Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/18 (M. M., I. S., A. M., M. M., G. M., Z. K., B. M. i N. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-9/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-9/18, rješavajući apelaciju Milice Matić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milica Matić, Izabela Stojak, Adrijan Matić, Marinko Matić, Grgo Matić, Zorana Knežević, Blaženko Matić i Nedeljko Matić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 070149 15 Rev od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Matić, Izabela Stojak, Adrijan Matić, Marinko Matić, Grgo Matić, Zorana Knežević, Blaženko Matić i Nedeljko Matić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Višića, opština Čapljina, koje zastupa Z.A.K. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 070149 15 Rev od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070149 12 Gž 2 od 16. marta 2015. godine kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070149 09 P od 13. jula 2012. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH kao prvotužena i Hercegovačko-neretvanski kanton kao drugotuženi) da im solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade štete.
2. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane prvostepenog i drugostepenog suda. Naveo je da apelanti u predmetnom postupku potražuju naknadu štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika kojeg je 1. jula 2003. godine u mjestu Višići, opština Čapljina vatrenim oružjem ubio komšija I. J. (Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj K-33/03 od 4. novembra 2003. godine I. J. je proglašen krivim za krivično djelo iz člana 171. stav 1. KZ F BiH i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno zaključili da prvotužena i drugotuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku, jer je za štetni događaj odgovoran pojedinac, zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 172. stav 1. i člana 180. u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je do štete koju su apelanti pretrpjeli došlo zbog napada fizičkog lica na njihovog bliskog srodnika, a koji napad se ne može podvesti pod akt terorizma, kao ni kao propust federalnih organa unutrašnjih poslova da spriječe štetu, zbog čega tuženi nisu pasivno legitimisani da naknade štetu apelantima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantima zbog ubistva bliskog srodnika nastala šteta i da apelanti po propisima domaćeg zakonodavstva uživaju pravnu zaštitu, ali da označeni tuženi nisu pasivno legitimisani, odnosno da se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji i zahtjev za naknadu tražene štete u skladu sa važećim domaćim zakonodavstvom apelanti mogu eventualno postaviti prema odgovornom licu shodno odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku i člana 154 ZOO. Vrhovni sud je naveo da apelanti tokom posutpka nisu dokazali uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i postupanja tuženih, odnosno njihovih organa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je njihov tužbeni zahtjev osnovan i da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo kada su njihov tužbeni zahtjev odbili. Apelanti navode da su sudovi pogrešno zaključili da tuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku, zbog čega ne mogu biti tuženi odnosno odgovorni za štetni događaj.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata (kojima su ukazivali na to da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili kada su prihvatili kao osnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević