Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2198/18 (Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2198/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2198/18, rješavajući apelacije Global Ispat Koksne Industrije d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv:

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 131090 17 Rev od 18. januara 2018. godine (u dijelu koji se odnosi na tužitelja Ć.I.);

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 068716 17 Rev 2 od 22. februara 2018. godine;

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 129748 17 Rev od 23. januara 2018. godine i

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 131083 17 Rev od 30. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 131090 14 Rsž od 23. marta 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na tužitelja R.Ž.), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

AP-2198/18

1. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović advokat iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 131090 17 Rev od 18. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 131090 14 Rsž od 23. marta 2017. godine, u dijelu koji se odnosi na tužitelja Ć.I., a u odnosu na tužitelja R.Ž. revizija je odbačena.

AP-2446/18

2. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović advokat iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 068716 17 Rev 2 od 22. februara 2018. godine. AP-2447/18

3. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović advokat iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda 126 0 Rs 129748 17 Rev od 23. januara 2018. godine. AP-2448/18

4. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović advokat iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda 126 0 Rs 131083 17 Rev od 30. januara 2018. godine. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, te da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2198/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Osporenim konačnim odlukama apelant je obavezan da svim tužiteljima, na ime razlike plaća do punog iznosa pripadajućih plaća, isplati određene novčane iznose, za određene vremenske periode. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su tužitelji u utuženom periodu bili zaposlenici apelanta. Vrhovni sud je, također, naveo da je predmet spora u konkretnom slučajevima zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant, prema činjeničnim utvrđenjima, privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, a to je bio i u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima. Zatim, da iz preambule predmetnih ugovora o radu proizlazi da su isti zaključeni, između ostalog, na osnovu člana 6. Granskog kolektivnog ugovora, što znači da je apelant prihvatio Granski kolektivni ugovor i nakon promjene vlasničke strukture, te da se osim ugovora o radu i interni akti apelanta (Pravilnik o radu i interni kolektivni ugovor) zasnivaju na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, što znači da je normativni dio Granskog kolektivnog ugovora inkorporiran u akte apelanta. Vrhovni sud konstatuje, da promjena vlasničke strukture ne sprečava zaposlenike da zaštitu stečenih prava, zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora, ostvaruju u sudskom postupku, jer GKU obavezuje apelanta. Osim toga, Vrhovni sud ističe, da je odredbom iz člana 42. Granskog kolektivnog ugovora propisano da najniža plaća zaposlenika iznosi 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plaća osnovica za obračun plaće, a članom 43. propisano je da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Po ocjeni Vrhovnog suda, iz navedenih odredaba Granskog kolektivnog ugovora proizlazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, a Ugovori o radu tužitelja sadrže opis poslova svakog tužitelja i kvalifikacione grupe, za koje je Pravilnikom o radu apelanta utvrđen stepen stručne spreme, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova svakog od zaposlenika. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da se u odnosu na zahtjev tužitelja, za isplatu razlike plaće, Granski kolektivni ugovor primjenjuje, pri čemu je istakao da, suprotno tvrdnjama apelanta u pojedinim predmetima, predmetni Granski kolektivni ugovor sadrži sve parametre za obračun osnovne plaće zaposlenika (tj. osnovice i koeficijent složenosti). Osim toga, Vrhovni sud istakao da je odredbom člana 3. stav

3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH („Službene novine F BiH“ broj 45/05- u daljem tekstu: OKU), koji je obavezujući i za apelanta, propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u članu 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Prema stavu Vrhovnog suda, za tužitelje je povoljnije da im se plaća isplaćuje u skladu sa zagarantovanim minimumom iz Granskog kolektivnog ugovora, u odnosu na ugovorene plaće iz ugovora o radu, zbog čega im pripada tražena razlika plaće. Na koncu, Vrhovni sud je ocijenio da revizija apelanta u odnosu na tužitelja R.Ž. nije dopuštena (AP 2198/18). Naime, da su odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, određene procesno pravne pretpostavke za izjavljivanje revizije na način da ova nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Dosljedno navedenom, kako vrijednost pobijanog dijela za ovog tužitelje (9.188,67 KM) ne prelaze označeni iznos, kao uvjeta za dopuštenost izjavljivanja revizije, da je očito da je revizija apelanta u odnosu na tužitelja R.Ž. nedopuštena.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešan stav Vrhovnog suda da, pošto je apelant u Pravilniku o radu i Ugovoru o radu naveo da se isti zasnivaju na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, da se isti primjenjuje na apelanta, jer je apelant firma sa većinskim privatnim kapitalom pa da se na njega ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, imajući u vidu da se isti shodno odredbama člana 2. odnosi na firme sa većinskim državnim kapitalom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Dopustivost apelacije AP 2198/18, u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 126 0 Rs 131090 14 Rsž od 23. marta 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na tužitelja R.Ž.) - protek roka

10. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetu broj AP 2198/18, protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja R.Ž., izjavio reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 131090 17 Rev od 18. januara 2018. godine, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na tužitelja R.Ž., u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije datuma kad je donesena odluka o njegovoj reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 13. aprila 2018. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja R.Ž., podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda, zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

II.Dopustivost apelacija prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenim predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2198/18 (Global Ispat Koksna Industrija… | Sudska praksa | Aktio