Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/18 (B. G.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-875/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-875/18, rješavajući apelaciju Borisa Gaševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boris Gašević protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 069035 14 Gž od 11. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boris Gašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 069035 14 Gž od 11. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom obavezan je apelant da na ime regresnog duga isplati tužitelju (Zaštitni fond Federacije BiH) iznos od 4.780,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 26. maja 2010. godine.
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom marke „Rover MG“ prouzrokovao saobraćajnu nesreću koja se dogodila 22. oktobra 2006. godine i u kojoj je A.Ć. zadobila tjelesne povrede. Također, istaknuto je da kako je apelant u momentu nesreće upravljao neosiguranim vozilom, tužitelj je 17. oktobra 2008. godine oštećenoj A.Ć. isplatio nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je do nesreće došlo na način što apelant, krećući se iz pravca Mostara prema Širokom Brijegu, nije prilagodio brzinu kretanja vozila kojim je upravljao od 44 km/h postojećem saobraćajnom znaku ograničenja brzine na 20 km/h, uslovima puta s obzirom da je put izgrađen u dvostrukoj krivini, te atmosferskim prilikama s obzirom da je padala kiša, pa je kolovoz bio mokar i klizav. Shodno tome, utvrđeno je da je apelant ulaskom u krivinu desnog smjera, izgubio kontrolu nad vozilom, te prešao na suprotnu kolovoznu traku, gdje je došlo do udara desne bočne strane vozila kojim je upravljao u prednju stranu vozila marke „Chrysler_ZJ“ kojim je upravljala I.K., posljedicom čega je saputnica u vozilu „Chrysler_ZJ” A.Ć. zadobila tešku tjelesnu povredu. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant postupao protivno odredbama člana 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama. Također, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot apelantovoj žalbi, pravilno prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke kod ocjene da je za nastanak predmetne saobraćajne nesreće odgovoran apelant. Naime, Kantonalni sud je naglasio da i po ocjeni tog suda ne postoji podijeljena odgovornost učesnika saobraćajne nesreće jer u radnjama vozača vozila marke „Chrysler_ZJ” ne postoje propusti koji su u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom nesreće, jer se ovo vozilo kretalo svojom kolovoznom trakom i vozač nije bio dužan predvidjeti iznenadni prelazak apelantovog vozila na svoju saobraćajnu traku, a brzina kretanja nije u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nezgodom, pa ni u funkciji doprinosa. Nadalje, konstatovano je da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbom nije dovedeno u pitanje, pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelanta na isplatu u smislu člana 16. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti i u smislu odredbe člana
939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu nematerijalne štete na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke imajući u vidu stepen umanjenja životne aktivnosti, dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova i straha, životnu dob oštećene, kao i uobičajene kriterije sudske prakse, primjenom odredaba člana 210. ZOO.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da redovni sudovi nisu na pravilan način cijenili nalaz i mišljenje kako vještaka saobraćajne struke, tako i vještaka medicinske struke, kao i da nije na pravilan način odmjerena visina nematerijalne štete koja je dosuđena na ime pretrpljenih povreda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene nalaza i mišljenja kako vještaka saobraćajne struke, tako i vještaka medicinske struke, koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Shodno navedenom, te konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda i stavovima navedenim i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević