Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/18 (Dž. B.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-36/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-36/18, rješavajući apelaciju Dž. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dž. B., protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Mal 043705 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Arif Mularifović advokat iz Tešnja, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Mal 043705 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Mal 043705 16 Mal od 31. marta 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužiocima S. B. i H. B. na ime naknade štete zbog pretrpljenog straha isplati iznos od po 3.000,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od 17. marta 2016. godine pa do konačne isplate.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku u kojoj je dao pravilno i zakonito obrazloženje o razlozima za donošenje odluke kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca. Kantonalni sud je naveo da je Presudom Općinskom suda broj 39 0 K 041653 15 Kps od 30. novembra 2015. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav l. u vezi sa članom 54. KZ FBiH, za koje mu je kaznenim nalogom izrečena uslovna osuda (pet mjeseci zatvora, uslovno jedna godina i 6 mjeseci), a iz razloga što je „ Neutvrđenog dana u januaru 2015. godine na području opštine Tešanj, u mjestu Kraševo ugrozio sigurnost oštećenog S. B., tako što je putem svog mobilnog telefona (detaljno navedenog u presudi) na mobilni telefon oštećenom S. B. (detaljno navedenog u presudi) slao SMS poruke prijetećeg sadržaja (poruke detaljno navedene u presudi)“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su prijetnje kod oštećenog S. B. izazvale osjećaj straha i nesigurnosti za vlastiti život i život njegove porodice, zbog čega on i njegova supruga H. B. od apelanta potražuju naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha u iznosu od po 3.000,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori o povredi odredaba parničnog postupka, budući da su ti navodi suprotni izvedenim dokazima, utvrđenom činjeničnom stanju i stanju prvostepenog spisa. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi 27. februara 2017. godine izveo sve dokaze određene na pripremnom ročištu, te da je prvostepeni sud sve dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku. Takođe, da je prvostepeni sud ocjenu dokaza, sve zahtjeve stranaka i činjenice na kojima se zasnivaju ti zahtjevi, kao i propise na kojima je zasnovana presuda, naveo u obrazloženju presude u skladu sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza i nakon saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke pravilno izveo zaključak da ne postoji doprinos tužioca S. B. nastaloj šteti. Naime, iz apelantovog iskaza proizilazi da je razlog slanja SMS poruka prijetećeg sadržaja „pritiskanje, gušenje i ometanje u redovnom obavljanju posla“. Dakle, sve i da je tužilac vršio navedene radnje (pri čemu apelant ne navodi vremenski period u kojem se to dešavalo) to nije moglo doprinjeti nastanku štete na način na koji je ona nastala u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da prvostepeni sud i drugostepeni sud tokom postupka nisu cijenili Zapisnik Policijske uprave Tešanj broj 08-04/12-04-2-5-5530/16 od 11. maja 2016. godine na okolnost da je tužilac S. B. prilazio apelantu i provocirao ga prije pribavljanja medicinske dokumentacije (iz čega proizilazi da S. B. nije imao strah od apelanta). Apelant je naveo da prvostepeni i drugostepeni sud tokom postupka nisu cijenili njegovu izjavu datu na ročištu za glavnu raspravu ( a na okolnosti da S. B. nije imao strah od apelanta). Navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/18 (Dž. B.) | Sudska praksa | Aktio