Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1931/17 (N. A.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1931/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1931/17, rješavajući apelaciju Nusrete Aljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Nusreta Aljić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Nusreti Aljić isplati iznos od 900,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusrete Aljić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nusreta Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine i protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019185 16 Rev od 16. marta 2017. godine (kojim je odbačena apelanticina revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda), navedene presude Kantonalnog suda i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 019185 10 Rs od 13. februara 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda je 23. maja 2017. godine zatraženo da dostave odgovore na apelacije.

3. Općinski sud je 20. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni 6. juna 2017. godine, a Vrhovni sud 25. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Apelantica je 12. jula 2016. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 019185 10 Rs od 13. februara 2013. godine. Apelacija je zavedena i vodila se pod brojem AP-3001/16. Ustavni sud je u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, donio odluku o dopustivosti pod brojem AP-544/15, u okviru koje je razmatrao i apelaciju broj AP 3001/16, kojom je predmetnu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda redovnih sudova odbacio kao nedopuštenu, zbog toga što je bila preuranjena. U stavu 46. odluke Ustavni sud je naveo da apelantica, nakon okončanja revizionog postupka nezavisno od njenog ishoda, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužna da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8 a) Ostale odluke, navede i odluku Ustavnog suda, kojom je apelacija odbačena zbog toga što je preuranjena. Navedenom odlukom nije razmatrana dužina trajanja parničnog postupka. Činjenice u predmetnom parničnom postupku

5. Apelantica je putem punomoćnika 5. aprila 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene Općine Živinice, radi isplate razlike plate, regresa i toplog obroka, vrijednost spora 3.650,00 KM. Apelantica je navela da je zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme i da joj je tužena do 31. decembra 2007. godine obračun i isplatu plate vršila u skladu sa relevantnim odredbama zakona i u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Međutim, nakon 1. januara 2008. godine, obračun i isplata plate su vršeni suprotno navedenim aktima, zbog čega joj je plata umanjena. Navodi da je načelnik Općine Živinice, suprotno zakonskim propisima, 27. marta 2009. godine donio Odluku o primjeni Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika organa uprave Općine Živinice, čijom primjenom je apelantici obračunavana i isplaćivana još niža plata, od one koja joj po odredbama Granskog kolektivnog ugovora pripada. Ističe da joj ni regres ni topli obrok nije isplaćen u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.

6. Općinski sud je predmet apelantice zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 019185 10 Rs. Iz stanja spisa proizilazi da je Općinski sud održao pripremno ročište 29. marta 2012. godine, a glavnu raspravu 30. januara 2013. godine. Nadalje, proizilazi da je Općinski sud donio Presudu broj 33 0 Rs 019185 10 Rs od 13. februara 2013. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate plaće za period od 1. januara 2008. do 30. aprila 2009. godine i naložio tuženoj da apelantici uplati doprinose PIO za navedeni period, te da obaveže tuženu da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za period od 1. jula 2009. godine do 31. marta 2010. godine sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je naveo da je odluku u predmetnom postupku donio u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH („Sl. novine FBiH“, broj 54/05, 62/08, u daljnjem tekstu: OKU).

7. Protiv navedene presude apelantica je 14. marta 2013. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu.

8. Odlučujući u žalbenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine kojom je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelantica je 26. maja 2016. godine zaprimila presudu.

9. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koji se inače mogao primjenjivati do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine („Službene novine FBiH" broj 54/05, 62/08, u daljnjem tekstu: OKU), a iz razloga što Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio, pa se stoga mogu primijeniti odredbe OKU kojim je propisan minimum prava zaposlenika. Naime, prema obračunu plaće u skladu sa odredbama OKU-a, apelantici je prema nalazu vještaka finansijske struke po tom osnovu isplaćeni veći iznosi. Također je navedeno da nema osnova pozivanje apelantice na primjenu Pravilnika o plaćama zaposlenika tuženog od 19. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kao i Zaključka Vlade F BIH broj 69/08 od 6. februara 2008. godine o utvrđivanju najmanje osnovice za obračun plaće, ako se ima u vidu da član 3. OKU propisuje da je poslodavac dužan sva normativna akta uskladiti sa odredbama ovog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena općim kolektivnim ugovorom. Osim toga, navedeno je da nema osnova za istrajavanje apelantice da je kod obračuna plaće trebalo primijeniti Pravilnik ako se ima u vidu da je ovaj Pravilnik donesen na osnovu člana 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organe uprave FBIH ("Službene novine FBIH " broj 13/98), a donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBIH ("Službene novine FBIH " broj 49/05), čijom odredbom člana 79 je određeno da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćanju službenika organa uprave iz FBIH iz 1998. godine, dakle, stupanjem na snagu novog zakona iz 2005. godine prestaje da važi i Pravilnik tako da od tog dana apelantica ne može temeljiti svoja prava na ovom Pravilniku. Također je navedeno da u odnosu na potraživanja po osnovu manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za utuženi period konstatovano je da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti samo odredbe OKU, čijom odredbom člana 19. je propisano pravo zaposlenika na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50 % prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da poslodavac nije prethodnu godinu završio sa gubitkom. Budući, dakle da iz nalaza vještaka finansijske struke utvrđeno da je tužena 2008. godinu završila sa gubitkom, pa stoga nije ni bila u obavezi da isplaćuje naknadu na ime regresa ako se ima u vidu citirana odredba člana 19. Općeg kolektivnog ugovora. U pogledu zahtjeva za isplatu toplog obroka, navedeno je da je primjenom odredbe OKU-a utvrđeno da je tužena apelantici po ovom osnovu isplatila veći iznos.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantica protiv navedene drugostepene presude 24. juna 2016. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući u revizionom postupku Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 019185 16 Rev od 16. marta 2017. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

11. U obrazloženjima rješenja Vrhovnog suda kojima je revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Vrhovni sud se poziva na član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a pobijani dio presude (odbijeni 4.526,58) ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao vanredni pravni lijek nije dopuštena. Osim toga, Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, jer je ocijenio da odlučivanje o njoj ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

12. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni parnični postupak okončan šest godina i jedan mjesec nakon podnošenja tužbe.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je navela tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, kao i troškove sastava apelacije u iznosu od 900,00 KM, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke redovnih sudova u i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovori na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok postupka ali koji se ne odnosi na predmetni parnični postupak navodeći da nisu povrijeđena prava apelantice na koja se u apelaciji pozivala, da je odluka donesena u razumnom roku, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da su navodi apelantice istaknuti u apelaciji neosnovani, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je revizioni postupak okončan i da sud nije povrijedio prava apelantice na koja se u apelaciji pozvala.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

18. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019185 16 Rev od 16. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 20216. godine i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 019185 10 Rs od 13. februara 2013. godine

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine koju je apelantica zaprimila 26. maja 2016. godine odnosno osporila u apelaciji broj AP-3001/16 koju je podnijela 12. jula 2016. godine tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 455/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

27. U konkretnom slučaju, apelantica u predmetnoj apelaciji ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 3001/16 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019185 13 Rsž od 18. maja 2016. godine koju je apelantica zaprimila 26. maja 2016. godine odnosno osporila u apelaciji broj AP 3001/16. Apelantica je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnijela 12. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema navedene drugostepene presude, koja je konačna u predmetnom postupku, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

28. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojim apelantica ističe da je zbog dužine trajanja predmetnih parničnih postupaka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. aprila 2010. godine kao dana podnošenja tužbe do 18. maja 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao šest godina i jedan mjesec.

Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji postupak je po zakonu hitne prirode. Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku na čiju se dužinu apelantica žali radi o naročito složenim pitanjima, niti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka.

34. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u predmetnom postupku nije preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima, da je u predmetnom postupku imao periode veće pasivnosti, odnosno da je glavnu raspravu održao 29. marta 2012. godine nakon skoro dvije godine od podnošenja tužbe (5. aprila 2010. godine), a prvostepenu presudu donio 13. februara 2013. godine odnosno dvije godine i deset mjeseci nakon podnošenja tužbe. U odgovoru na apelaciju Općinski sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.

35. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je drugostepena presuda donesena 18. maja 2016. godine odnosno tri godine i dva mjeseca nakon podnošenja žalbe, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtjeva hitnost u postupanju. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.

36. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao šest godina i jedan mjesec došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetnu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Općinski sud ni Kantonalni sud, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, nisu ponudili opravdanje.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelantica je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražila naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudom okončan i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

40. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

41. Apelantica je zatražila i naknadu troškova za sastav apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastav apelacije, koji padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

42. Apelantica navodi da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu također došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelantice na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao šest godina i jedan mjesec, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog i Kantonalnog suda, koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.

44. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević