Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1174/16 (S. G.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Otpremnina
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1174/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1174/16, rješavajući apelaciju Slobodana Gradine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Gradine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 047666 13 Rev od 22. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047666 12 Rsž od 19.
septembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047666 11 Rs od 4. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Gradina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 047666 13 Rev od 22. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 047666 12 Rsž od 19. septembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 047666 11 Rs od 4. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i GIK „Hidrogradnja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 27. marta 2018. godine, Kantonalni sud 28. marta 2018. godine, Opštinski sud 30. marta 2018. godine, a tuženi 6. aprila 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 047666 11 Rs od 4. novembra 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćene otpremnine, neisplaćene naknade za korišćenje godišnjeg odmora i na ime razlike plata za periode precizirane u presudi isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od datuma pobliže navedenih u presudi (stav 1). Presudom je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud donese odluku kojom će obavezati tuženog da prema Fondu PIO preduzme sve potrebne radnje i izvrši sva potrebna plaćanja kojim će regulisati obaveze iz radnog odnosa prema apelantu za period od 6. aprila 1992. do 2. juna 1997. godine, kao i da mu na ime pretrpljene štete isplati iznose precizirane u presudi, i to na ime manje isplaćenih plata, zbog nemogućnosti odlaska u penziju sa 3. junom 2006. godine, na ime umanjenja penzije, na ime 487 nedodijeljenih dionica tuženog, na ime troškova liječenja, te na ime neisplaćenog regresa za 2005, 2006. i 2007. godinu preko dosuđenih iznosa, te za iznose razlika plata za period od 15. februara 2004. do 1. februara 2005. godine (stav 2).
6. U obrazloženju je navedeno da je apelant 15. februara 2008. godine podnio tužbu tom sudu kojom je tražio da mu tuženi isplati naknade koje proizlaze iz radnog odnosa i da je na ročištu održanom 23. avgusta 2011. godine konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u dispozitivu predmetne presude. Nadalje je obrazloženo kako slijedi: da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog od 1974. do 6. aprila 1992. godine kada mu je utvrđen prestanak radnog odnosa s obrazloženjem da se nije javio na posao u maju 1992. godine duže od sedam dana i nije opravdao izostanak, na osnovu čega je i odjavljen kod Zavoda za PIO; da se apelant tuženom javio nakon reintegracije Sarajeva, te da je ponovno primljen u radni odnos s 2. junom 1997. godine i ponovno prijavljen Zavodu za PIO, s tim da mu je ostao neuvezan staž u periodu od 7. aprila 1992. do 2. juna 1997. godine, čije uvezivanje je apelant i tražio predmetnim tužbenim zahtjevom; da je apelant rješenje o otkazu ugovora o radu dobio tek 2007. godine, i to na sopstveno traženje iako je za njega znao odranije i obraćao se tuženom više puta sa zahtjevom za regulisanje neuplaćenog staža; da je protiv navedenog rješenja podnio žalbu 7. februara 2007. godine koja je odbijena; da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju sa 15. februarom 2007. godine po osnovu godina života, a ne po osnovu godina staža koji bi inače imao da mu je staž uvezan u periodu od 1992. do 1997. godine; da bi u slučaju da je apelantu navedeni staž uvezan apelant imao i veću platu, a time bi mu i ostvarena penzija bila veća; da je apelant imao pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju; da je u 2005, 2006. i 2007. godini koristio godišnji odmor; da mu tuženi u periodu od 2003. godine do 2005. godine nije redovno uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje, što je učinio tek 2007. godine, te da je apelant u periodu od 2004. godine do 2006. godine imao određene zdravstvene poteškoće zbog kojih je imao i određene izdatke koje je morao sam da snosi.
7. Navedeno je da je odredbama člana 68 Zakona o radu propisano da se plata zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a članom 69 stav 2 istog zakona da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od one koja je utvrđena kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Navedeno je i da je odredbama člana 86 stav 1 tačka 5 istog zakona propisano da ugovor o radu prestaje otkazom poslodavca, dok su odredbama čl. 87, 88 i 94 precizirani načini otkaza poslodavca. Osim toga, navedeno je i da je odredbama člana 100 propisano pravo na otpremninu, članom 103 način ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa, članom 106 rok apsolutne zastare potraživanja iz radnog odnosa koji nastupa za tri godine od nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno, a članom 143 status zaposlenika koji su se na dan stupanja zakona na snagu zatekli na čekanju posla. Nadalje, Opštinski sud je citirao odredbe čl. 3, 30, 32, 50, 82 i 114 Zakona o PIO kojima je propisano da prava iz PIO ne mogu zastarjeti, odnosno kojima je regulisano pitanje uslova za penzionisanje, utvrđivanje visine starosne penzije, staž osiguranika koji su potrebni za ostvarivanje prava na penziju, zatim odredbe čl. 1, 32, 33 i 53 Zakona o doprinosima kojima je regulisano pitanje prava osiguranih lica na zdravstvenu zaštitu i korišćenje lijekova čije je stavljanje u promet odobrila Vlada FBiH, a koji se nalaze na listi lijekova koji se osiguranicima mogu propisati na teret sredstava Kantonalnog zavoda za osiguranje, kao i odredbe čl. 3, od 47 do 49, 61 i 62 Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH kojim je predviđeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primijeniće se za zaposlenika najpovoljnije pravo i kojim je regulisano pitanje isplata i obračuna plata, isplata regresa i otpremninu prilikom penzionisanja.
8. U vezi s tim navedeno je da taj sud, prije svega, smatra da apelant neosnovano traži da sud obaveže tuženog da izvrši sve radnje potrebne za uvezivanje radnog staža u periodu od 7. aprila 1992. do 2. juna 1997. godine, a što dalje, prema mišljenju tog suda, povlači i neosnovanost ostalih tačaka tužbenog zahtjeva koje se zasnivaju na uvezivanju staža za navedeni period. Taj sud je istakao da, naime, smatra da potraživanje uplate doprinosa ne može zastarjeti, ali samo ako se uplata doprinosa osnovano traži, što u konkretnom nije slučaj. Navedeno je da je apelant dobio otkaz ugovora o radu prilikom ratnih dešavanja i nesporno nije radio kod tuženog od 1992. do 1997. godine kada nije ni dobijao platu, niti su mu uplaćivani doprinosi za taj period. Prema mišljenju tog suda, pitanje da li je tuženi zakonito ili ne otkazao ugovor o radu apelantu je ostalo neriješeno pitanje budući da apelant nije svoj konačno precizirani tužbeni zahtjev usmjerio u pravcu utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, pri čemu su se u toku postupka ukazale neke činjenice koje ukazuju na nezakonitost istog, ali o čemu taj sud nije mogao dalje odlučivati bez jasno i precizno postavljenog tužbenog zahtjeva budući da je članom 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Pored toga, obrazloženo je i da u slučaju da je apelant i postavio ovakav zahtjev u predmetnom postupku bila bi upitna njegova blagovremenost budući da je otkaz dobio 1992. godine, a tužbu podnio 2008. godine. Navedeno je da se na apelanta ne mogu primijeniti ni odredbe člana 143 Zakona o radu jer je apelant u vrijeme stupanja na snagu tog zakona već bio ponovno u radnom odnosu kod tuženog, a ne na čekanju posla. Opštinski sud je obrazložio i da apelant neosnovano potražuje i naknadu preciziranog iznosa na ime 487 nedodijeljenih dionica tuženog budući da je podjela dionica kod tuženog bila vezana za dužinu trajanja radnog staža zaposlenih kod tuženog. Obrazloženo je da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova koje je apelant imao za liječenje u periodu kada mu nisu uplaćivani doprinosi za zdravstveno osiguranje zato što je u tom smislu bilo potrebno obaviti vještačenje iz oblasti zdravstvenih usluga, a što apelant nije predložio, niti sproveo, a sud mu, kako je obrazloženo, takve troškove nije mogao dosuditi u paušalnom iznosu, niti prostim sabiranjem priloženih računa.
9. Opštinski sud je naveo da, suprotno prednje navedenom, taj sud smatra da je osnovano potraživanje neisplaćene otpremnine, neisplaćenih regresa za 2005, 2006. i 2007. godinu, i to prema Granskom kolektivnom ugovoru kao povoljnijem za apelanta koji ne uslovljava isplatu istih postojanjem ili nepostojanjem novčanih sredstava za isplatu, niti pozitivnim poslovanjem poslodavca za prethodnu godinu. Navedeno je da djelimično osnovano i potraživanje isplate razlike plata za period od 15. februara 2004. do 15. februara 2007. godine prema Granskom kolektivnom ugovoru kao najpovoljnijem pravu za apelanta, s tim da je zastario dio potraživanja koji je dospio prije 15. februara 2005. godine budući da je za ta potraživanja protekao trogodišnji rok iz člana 106 Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 047666 12 Rsž od 19. septembra 2012. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti prihvatajući razloge i obrazloženje prvostepenog suda.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 047666 13 Rev od 22. decembra 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da prema sadržajima spisa predmeta vidljivo je da je predmet raspravljanja apelantov tužbeni zahtjev koji je konačno preinačen, uređen i preciziran na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. avgusta 2011. godine kojim apelant traži da se tuženi obaveže da izvrši radnje precizirane u dispozitivu prvostepene presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, dovodeći činjenice predmeta u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama koje su precizirane u nižestepenim presudama, mišljenja je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant neosnovano traži da sud obaveže tuženog da izvrši sve potrebne radnje na uvezivanju radnog staža u periodu od 7. aprila 1992. do 2. juna 1997. godine, a što dalje povlači i neosnovanost daljih tačaka tužbenog zahtjeva koje se zasnivaju na uvezivanju radnog staža za ovaj period, a sve iz razloga što apelant tužbeni zahtjev nije usmjerio u pravcu utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, čime nije pravosnažno utvrđena nezakonitost otkaza. Pravilno nižestepeni sudovi, prema mišljenju Vrhovnog suda, smatraju da tuženi sve dok je na snazi odluka kojom je apelantu prestao radni odnos, za period u kojem apelant kod tuženog nije radio, niti je primao platu, niti je bio prijavljen kod nadležnog penzijsko-invalidskog osiguranja, nema obavezu uplate doprinosa za njega, a slijedom čega apelant neosnovano potražuje i novčane iznose na ime manje isplaćene plate zbog manje ostvarenog minulog rada od 2. juna 1997. godine pa do penzionisanja, neisplaćene penzije usljed nemogućnosti prijevremenog penzionisanja, kao i razlike penzije koju sada prima i one koju bi primao da mu je u penzijski osnov ušao i sporni radni staž. Vrhovni sud je obrazložio da apelant, kako su to i istakli nižestepeni sudovi, neosnovano potražuje i iznos od 19.200,00 KM na ime 487 nedodijeljenih dionica takođe zbog neosnovanosti tužbenog zahtjeva za povezivanje radnog staža, kao i troškove sopstvenih sredstava izdvojenih na ime liječenja i lijekova, a usljed neplaćanja zakonom propisanih doprinosa za zdravstveno osiguranje od strane tuženog jer apelant nije u smislu člana 123 ZPP dokazao troškove liječenja, već samo u paušalnom iznosu, odnosno da su dionice i isplaćivane zaposlenicima.
12. Prema ocjeni ovog suda, pobijana presuda drugostepenog suda u navedenom pobijanom dijelu je pravilna i zakonita, a apelantovi prigovori revizija nisu osnovani. Suprotno tvrdnjama revizije, drugostepeni sud je, kako je obrazloženo, rješavajući o apelantovoj žalbi u smislu odredbi člana 231 ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Uvjerenje o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa slijedom označenih pravila materijalnog prava nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili činjenično stanje kojim je, saglasno odredbama člana 240 stav 2 ZPP vezan i ovaj revizioni sud, pravilno je prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu u navedenom pobijanom dijelu po njegovoj reviziji izveden zaključak da na strani tuženog ne predstoje materijalno-pravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova obaveza sadržana u tužbenom zahtjevu, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i nerazumno dugim trajanjem predmetnog postupka. Smatra da je nesporno da je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je dobio 1992. godine nezakonit, te da je nesporno dokazao osnovanost svih svojih potraživanja. Navodi i da je diskriminisan u odnosu na ostale radnike tuženog na nacionalnoj osnovi.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonima i ustavima.
15. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je postupak pred tim sudom trajao samo godinu dana.
16. Opštinski sud je naveo hronologiju postupka pred tim sudom i sadržaj osporene presude, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. Tuženi je naveo da je nad njim otvoren stečajni postupak, te da zbog toga treba obustaviti i postupak po apelaciji pred Ustavnim sudom.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 047666 13 Rev od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu neisplaćenih plata, razlike plata, uplate doprinosa u vrijeme kada mu je bio izrečen otkaz ugovora o radu, dakle na pitanje građansko-pravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova koji su odbili dio njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plate, uplatu doprinosa za period od 7. aprila 1992. do 2. juna 1997. godine, isplatu iznosa na ime neisplaćenih dionica, te ostalo precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. U konkretnom slučaju, dovodeći utvrđene činjenice u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, odluke redovnih sudova jasno i argumentovano obrazložene i da nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Ustani sud zapaža da je apelant, zaista, u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, osporavao odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, ali da u končano postavljenom tužbenom zahtjevu (na ročištu održanom 23. avgusta 2011. godine) više nije osporavao navedeno rješenje/odluku, čime je, kako su to i konstatovali redovni sudovi, onemogućio te sudove da utvrde (ne)zakonitost te odluke. Ustavni sud takođe zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta, kako su to i obrazložili redovni sudovi, proizlazi da apelant nije sprovodio i predlagao dokaze u pravcu utvrđivanja stvarne visine troškova liječenja i dobijanja ili nedobijanja spornih dionica tuženog, a što je shodno odredbama ZPP bio u obavezi. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Pored toga, Ustavni sud, u odnosu na apelantove navode da su osporene presude diskriminatorne na nacionalnoj osnovi u odnosu na ostale radnike tuženog, zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi bilo šta što bi upućivalo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda primijenili materijalno ili procesno pravo na način koji bi se mogao smatrati diskriminatornim s obzirom na to da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su navedene presude donesene uz primjenu relevantnih zakonskih odredbi ZPP, te da apelant ne nudi nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da su te zakonske odredbe u nekom drugom predmetu različito primijenjene. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
30. Imajući i vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekat primjene materijalnog i procesnog prava.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 15. februara 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 22. decembra 2015. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao sedam godina i 10 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
34. Ustavni sud, nadalje zapaža da je postupak pred Opštinskim sudom trajao skoro četiri godine, pred Kantonalnim sudom 10 mjeseci i pred Vrhovnim sudom tri godine. Ustavni sud zapaža da je najduži period od navedenog ukupnog trajanja postupka predmet rješavan pred Opštinskim sudom, ali Ustavni sud, takođe, zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je u tom periodu Opštinski sud zakazao 13 ročišta (jedno pripremno i 12 ročišta za glavnu raspravu) od kojih je održano 11, te da je u toku postupka bilo potrebno obaviti vještačenje finansijske struke; da je došlo i do promjene sudije koji je bio zadužen u predmetu, da je glavni svjedok preciziran u apelaciji u toku postupka umro, a još jedan od svjedoka otišao na rad u inostranstvo i bio nedostupan, što predstavlja objektivne okolnosti koje se ne mogu staviti na teret redovnom sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je apelant tražio da mu se dozvoli proširenje tužbenog zahtjeva, ali da je taj zahtjev odbijen jer je bio rukom napisan i nečitak. Iz navedenog proizlazi da je Opštinski sud aktivno radio na predmetu i preduzimao zakonom propisane radnje, zbog čega Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji je ukupno trajao sedam godina i 10 mjeseci na tri sudske instance nije prešao granice razumnog trajanja i zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminisan. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovih prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog i procesnog prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako iz stanja spisa ne proizlazi da je prema apelantu postupano drugačije nego prema licima u istoj i sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, niti je apelant ponudio dokaze i argumente u tom pravcu, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni kršenja prava iz člana 14 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekte primjene materijalnog i procesnog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, kao ni u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka kada je postupak ukupno trajao sedam godina i 10 mjeseci na tri sudske instance, pri čemu su redovni sudovi, kako to proizlazi iz stanja spisa, aktivno radili na predmetu i preduzimali zakonom propisane radnje.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu u toku postupka postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević