Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/16 (A. G.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1049/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1049/16, rješavajući apelaciju Ante Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Galića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 010289 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnio je 8. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 010289 15 Rev od 24. decembra 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-P-07-000 122 od 22. aprila 2008. godine obavezan je apelant da Croatia osiguranju d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime neisplaćenih premija osiguranja isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom Općinski sud je odbacio apelantovu protivtužbu.

3. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o apelantovoj žalbi donio Presudu broj 044-0-Gž-08-001 497 od 14. oktobra 2009. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i u dijelu odluke kojom je odbačen protivtužbeni zahtjev apelanta, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U preostalom dosuđujućem dijelu odluke kojim je apelant obavezan na isplatu iznosa pobliže navedenog u izreci te presude sa pripadajućom zateznom kamatom, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 010289 06 P od 24. novembra 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), kao i da mu naknadi troškove parničnog postupk u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u protivtužbi istaknuo da se 5. januara 2004. godine desila saobraćajna nesreća, u kojoj je učestvovalo njegovo vozilo kojim je upravljao M.Z. i putničko motorno vozilo marke Patrol Nisan kojim je upravljao D.Ć, da je tom prilikom na njegovom vozilu nastala veća materijalna šteta, što se vidi iz zapisnika sa lica mjesta nezgode. Nadalje, apelant je u protivtužbi naveo da je imao zaključeno full kasko osiguranje, tj. potpuno osiguranje bez franšiza i bez učešća tuženog u odgovornosti sa početkom osiguranja od 3. novembra 2003. godine. Tuženi je u odgovoru na protivtužbu naveo da navodi iz protivtužbe nisu tačni, jer apelant nikada nije pismeno zatražio od tuženog da mu isplati bilo kakvu štetu, za štetni događaj koji se desio 5. januara 2004. godine. Nadalje je naveo da je provjerom u evidencijama utvrdio da ne postoji zahtjev za isplatu štete, ali da je apelant jednom prilikom u prostorijama tuženog pokušao prijaviti štetu na svom vozilu, nakon čega je radnik predstavništa tuženog izišao na lice mjesta i neposrednim opažanjem utvrdio da broj šasije na tom vozilu (koji broj je jedini relevantan za identifikaciju vozila) ne odgovara broju šasije koji je naveden u polici osiguranja na koji se apelant poziva. Radi navedenog tuženi je predložio da sud odbije protivtužbeni zahtjev apelanta u cjelosti.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrdio da se 5. januara 2004. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo apelantovo vozilo na kojem je nastala veća materijalna šteta, da je apelant imao zaključeno full kasko osiguranje sa početkom osiguranja od 3. novembra 2003. godine, da je apelant telefonskim putem obavijestio službenika tuženog da je vozilo učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, kao i da je apelant uredno platio prvu ratu po osnivu osiguranja, a dospjele dužne rate, nakon saobraćajne nezgode platio je tek po presudi Kantonalnog suda od 14. oktobra 2009. godine. Općinski sud je naveo da je među parničnim stranakama bilo sporno da li je vozilo na kome je nastala materijalna šteta 5. januara 2004. godine, vozilo koje je bilo full kasko osigurano kod tuženog ili se radilo o drugom putničkom motornom vozilu sa drugim brojem šasije, te da li je stoga tuženi dužan štetu naknaditi, da li je apelant ne prijavljivanjem štete pismenim putem nakon telefonskog poziva tuženom, izgubio pravo na naknadu štete, kao i da je bila sporna visina materijalne štete.

7. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 897. Zakona o obligacionim odnosima F BiH (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o osiguranju obavezuje ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguranika ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili nešto drugo. Također je ukazao i na odredbe člana 901. stav 1. ZOO kojim je propisano da je ugovor o osiguranju zaključen kada ugovarači potpišu policu osiguranja, dok je članom 917. ZOO propisano da je osiguranik dužan, izuzev u slučaju osiguranja života, obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana od kad je to saznao.

8. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je šteta prijavljena telefonskim putem, te da je službenik tuženog po tom pozivu pregledao vozilo, ali da apelanta nikada nije, ni usmeno, ni pismeno, obavijestio da li je njegov zahtjev osnovan. Općinski sud je ocijenio da je službenik tuženog, kada je već pristao na telefonski poziv trebao otići pregledati auto i pismeno se očitovati i navesti razlog zbog čega nije postupio po opštim i posebnim uslovima osiguranja kako zbog tuženog, kao osiguravača, tako i apelanta kao osiguranika. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tuženi tokom cijelog postupka isticao da broj šasije osiguranog vozila, nije odgovarao broju šasije vozila koje je službenik osiguranja pregledao, niti je i jednim pravno relevantnim dokazom dokazao da se zaista radilo o drugom vozilu, iako je na njemu bio teret dokazivanja navedene činjenice, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je sud o postojanju te činjenice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno naprijed navedenom, a u vezi sa članom 126. ZPP-a, smatrajući je neosnovanom. Pored toga je naveo da je tuženi, da se zaista radilo o drugom vozilu, navedeno vozilo mogao fotografisati, sačiniti službenu zabilješku, o istom obavijestiti policijsku upravu u kom slučaju bi isključili svoju odgovornost i kada bi se eventualno mogla primjenili odredba člana 921. ZOO koja izričito propisuje da ako je ugovarač osiguranja, osiguranik ili korisnik osiguranja izazvao osigurani slučaj namjerno ili prevarom, osiguravač nije obavezan ni na kakva davanja, međutim, tuženi to nije dokazao. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da je apelantov protivtužbeni zahtjev osnovan, shodno čl. 897. i 901. ZOO, budući da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je vozilo koje je osigurano kod tuženog učestvaovalo u saobraćajnoj nezgodi i da je sve do 2005. godine bilo u apelantovom vlasništvu, te da za cijelo to vrijeme nije mijenjalo registraske oznake, a da tuženi ničim nije dokazao da mu je prilikom pregleda od strane službenika predočeno drugo vozilo tj. vozilo sa drugim brojem šasije, da je bilo osigurano kod tužitelja i da mu šteta nikada nije isplaćena.

9. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 44 0 P 010289 15 Gž od 25. maja 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio.

10. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u žalbi osnovano istaknuo da prvostepeni sud prilikom prebijanja dosuđenih troškova postupka nije pravilno utvrdio visinu razlike naknade troškova koje je tuženi u obavezi naknaditi, pa je u tom dijelu žalbu uvažio i odlučio kao u izreci odluke.

11. Nadalje, je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva isplata naknade materijalne štete, a temeljem zaključenog Ugovora o potpunom kasko osiguranju. Tuženi je osporio da je vozilo na kome je nastala materijalna šteta 5. januara 2004. godine bilo kasko osigurano kod tuženog kao osiguravača iz razloga što se radilo o drugom motornom vozilu sa drugim brojem šasije, kao i iz razloga što apelant nije prijavio štetu pismenim putem nakon telefonskog poziva zbog čega je apelant izgubio pravo na isplatu osigurane naknade. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, između ostalog, utvrdio da tuženi nije pružio dokaze da mu je prilikom pregleda od strane službenika predočeno drugo vozilo tj. vozilo sa drugim brojem šasije. Tuženi je u žalbi osporio navedeni zaključak prvostepenog suda prvenstveno dovodeći u pitanje apelantov iskaz koji je saslušan u svojstvu parnične stranke. Naime, tuženi je naveo da prvostepeni sud nije imao osnova da prihvati apelantov iskaz i to iz razloga što je apelant čekao dvije godine i 10 mjeseci da podnese protivtužbu i odštetni zahtjev, nije angažovao odvjetnika, nije tražio osiguranje dokaza, niti je angažovao sudskog vještaka. Osim toga, tuženi je naveo da je apelant mogao zbog zaštite svojih prava iz ugovora o osiguranju, prijaviti djelatnika osiguratelja generalnoj direkciji društva ili policijskoj upravi.

12. Kantonalni sud je ocijenio da žalba tuženog ne dovodi u pitanje da je apelant izvršio prijavu štete telefonskim putem službeniku tuženog, da je službenik tuženog izlazio na lice mjesta, izvršio identifikaciju vozila, a da apelanta nikada nije ni pismeno ni usmeno obavijestio o osnovanosti njegovog zahtjeva. S tim u vezi, tvrdnju službenika tuženog da vozilo koje je bilo oštećeno nije imalo isti broj šasije koji je bio u prometnoj dozvoli i na polici kasko osiguranja, tuženi u toku postupka nije dokazao. Naime, tuženi ni jednim pravno-relevantnim dokazom nije dokazao da se zaista radilo o drugom vozilu, pa je prvostepeni sud pravilno primjenjujući teret dokazivanja i člana

126. ZPP-a navedenu tvrdnju tuženog smatrao nedokazanom, pri čemu je tuženi imao mogućnost poduzeti radnje, kako bi eventualno isključio svoju odgovornost u smislu odredaba člana 920. ZOO.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 44 0 P 010289 15 Rev od 24. decembra 2015. godine usvojio reviziju tuženog, nižestepene presude preinačio i protivtužbeni zahtjev apelanta odbio. Istom presudom obavezao je apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade štete na osiguranom vozilu, oštećenom u osiguranom slučaju, sve po polici osiguranja automobilskog kaska, koji temelji na odredbama čl. 879. i 919. ZOO-a, te da je u toku postupku među strankama bilo sporno da li se rizik obuhvaćen osiguranjem desio na osiguranoj stvari, putničkom vozilu sa osnovnim podacima iz police osiguranja i saobraćajne dozvole, ili na drugom vozilu, kako je tvrdio tuženi.

15. Nadalje je navedeno da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je vozilo osigurano kod tuženog učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi i da je sve do 2005. godine bilo u apelantovom vlasništvu, da za svo vrijeme nisu mijenjane registarske oznake, a da tuženi ničim nije dokazao da mu je prilikom pregleda vozila od strane ovlaštenog procjenitelja predočeno drugo vozilo, tj. vozilo sa drugim brojem šasije. Iz obrazloženja nižestepenih sudova proizilazi da su sudovi odluku o usvajanju protivtužbenog zahtjeva donijeli primijenjujući pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zaključujući da tuženi tokom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je oštećeno drugo vozilo, a ne vozilo osigurano kod tuženog.

16. Vrhovni sud je ukazao da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predočila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U konkretnoj parnici apelant, kao protivtužitelj, je u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP bio dužan dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu protivtužbe, odnosno da je u saobraćajnoj nezgodi oštećeno motorno vozilo sa osnovnim podacima iz police osiguranja i saobraćajne dozvole, koji podaci odgovaraju stvarnim podacima na vozilu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da istinitost prigovora mora dokazivati protivna stranka koja se na njih poziva, dok je tuženi, koji se poziva na nepostojanje identiteta osiguranja, bio dužan dokazati tu tzv. negativnu činjenicu. Polazeći od općepoznate činjenice da je broj šasije, kao jedan od osnovnih podataka o vozilu, jedini pravi identifikator vozila, Vrhovni sud je ocijenio da je svaka stranka trebala dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, odnosno činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev apelant, a prigovor tuženi. Apelant kao protivtužitelj je bio dužan dokazati da oštećeno vozilo ima broj šasije kao u polici i saobraćajnoj dozvoli kao pretpostavku za ostvarenje njegovog prava iz osiguranja, a tuženi da se radi o drugom vozilu, drugog broja šasije, kao činjenice koja sprječava mogućnost ostvarenja tog prava.

17. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da tuženi osnovano u reviziji upućuje na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP kada ukazuje na propust apelanta da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj protivtužbeni zahtjev. Navedeno je da apelant nije dokazao identitet oštećenog vozila, njegov osnovni podatak, broj šasije, koji nije upisan u Zabilješku o saobraćajnoj nezgodi, niti je to bilo moguće u toku sudskog postupka u kome je apelant protivtužbeni zahtjev postavio na ročištu 19. oktobra 2006. godine (štetni događaj je bio 5. januara 2004. godine) u vrijeme kada je oštećeno vozilo bilo u vlasništvu druge osobe u Bijeljini. Navedenu činjenicu, kao osnov svog zahtjeva za isplatu naknade od osiguravača, apelant je morao dokazati, kao što je i tuženi morao dokazati svoje prigovore o nepostojanju identiteta broja šasije.

18. S obzirom da na osnovu ocjene izvedenih dokaza (član 8. ZPP) nižestepeni sudovi nisu mogli steći potreban stepen uvjerenosti o postojanju odlučnih činjenica za osnovanost protivtužbenog zahtjeva, „da je vozilo osigurano kod tuženog učestovalo u saobraćajnoj nezgodi“, to je po ocjeni Vrhovnog suda i u odnosu na postojanje činjenica na kojima apelant temelji svoj protivtužbeni zahtjev trebalo primijeniti pravilo o teretu dokazivanja i zbog nedokazanosti identiteta osiguranog i oštećenog vozila, njegov protivtužbeni zahtjev odbiti.

Apelacioni navodi

19. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primjenjeno procesno i materijalno pravo. Naime, apelant navodi da revizioni sud nije pridavao nikakav značaj utvrđenim činjenicama, niti materijalnom pravu koje su nižestepeni sudovi utvrdili i primjenili, pa mu je tako nanesena šteta. Apelant smatra da je revizioni sud bio pristrasan pri donošenju osporene odluke koja se ogleda u njenoj nedjelotvornosti, te donošenju odluke mimo sve sudske praske i pravne logičnosti.

Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud djelimično usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio. Suprotno utvrđenju prvostepenog i drugostepenog suda, Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog, nižestepene presude preinačio i protivtužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

24. U odnosu na apelantove navode o pristrasnosti Vrhovnog suda tokom revizionog postupka, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Vrhovnog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bio pristrasan.

25. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se ostali apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. ZPP-a, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao identitet oštećenog vozila tj. njegov osnovni podatak, broj šasije, odnosno da nižestepeni sudovi nisu mogli steći potreban stepen uvjerenosti o postojanju odlučnih činjenica za osnovanost protivtužbenog zahtjeva, „da je vozilo osigurano kod tuženog učestovalo u saobraćajnoj nezgodi“. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda.

27. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/16 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio