima je svjedok E.O. govorio na glavnom pretresu, i to da su mu „Senči“ i apelant prijetili automatskom puškom “da drži jezik za zubima”, kako ne bi radili “puška /pištolj”, vijeće je našlo da je očigledno svjedok iz straha, zbog pretrpljenih utjecaja i pritisaka, pokušao ekskulpirati optuženog S.Š., ali u tom dijelu vijeće njegovom iskazu nije moglo pokloniti vjeru s obzirom na to da je takav njegov iskaz neuvjerljiv i suprotan drugim izvedenim dokazima. Sud BiH navodi da niti jedan drugi svjedok nije spominjao da postoji bilo koji drugi „Senči“, koji je bio uključen u poslove neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, a osim toga, svjedok E.O., kada govori o radnjama koje je preduzela ta osoba sa nadimkom „Senči“, potvrđuje iskaze svjedoka N.K. i Z.M., koji su sve to isto opisali, „samo identificirajući osobu koja te radnje preduzima upravo kao optuženog [S.Š].“, što, dakle, ukazuje na očiglednu kontradiktornost njegovog iskaza sa glavnog pretresa sa ostalim izvedenim dokazima, te se može zaključiti da svjedok zbog straha negira da je lice po nadimku „Senči“ upravo optuženi S.Š. Sud BiH je naveo i iskaze svjedoka koji su stanovali blizu hale E.O. koji su naveli da se u hali nešto nedozvoljeno dešavalo i da niko nije imao pristup, te da su se čule priče da se u hali uzgaja droga, kao i iskaz svjedoka A.D., koji je sa N.K. jednom prilikom dolazio u halu. Konačno, da je u hali E.O. uzgajana opojna droga od pripadnika grupe koju su organizirali S.Š. i R.B., a čiji je član postao apelant, na način kako je to prethodno opisano kroz analizu i dovođenje u vezu iskaza saslušanih svjedoka, prema zaključku Suda BiH potvrđuju na nesumnjiv način i provedeni materijalni dokazi (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od E.O., zapisnik o uviđaju i fotodokumentacija hale, kao i službena zabilješka o preliminarnom vještačenju biljne materije MUP-a USK), koje sud dalje navodi, a koji potvrđuju iskaze svjedoka. Dakle, Sud BiH zaključuje da iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je hala E.O. korištena za uzgoj cannabisa, kao biljke iz koje se može dobiti opojna droga i čija proizvodnja i promet su zabranjeni, a kako su navedene aktivnosti preduzimane u organizaciji R.B. i S.Š., a u šta je sa svojim ulogama u samoj pripremi hale, proizvodnji i konačno prenosu proizvedene droge preko državne granice radi njene međunarodne prodaje, na prethodno opisani način, bio uključen i apelant, to je vijeće našlo dokazanim radnje optuženih opisane pod ovom tačkom presude.
16. U odnosu na tačku 3. izreke presude o premještanju proizvodnje u halu M.K., opet je svjedočio svjedok N.K. koji je tada bio već istisnut iz posla, jer su S.Š. i R.B. počeli direktno kontaktirati. Prema iskazu ovog svjedoka, oprema pronađena u hali M.K. je djelo istih ljudi i potječe iz hale E.O. Svjedok je naveo da je S.Š. bio stručnjak i da je on najbolje znao da posao oko proizvodnje ne zna svako raditi, da je to velika procedura i da su to znali i mogli samo S.Š. i apelant. Također, svjedok je istakao da je Z.M. u hali vidio da su radili apelant i njegov brat. Također, povodom te druge hale kod njega je dolazio P.K., ali su njega tada svi izbjegavali.
17. Da je iskaz svjedoka N.K., iako nema direktna saznanja o uzgoju cannabisa u hali u Donjoj Slapnici, pouzdan i vjerodostojan, Sud BiH je zaključio ocjenom njegovog iskaza i dovođenjem u vezu sa drugim izvedenim dokazima, tačnije sa iskazima drugih svjedoka koji su svjedočili na iste okolnosti, te sa izvedenim materijalnim dokazima. Tako, od strane 47 do 50 Sud BiH navodi iskaze svjedoka-policajaca koji su radili na otkrivanju hale u Donjoj Slapnici, njihova lična saznanja šta su vidjeli i šta su znali o toj hali, kao i šta se dešavalo prilikom dolaska policije na lice mjesta. Sud navodi da iskazi navedenih policajaca, a koji su svi policajci sa iskustvom, te inspektori (namjenski poslani na teren na lice mjesta da utvrde da li su tačne sumnje da je hala namijenjena i korištena u proizvodnji opojne droge) potvrđuju, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju, da je hala u vlasništvu M. K., koju je policija pronašla i koja je otkrivena u augustu 2008. godine, korištena za proizvodnju cannabis sative, te povezanost optuženih, uključujući apelanta, sa proizvodnjom. Na takav zaključak, kako Sud BiH navodi, upućuje sam izgled hale, a u kojoj su otvori bili zazidani, kako je to posvjedočio i radnik koji je zazidao navedene otvore, M.M., kojem je, kako je istakao, M.K. rekao da će se hala koristiti za uzgoj pečurki. Međutim, po ocjeni Suda BiH, sam način na koji je zatvaranje prozora svjedok M.M. obavio, a opisao je da prozore nije skidao, nego da mu je rečeno da ih zazida s unutrašnje strane na način da se “svana” vidi da ima prozor, upućuje da je namjena hale bila nešto drugo, što se kasnije i pokazalo tačnim. Svi policajci koji su bili na licu mjesta istakli su da se izvana u hali ništa nije moglo vidjeti, a što i jeste bila svrha prozora zazidanih na navedeni način. Nadalje, da su se optuženi potrudili da dobro zaštite halu, kao i da skriju njenu stvarnu namjenu, govori, po ocjeni vijeća, i iskaz svjedoka N.R., koji je bio angažiran da napravi željezna vrata za halu, a za šta mu je, kako je u iskazu iz istrage rekao, momak za kojeg je saznao da se zove „Senči“ odmah isplatio 250 eura. Svjedok je na glavnom pretresu davao konfuzne odgovore pokušavajući da izbjegne da potvrdi da je S.Š. osoba koja mu je platila izradu vrata za halu M.K., a što je činio, kako Sud BiH navodi, nastojeći da umanji njegovu krivičnu odgovornost, ali u konačnici, kada je upitan da identificira osobu koja mu je dala novac u navedenom iznosu za vrata koja je pristao napraviti, osim što ga identificira po nadimku „Senči“, ističe i da bi to mogao biti upravo optuženi S.Š. na kojeg je i pokazao u sudnici. Navedena vrata, kako proizlazi iz iskaza svjedoka policajaca, znatno su otežala ulazak policije u halu, te omogućila osobi koja se u vrijeme dolaska policije nalazila unutar hale A.K. da preko krovnog otvora uspije pobjeći. Također, Sud BiH navodi iskaz A.K. koji je dao u istrazi, koji je bio u hali po p apelantovomozivu, koji opisuje šta je tamo zatekao (opremu i biljke za koje „misli da se radilo o marihuani, što je zaključio po jakom mirisu koji je osjećao“). Svjedok je na glavnom pretresu negirao iskaz iz istrage, navodeći da su ga tukli u policiji i da je bio primoran da tako govori. Međutim, na glavnom pretresu svjedok kazuje da se sve dešavalo onog dana kad je policija došla u halu, da je neko lupao na vrata, da ga je pozivao nadimkom “Braco”, a da je on, kad je vidio policiju, od straha odlučio pobjeći, te je to i učinio pobjegavši kroz otvor na krovu. Osoba koja je pozivala A.K. po nadimku “Braco” da izađe iz hale bio je Z.B., kojeg je, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka A.M., on tamo poslao da mu kaže da izađe, a zbog toga što je njega prethodno putem telefona pozvao apelant i zatražio da to uradi. Svi policajci koji su bili na licu mjesta, a čiji iskazi su analizirani u presudi, potvrdili su da je slobode lišen Z.B., koji je prišao ulazu u halu, koji je pozivao osobu sa nadimkom “Braco”, te ga čak upozoravao da bježi jer je policija tu, a što je A.K. i učinio. Sve to, po ocjeni ovog vijeća, upućuje na pokušaj A.K. da u svom iskazu na glavnom pretresu ekskulpira kako sebe, tako i apelanta po čijem pozivu se našao u hali, prikazujući da on nije imao nikakva saznanja o svrsi za koju je hala korištena. Međutim, prema ocjeni Suda BiH, takav iskaz ovog svjedoka ne samo da je protivrječan iskazima svjedoka policajaca koji su ušli u halu neposredno nakon njegovog bijega, te opisali karakterističan miris marihuane, tako i svu opremu za njenu proizvodnju koju su tu zatekli i određen broj sadnica, nego je istovremeno i sam po sebi nelogičan i protivrječan, jer se postavlja pitanje zašto bi se onda ovaj svjedok izlagao riziku da skače s krova hale, kojom prilikom je i povrijedio nogu, te bježao pred policijom. Stoga je vijeće njegov iskaz sa glavnog pretresa ocijenilo neuvjerljivim, nasuprot iskazu iz istrage koji je saglasan ostalim izvedenim dokazima, zbog čega ga je Sud BiH ocijenio pouzdanim i poklonio mu vjeru.
18. Dakle, na temelju navedenih iskaza saslušanih svjedoka, vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da je hala u vlasništvu M.K. u Donjoj Slapnici korištena za uzgoj cannabis sative, a što u konačnici potvrđuje i fotodokumentacija hale pronađene u Donjoj Slapnici, te službena zabilješka o preliminarnom vještačenju pronađene biljne materije u navedenoj hali, a u kojoj je konstatirano da je u više materijala utvrđeno prisustvo psihoaktivne komponente, tačnije da je dobijeno obojenje (crveno) karakteristično za psihoaktivnu komponentu THC, pa se na osnovu rezultata preliminarnog vještačenja može reći da navedena biljna materija predstavlja cannabis. Pored toga, iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je ta proizvodnja radi njenog daljeg prometa, koji su kao takvi nedozvoljeni, vršena u okviru grupe za organizirani kriminal R.B i S.Š., a čiji član je bio i apelant. Konačno, i svjedok odbrane I.B., koji je kao tužilac bio zadužen predmetom Donja Slapnica, u svom je iskazu potvrdio da je po izlasku na lice mjesta zatečeno stanje ukazivalo na proizvodnju cannabisa, te opisuje šta je tamo nađeno. Nadalje, u tački 163. Sud BiH zaključuje da je R.B. pružao S.Š. i ostalim članovima grupe policijsku zaštitu, a na šta upućuju provedeni dokazi, naročito iskazi policajaca. Sud BiH u tački 165. zaključuje da su optuženi imali veze sa halom M.K. koja je korištena za proizvodnju droge, pri čemu je S.Š. iznajmio halu, apelant se tu pojavljivao, doveo A.K. da razmontira opremu, i čiji daktiloskopski otisci su, između ostalih, pronađeni u hali, te na koje su upućivala operativna saznanja na terenu do kojih je dolazila policija, a koji su, prema iskazu svjedoka N.K., jedini bili sposobni i mogli preduzeti takve radnje i imali opremu koja je premještena iz hale E.O., zbog čega je vijeće na nesumnjiv način našlo dokazanim da su radnje opisane u ovoj tački preduzete od optuženih u okviru grupe za organizirani kriminal.
19. U odnosu na tačku 4. izreke presude, Sud BiH navodi da je vrijeme koje je prošlo od saznanja policije za šta se sala u Donjoj Slapnici koristi do ulaska policije u tu halu omogućilo da se dio proizvedene droge, kao i opreme izmjesti. Mjesto na koje je proizvodnja izmještena, a što proizlazi iz provedenih dokaza je u blizini državne granice u mjestu Mala Peć, Brezove Poljane. Svjedok N.K. je kazao da je imao saznanja da su izmještanje izvršili S.Š. i apelant, da to nije mogao uraditi niko drugi, kao i da mu je jednom prilikom R.B. rekao da bi najbolje bilo pronaći halu blizu granice, zbog prebacivanja droge. Nadalje, od strane 54 do 58 (analizirajući iskaze svjedoka optužbe i odbrane, policajaca-inspektora, ali i šefova, odnosno ljudi na rukovodećim mjestima) Sud BiH navodi iskaze svjedoka koji opisuju kako se došlo do saznanja da postoji hala za proizvodnju opojnih droga, da se apelant nalazi na području Bihaća, da se S.Š. i apelant dovode u vezu sa halom, te da su obavijestili pretpostavljene, uključujući komesara R.B., ali kada su ušli u halu, nikoga nisu zatekli, te je stanje ukazivalo da su stabljike svježe posječene, da se radilo na brzinu i opisivali zatečeno stanje, odnosno saksije, cijevi i ostalo što je pronađeno.
20. Dakle, imajući u vidu da je proizvodnja u hali u Velikoj Gati pokrenuta nakon otkrivanja hale M.K. od policije, te da je iz navedene hale djelimično izmještena opreme koja je pripadala, kako je to prethodno Sud BiH utvrdio, optuženom S.Š., koja je potom instalirana na istovjetan način u halu O.V., Sud BiH je zaključio, između ostalih dokaza, i iz iskaza svjedoka E.K., koji je govorio o radniku po imenu Edi, kojeg je prepoznao kao apelanta u sudnici za kojeg je rekao da je na pumpi “uzimao bez novca crni najlon, stiropor, eksere..’’. Dovodeći navedeno u vezu sa ostalim dokazima
- iskazima svjedoka policajaca koji govore o stanju zatečenom u hali nakon njenog pretresa, fotodokumentacije i zapisnika o uviđaju, kao i iskaza svjedoka Z.M. i N.K., koji su i sami bili jedno vrijeme, kao članovi grupe, uključeni u njene nedozvoljene aktivnosti – Sud BiH zaključuje da se radi o materijalu neophodnom i korištenom u proizvodnji opojne droge. Sud BiH navodi da i drugi svjedok F.K. potvrđuje prisustvo radnika po imenu Edi na farmi O.V., a sam apelant je priznao da je to nadimak koji je koristio, a i svjedok odbrane H.K. je potvrdio da su operativna saznanja upućivala na apelanta koji je “pod različitim imenima ordinirao gore po selima". Konačno, Sud BiH navodi da rezultati daktiloskopskog vještačenja na nesumnjiv način dovode apelanta u vezu sa halom O.V. u kojoj je uzgajana opojna droga, jer su njegovi otisci pronađeni na predmetima izuzetim iz navedene hale, i to trag na flaši i trag sa kreme za ruke, ali i na samoj opremi za proizvodnju opojne droge, jer je i za tragove sa recepture za uzgajanje bilja utvrđeno da potječu od apelanta. Vijeće je našlo da iskazi navedenih svjedoka, dovedeni u vezu sa zapisnikom o uviđaju u objektu O.V., fotodokumentacijom sačinjenom prilikom vršenja navedenog uviđaja, te u konačnici službenom zabilješkom o preliminarnom vještačenju biljne materije pronađene u hali O.V. na nesumnjiv način potvrđuju da je hala u vlasništvu O.V., koja je bila iznajmljena na ime D.T., korištena za proizvodnju cannabisa, a koju proizvodnju su na istovjetan način, kao i u ranijim halama organizirali optuženi R.B. i S.Š. ( sa svojim ulogama koje sud navodi), te apelant kao osoba neposredno angažirana na poslovima proizvodnje, odnosno uzgoja opojne droge.
21. Sud BiH je naveo da nije mogao pokloniti vjeru iskazu apelanta, kao svjedoka, koji je u svojoj odbrani tvrdio da je bio u hali O.V. ali kao radnik za nadnicu angažiran oko stoke. Suprotno takvoj njegovoj odbrani, prema mišljenju Suda BiH, svi analizirani dokazi upućuju da je apelant djelovao kao član grupe za organizirani kriminal na proizvodnji opojne droge, te da je takva njegova uloga i aktivnost postojala i u proizvodnji cannabisa organiziranoj u hali O.V.
22. Analizirajući dokaze odbrana optuženih u odnosu na apelanta, Sud BiH navodi da je apelant tvrdio i potkrijepio uloženim materijalnim dokazima da je izvjestan period proveo u zatvoru, a jedno vrijeme i u bolnici, što vijeće nije našlo spornim - da je apelant određeno vrijeme bio odsutan iz posla, ali imajući u vidu vremenski period obuhvaćen optužnicom u kojem su obavljane inkriminirane aktivnosti, nalazi da ta kratkotrajna izbivanja ne dovode u pitanje njegove aktivnosti u nedozvoljenoj proizvodnji i prometu opojnih droga, a koje su, po ocjeni vijeća, dokazane na nesumnjiv način. Sud BiH je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za šta je dao svoje obrazloženje (tač. 205. i 207. presude).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog proizvoljne primjene zakona i proizvoljnog utvrđivanja činjenica, povrede principa in dubio pro reo, zasnivanja presude na nezakonitim dokazima i na iskazima osoba iz kriminalnog miljea. Apelant posebno navodi da Tužilaštvo nije dokazalo da se uzgajala droga koja niti je zaplijenjena, niti je vještačena supstanca THC u biljnoj materiji za koju se sumnjiči da je droga. Svoj stav o ovome sud, kako apelant navodi, bazira na slobodnoj ocjeni dokaza, odnosno da iskazima svjedoka i na osnovu preliminarnog vještačenja koje ne može biti dokaz. Apelant ukazuje da je Tužilaštvo namjerno propustilo pozvati vještake, te da se u konkretnom slučaju, kada nisu zaplijenjene nikakve količine opojne droge i kada se ne zna da li je u pitanju opojna droga, trebala donijeti oslobađajuća presuda primjenom principa in dubio pro reo. Također, apelant navodi da presuda ne sadrži jasan opis radnji koje je apelant preduzeo a kojima se ostvaruje obilježje bića krivičnog djela, kao i da u izreci presude nedostaje blanketni propis koji upotpunjuje normu krivičnog zakona. Također, u presudi nije preciziran datum i vrijeme (navodi se početak 2007. godine), a apelant je bio u KPZ Bihać do 30. septembra 2007. godine i bolnici, te apelant problematizira i vrijeme kako je određeno u tački 4. presude, kao i iskaze svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Apelant ističe da je presuda zasnovana na iskazima svjedoka koji su iz osvete dali inkriminirajući iskaz u odnosu na ostale optužene, te uključili i apelanta, a čiji kredibilitet dovodi u pitanje. Apelant, također, navodi da je sud trebalo da provede psihijatrijsko vještačenje u odnosu na njega, jer ima dijagnosticiran PTSP i poremećaj ličnosti.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i, umjesto posebnog obrazloženja, upućuje na dijelove svoje presude u kojima se bavio pitanjem prigovora u vezi sa (ne)utvrđenom koncentracijom THC i ocjene iskaza svjedoka, dok u odnosu na poremećaj ličnosti apelanta navodi da se radi o novim činjenicama koje nisu u postupku isticane.
25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana, da apelantu nije onemogućeno da daje izjavu, štaviše, izjavu je davao više puta, ulazio u pregovore o priznanju krivnje, iznosio odbranu na glavnom pretresu, pa čak i na samom početku istrage u potpunosti priznao krivnju i sam optužio svojom izjavom kako osumnjičenog S.Š., tako i R.B., odnosno osobe sa kojima je zajedno osuđen.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 285. stav 1.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,
b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene,
c) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od kazne,
d) odluku o uvjetnoj osudi,
e) odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 74.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držatelju,
f) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,
g) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informiranja.
Član 290. st. 2. 4. i 7.
(2) Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime Bosne i Hercegovine, naziv Suda, ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu, dan glavnog pretresa i da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužitelja, branitelja, zakonskog zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.
(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 195. stav 1.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 250. stav 2.
Organizirani kriminal (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom vremenu u konkretnom predmetu glasi:
Član 238. stav 1.
Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. januara, odnosno 15. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije .
a) Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je apelant proglašen krivim, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
37. U suštini, navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način - apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da nije dokazano da se radi o opojnoj drogi, zbog čega nema ni krivičnog djela za koje je apelant osuđen, da je presuda bazirana na iskazima svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, iz kriminalnog miljea, te su motivirani željom za osvetom, da je presuda nejasna i neprecizna, odnosno da ne sadrži potrebne elemente.
38. U vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
40. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
41. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne odluke koja je posljedica prihvatanja činjenice da se radi o opojnoj drogi iako to navodno nije dokazano. Naime, apelant ukazuje da je kao nezakonit dokaz od drugostepenog suda izuzet nalaz vještaka hemijske struke, jer oni nisu saslušani pred sudom, uslijed čega nije dokazano da se radi o opojnoj drogi, odnosno kako je odbrana isticala – nema načina da se dokaže postojanje krivičnog djela a posljedično tome i krivice optuženih. Drugostepeni sud se očitovao na ove navode odbrane, te je naveo da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, kao i na temelju materijalnih dokaza nesporno utvrdio da je u halama koje se u presudi spominju uzgajana cannabis sativa L, indijska konoplja, biljka iz koje je moguće dobiti opojnu drogu, i to upravo s ciljem dobijanja te droge, a zatim je vršeno prebacivanje droge preko međunarodne granice radi njenog neovlaštenog prometa. Sud BiH navodi da je do zaključka došao slobodnom ocjenom dokaza, dok su odbrane optuženih pokušale nametnuti određena dokazna pravila (insistiranje na vještačenju). Dakle, pozivajući se na principu slobodne ocjene dokaza, Sud BiH citira odredbe krivičnih zakona, odnosno blanketne propise koji su u vezi sa krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama, odnosno neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga i navodi da je cannabis sativa L biljka iz koje se može dobiti opojna droga i za čiji uzgoj postoji opća zabrana, odnosno da su propisani izuzeci kada ju je dozvoljeno uzgajati. Nadalje, Sud BiH je naveo da je u industrijske svrhe dozvoljeno uzgajati navedenu biljku sa dozvolom Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa uz uvjet da THC u biljkama ne prelazi 0,2%. Kako je u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza Sud BiH zaključio da je proizvodnja cannabis sative L od optuženih (uključujući apelanta) vršena sa ciljem dobijanja opojne droge u svrhu međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, to, prema ocjeni Suda BiH, nije bilo nužno provesti vještačenje, odnosno utvrđivati količinu THC u biljkama koje su uzgajane i čiji su ostaci pronađeni. Ustavni sud, također, primjećuje da, osim obrazloženja datog u tač. 109-120. presude, Sud BiH i kroz zaključke svoje odluke u vezi sa tač. 2, 3. i 4. izreke presude (u kojima je u odnosu na apelanta utvrđeno postojanje krivičnog djela organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga za koja je osuđen) navodi na osnovu kojih dokaza je zaključio da se radi o opojnoj drogi, pa se poziva na iskaze svjedoka (koji su i sami bili uključeni u nedozvoljene radnje), ali i iskaze policajaca-inspektora, kao i druge svjedoke, te druge materijalne dokaze. Stoga, Ustavni sud u datom obrazloženju ne može da utvrdi proizvoljnost na kakvu želi da ukaže apelant, odnosno da sud nije utvrdio činjenice, odnosno da se zaključci suda čine proizvoljnim. Osim toga, apelant navodi da, kako su iz spisa izuzeti, kao nezakonit dokaz, nalaz i mišljenje koje su sačinili vještaci, odbrana nije mogla pozvati vještake da kažu da li se radi o drogi. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da osporava druge dokaze (na kojima je sud i zasnovao zaključak da se radi o opojnoj drogi), odnosno iskaze svjedoka i materijalne dokaze, ali očegledno u tome nije uspio.
42. Apelant, također, navodi da je „po prava apelanta opasno“ što se presuda temelji u pretežnom dijelu na iskazu svjedoka N.K. i Z.M. “i oni se nalaze u činjeničnom opisu presude u tački 2. kao saizvršioci, a nisu optuženi sa apelantom i ostalim optuženim“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo (tačka 61) da je svjedok Z.M. dobio imunitet od krivičnog gonjenja, a da je svjedok N.K., koji je kroz činjenični opis optužnice određen kao jedan od saizvršilaca, i pored datih upozorenja, odlučio svjedočiti. Također, Sud BiH je naveo da je bio posebno oprezan kod ocjene iskaza datih svjedoka upravo zbog njihove pozicije, ali i zbog činjenice da su odbrane u toku postupka osporavale kredibilitet ovih svjedoka. Međutim, pozivajući se na praksu Ustavnog suda BiH, kao i praksu Evropskog suda, Sud BiH je zaključio da ne postoje smetnje za korištenje iskaza ovih svjedoka, te je našao da su iskazi ovih svjedoka saglasni u odlučnim činjenicama, logični i uvjerljivi, kao i potkrijepljeni drugim dokazima. Osim navedenog, dakle, osim detaljne analize kojoj su ovi iskazi bili podvrgnuti od Suda BiH, Ustavni sud još primjećuje da su navedeni svjedoci saslušani na glavnom pretresu, dakle, apelantu je data mogućnost da ispita ove svjedoke i da ospori njihov iskaz, kao i kredibilitet ovih svjedoka. Činjenica da u tome nije uspio ne pokreće pitanja poštivanja pravičnosti postupka. Osim toga, iskazi navedenih svjedoka nisu jedini i isključivi dokazi, pogotovo u odnosu na tač. 3. i 4. izreke presude.
43. Nadalje, u odnosu na apelantov navod da presudi nedostaju svi potrebni elementi, da nisu navedene norme koje upotpunjuju blanketnu krivičnu normu, da nedostaju činjenice kako je i gdje apelant prevozio drogu, vrijeme, apelantovo viđenje iskaza svjedoka (pogotovo lica koja su i sama bila uključena u izvršenje krivičnog djela), kao i da je apelant ponudio dokaze da je izvjesno vrijeme bio u bolnici, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donesenom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, kao redovni sud, dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe krivičnih zakona, kao i na relevantne odredbe Konvencije o psihotropnim supstancama od 1971. godine, Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te podzakonske akte i na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu počinjenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen i njegove krivične odgovornosti. Naime, apelant, u suštini, samo izražava vlastito drugačije viđenje činjenica i dokaza, pri tome apostrofirajući činjenicu da „nema droge“. Nadalje, iz obrazloženja presude Suda BiH, kao i iz apelantovih navoda ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te je po žalbi čak i uspio, jer je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem. Međutim, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima onako kako je to apelant želio, ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba krivičnog zakona i procesnog prava i drugih navedenih zakona i propisa, izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, ne ostavljajući bilo kakvu razumnu sumnju u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer je osporena presuda donesena u postupku po žalbi, nakon održanog pretresa pred drugostepenim sudom, ocjenom dokaza od drugostepenog suda, nakon što su ispitani svi apelantovi navodi, o čemu je Sud BiH dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te druge relevantne zakone i propise, uz puno apelantovo učešće u postupku, kojem su data sva prava da ospori sve dokaze, te osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje i načela in dubio pro reo.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević