Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1444/18 (M. L.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1444/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1444/18, rješavajući apelaciju Marije Limov, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marija Limov protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 052552 14 Rsž od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Limov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 052552 14 Rsž od 30. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba tuženog (JP Željeznice F BiH) je djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati iznos od 578,20 KM na ime regresa za godišnji odmor za 2011. godinu.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su djelimično osnovani žalbeni navodi tuženog u odnosu na apelantičino potraživanje za isplatu regresa. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu Opći kolektivni ugovor) propisano pravo zaposlenika na regres pod uvjetom da poslodavac prethodnu godinu nije poslovao sa gubitkom. Kantonalni sud je ukazao da je, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, prvostepeni sud pravilno na tražena potraživanja primijenio najpovoljnije pravo za apelanticu, kao zaposlenika tuženog, odnosno odredbu člana 38. Kolektivnog ugovora željezničara F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, cijeneći da navedena odredba nije vezana za uvjete poslovanja poslodavca, slijedom čega je dosudio naknadu prema obračunu vještaka financijske struke, primjenom odredbe člana 103. Kolektivnog ugovora. Međutim, Kantonalni sud je konstatovao da je u odnosu na regres za 2011. godinu, trebalo primijeniti Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora, čije je važenje bilo ograničeno na period od najduže godinu dana, tj. do 1. oktobra 2011. godine. Naime, istaknuto je da je prema navedenoj izmjeni, isplata regresa za korištenje godišnjeg odmora bila uvjetovana pozitivnim poslovanjem poslodavca u prethodnoj poslovnoj godini. U vezi s tim, naglašeno je da je žalba tuženog djelomično uvažena i odbijen je zahtjev za isplatu regresa za 2011. godinu u iznosu od 578,20 KM.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenice (vrijeme korištenja godišnjeg odmora apelantice) i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise (Zakon o parničnom postupku, Opći kolektivni ugovor, Kolektivni ugovor). Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi predmetnih prava, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević