Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2310/18 (M. Š. i drugi)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2310/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2310/18, rješavajući apelacije Maide Šarić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Maida Šarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 195325 15 Rev od 2. novembra 2017.
godine;
Nataša Milaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 198536 16 Rev od 14. decembra 2017. godine;
Merima Šerak protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 247930 13 RSž od 24. januara 2018. godine;
Ivica Baškarad protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 253735 13 Rsž od 5. februara 2018. godine;
Jakub Kadrić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231293 14 Rsž od 9. februara 2018. godine;
Admira Dedić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 261277 13 Rsž od 29. januara 2018. godine;
Azra Hurtić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 270544 13 Rsž od 10. januara 2018. godine;
Ajša Karamuratović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 261316 13 Rsž od 11. januara 2018. godine;
Đenita Matoruga protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 247944 13 Rsž od 24. januara 2018. godine;
Dženaida Čengić protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261286 13 Rsž od 25. januara 2018. godine;
Vahida Hajro protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 261350 13 Rsž od 29. januara 2018. godine;
Dina Hmjelovec protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 258455 14 Rsž od 5. februara 2018. godine i Ahmo Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 261634 14 Rsž od 5. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2310/18
1. Maida Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hadžića, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 195325 15 Rev od 2. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tužena (JU O. Š. „6. mart“ Hadžići) da joj isplati razliku plaća, naknade za minuli rad, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2311/18
2. Nataša Milaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 198536 16 Rev od 14. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tužena (JU O. Š. „Kovačići“ Sarajevo) da joj isplati razliku plaća sa minulim radom, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2451/18
3. Merima Šerak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 247930 13 RSž od 24. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila, da se obaveže tužena (JU O. Š. „Hašim Spahić“ Ilijaš) da joj isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, te da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve određene vremenske periode.
AP-2452/18
4. Ivica Baškarad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 253735 13 Rsž od 5. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ Sarajevo) da mu isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća, razlike naknade za minuli rad, dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada, te da za apelanta izvrši uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2487/18
5. Jakub Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 231293 14 Rsž od 9. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (JU „Četvrta osnovna škola“ Hrasnica) da mu isplati razliku plaća, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora i razliku naknade za ishranu u toku rada, te jubilarnu nagradu, sve za određene vremenske periode.
AP-2488/18
6. Admira Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261277 13 Rsž od 29. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU Centar „Vladimir Nazor“ Sarajevo) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku naknade za ishranu tokom rada i naknadu za korištenje godišnjeg odmora (ali u manjem iznosu nego što je apelantica tražila), dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2489/18
7. Azra Hurtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 270544 13 Rsž od 10. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU O.Š. „Grbavica II“ Sarajevo) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku naknade za ishranu tokom rada (ali u manjem iznosu nego što je apelantica tražila), dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2490/18
8. Ajša Karamuratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261316 13 Rsž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU O.Š. „Mirsad Prnjavorac“ Vogošća) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku plaće po osnovu troškova života, dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2491/18
9. Đenita Matoruga (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 247944 13 Rsž od 24. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tužena (JU O. Š. „Hašim Spahić“ Ilijaš) da joj isplati razliku plaća sa minulim radom, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode AP-2492/18
10. Dženaida Čengić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261286 13 Rsž od 25. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU O.Š. „Meša Selimović“ Sarajevo) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku naknade za ishranu tokom rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora (ali u manjem iznosu nego što je apelantica tražila), dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2493/18
11. Vahida Hajro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261350 13 Rsž od 29. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU O.Š. „Mirsad Prnjavorac“ Vogošća) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku naknade za ishranu tokom rada (ali u manjem iznosu nego što je apelantica tražila), dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2494/18
12. Dina Hmjelovec (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 258455 14 Rsž od 5. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužene (JU O.Š. „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo) te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantici isplati razliku plaće po osnovu troškova života, razliku naknade za ishranu tokom rada i razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora (ali u manjem iznosu nego što je apelantica tražila), dok je odbijena apelantičina žalba koju je izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, kao i da u njeno ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode.
AP-2495/18
13. Ahmo Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 261634 14 Rsž od 5. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, navedenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena (JU O.Š. „Meša Selimović“ Sarajevo) obavezana da apelantu isplati jubilarnu nagradu, dok je odbijena apelantova žalba koju je izjavio protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, a kojim je tražio da mu tužena isplati razliku plaća, razliku naknade za minuli rad, kao i da u njegovo ime uplati razliku doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, sve za određene vremenske periode. Spajanje predmeta
14. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2310/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
15. U obrazloženjima osporenih odluka Kantonalni sud je, u suštini, naveo da su apelantima isplaćivane plaće i druge naknade prema Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni GKU). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Federalni GKU), iz koga apelanti izvode pravo za isplatu razlika plaća i naknada, a čije zaključivanje i primjena je sporna između parničnih stranaka, zaključen između samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika, i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kao predstavnika poslodavca. Također je navedeno, da se odredbama člana 71. Kolektivnog ugovora propisuje da tom kolektivnom ugovoru mogu pristupiti kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih Kantonalnih ministarstava i granskog sindikata Kantona. U vezi s tim je istaknuto, da je Ustavom F BiH i zakonom propisano da se institucije kantona finansiraju iz budžeta kantona, pa da je dosljedno tome kanton jedino ovlašten da za zaposlene u organima državne službe kantona javnih ustanova i drugih institucija, sa nadležnim sindikatima zaključuje kolektivne ugovore ili da u postupku zaključivanja kolektivnog ugovora koji vodi Federacija, Kanton da svoju saglasnost na način što će Vlada Kantona prihvatiti tekst usaglašenog kolektivnog ugovora i tu odluku objaviti u službenom glasniku kantona. Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključivanju spornog Federalnog GKU, kao i da je istom pristupila u smislu člana 71. tog kolektivnog ugovora, a što se može vidjeti iz samog uvoda Federalnog GKU. Nadalje, u pojedinim osporenim odlukama, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada i naknade za godišnji odmora (u odnosu na određene vremenske periode, na koje se odnosio dio tužbenog zahtjeva apelanata), na osnovu članova 31. i 32. Federalnog GKU. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 29. Kantonalnog GKU ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Međutim, da je prvostepeni sud pogrešno tumačio da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja, budući da se te vrste naknade isplaćuju na osnovu Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja i da to jeste lični dohodak zaposlenika u smislu člana 5. tačka 11. Zakona o porezu na dohodak, obzirom da se prihodi preko iznosa utvrđenih na osnovu Federalnog GKU za ovu vrstu naknada oporezuju prema Zakonu o porezu na dohodak. Kantonalni sud je ukazao, da su Uredbom o naknadama koje nemaju karakter plaće, članom 1. uređeni uvjeti, kriteriji i način ostvarivanja naknada i drugih materijalnih prava koja pripadaju rukovodećim i ostalim državnim službenicima i namještenicima u kantonalnim organima uprave koja nemaju karakter plaća, a čija visina i način ostvarivanja nisu u potpunosti regulisani Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo. U vezi s tim je istaknuto, da su prema toj uredbi naknade koje nemaju karakter plaća naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad, rad u dane državnih praznika, mjesečna karta za prijevoz sa posla na posao, naknada za slučaj bolesti na radu, teške invalidnosti i teške bolesti, a da se te naknade i materijalna prava ostvaruju donošenjem rješenja rukovodioca organa uprave. Stoga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja.
16. U obrazloženjima osporenih odluka (AP 2310/18 i AP 2311/18) Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 111. Zakona o radu određeno da se kolektivni ugovor može zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca, a da je članom 115. propisano da je Kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Također je istakao da je članom 1. Federalnog GKU, određeno da se tim kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja uređuju prava i obaveze zaposlenika u osnovnim školama i njima sličnim odgojno-obrazovnim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dok je članom 71. propisano da ovom kolektivnom ugovoru mogu pristupiti kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskih sindikata kantona. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelantice nisu dokazale da su ovom kolektivnom ugovoru pristupili potpisnici i ovlašteni predstavnici nadležnog kantonalnog ministarstva i Granskog sindikata Kantona Sarajevo u smislu člana 115. Zakona o radu i člana 71. Federalnog GKU. Vrhovni sud je istakao da nemaju osnova ni tvrdnje apelantica da je Federalni GKU samim objavljivanjem u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine obavezujući za Kanton Sarajevo, pa time i za tuženu. Također je istaknuto da u okolnostima kada apelantice nisu dokazale da je Federalni GKU primjenjiv i za područje Kantona Sarajevo, da se u takvim okolnostima ne može primijeniti ni odredba člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH (primjena najpovoljnijeg prava za zaposlenike), te da suprotni prigovori apelantica u tom smislu nisu prihvatljivi.
Apelacioni navodi
17. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu kao i određeni kolektivni ugovori koji regulišu konkretnu pravnu stvar, kao i Zakon o parničnom postupku. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. U konkretnim slučajevima, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3490/15 od 15. septembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-3936/17 od 6. decembra 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP- 4663/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević