Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-796/16 (D. K.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-796/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić,, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-796/16, rješavajući apelaciju Dragana Kljajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kljajića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018390 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i S1 3 P 018390 15 P od 5. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 018390 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i S1 3 P 0018390 15 P od 5. juna 2015. godine.

2. Podneskom od 29. februara 2016. godine apelant je dopunio apelaciju.

3. Presudom Suda BiH broj S13 P 018390 15 P od 5. juna 2015. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018390 15 Gž od 16. decembra 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje kao nezakonitog rješenja tuženog broj 16-09-34-2-5551-1/14 od 7. novembra 2014. godine i rješenja Vijeća ministara BiH, Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-242/14 od 18. decembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja), te da se tuženom naloži da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove „pratilac-vozač“ u Regionalnoj kancelariji u Banjaluci, koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i isplatu naknade štete zbog neisplaćenih plata za svaki mjesec u iznosu od 962,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan na naknadu troškova postupka.

4. Iz provedenih dokaza Sud BiH je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog gdje je obavljao poslove „pratilac-vozač“, zatim je utvrđeno da je apelant čitav svoj radni vijek proveo u organima unutrašnjih poslova kao ovlašteno službeno lice na poslovima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, te da je spornim rješenjima apelantu prestao radni odnos sa danom 31. decembar 2014. godine zbog sticanja uslova za penziju, odnosno navršenih 40 godina penzijskog staža.

5. U vezi sa spornim pitanjem da li postoje uslovi za poništenje spornih rješenja Sud BiH je prvo riješio pitanje primjene materijalnog prava, te se pozvao odredbu člana 119. stav (1) tačka 3) Zakona o policijskim službenicima BiH kojom je propisano da policijski službeni automatski gubi status policijskog službenika kada navrši 65 godina života i propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža. Potom se Sud BiH pozvao na odredbu člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji se prema članu 104. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH primjenjuje na apelanta, shodno njegovom prebivalištu, kojom je propisano da penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruje pravo iz PIO obuhvata staž osiguranja i poseban staž, te na odredbe čl. 23. i 30. istog Zakona koje pobliže pojašnjavaju šta predstavlja staž osiguranja, a šta poseban staž. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu i Zakon o doprinosima RS (u daljnjem tekstu: Zakon o doprinosima) kojim je propisano da je obveznik doprinosa fizičko lice koje je zaposleno kod pravnog lica kod kojeg obavlja radne dužnosti i ostvaruje platu i druga primanja koja imaju karakter ličnih primanja, dok je članom 10. navedenog Zakona propisano da obračun i uplatu doprinosa vrši isplatilac – rezident Republike Srpske, u smislu člana 5. istog Zakona prilikom svake isplate i to na osnovicu utvrđenu zakonom.

6. Uvidom u uvjerenje o podacima registriranim u matičnoj evidenciji apelanta kod Fonda PIO RS, kao i radnu knjižicu, Sud BiH je utvrdio da je na dan donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelant ostvario ukupan staž od 40 godina i 24 dana. U vezi s tim Sud BiH je pojasnio da iz uvjerenja Fonda PIO RS proizlazi da apelant ima ukupno 35 godina, 10 mjeseci i 7 dana penzijskog staža, zaključno sa 20. novembrom 2014. godine, ali da u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 7. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine, što ukupno iznosi četiri godine, dva mjeseca i 24 dana. U vezi s tim Sud BiH je pojasnio da je apelant u navedenom periodu bio u radnom odnosu u MUP-u RS, gdje je apelant ostvarivao platu i druga prava po osnovu rada. Isto tako iz službene evidencije Fonda PIO RS je vidljivo da je apelant u tom periodu bio prijavljen na PIO, pa je prema tome ostvarivao radni staž, a ujedno i penzijski staž osiguranja. Činjenica da u navedenom periodu nisu uplaćeni doprinosi za Sud BiH ne znači da je tuženi koji je donio sporno rješenje dužan da uplati doprinose koji prethodni poslodavac nije uplatio. Sem toga, kako je pojasnio Sud BiH, Fond PIO RS je imao obavezu da zahtijeva uplatu neuplaćenih doprinosa za zaposlene radnike MUP-a, a time i apelanta, jer kod svakog poslodavca postoje odgovarajuće službe koje vrše uplate, odnosno računovodstvene poslove, slijedom čega navedeni propust ne može osporiti postojanje prava apelanta na penzijski staž. Stoga, prema ocjeni Suda BiH, činjenica da apelantu nisu uplaćeni doprinosi za sporni period nije relevantna za od-lučenje u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je u konkretnom slučaju Sud BiH ograničen na preispitivanje zakonitosti spornih rješenja kojima je apelantu po sili zakona prestao radni odnos.

7. Shodno svemu navedenom Sud BiH je zaključio da su sporna rješenja zakonita i pravilna zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

8. Iz dopune apelacije proizlazi da je Fond PIO RS Rješenjem broj 9002/91-1.1-1810.0-962/16 od 12. februara 2016. godine odbio apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

9. Apelant je protiv tog rješenja izjavio žalbu direktoru Fonda PIO RS o kojoj, prema stanju spisa, još nije odlučeno jer apelant u tom pravcu nije dostavio nikakve relevantne dokumente. Apelacioni navodi

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. (a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u nemogućnosti ostvarivanja prava na penziju u smislu postojećih zakonskih rješenja. Naime, apelant je ukazao na neusaglašenost između državnog Zakona o policijskim službenicima i entitskog Zakona o PIO, uslijed koje, kako tvrdi, policijski službenici koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj, za razliku od policijskih službenika koji imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne mogu ostvariti pravo na starosnu penziju. Apelant ukazuje na proizvoljnost Suda BiH u tvrdnji tog Suda da je apelant navršio 40 godina radnog staža, jer iz uvjerenje Fonda PIO RS to ne proizlazi. Apelant tvrdi da je u zbog svega navedenog diskriminiran i da je u njegovom slučaju primjenjiva odluka Ustavnog suda broj U- 12/09 od 28. maja 2010. godine, te je još podsjetio da je pred Ustavnim sudom u toku postupak u predmetu U-9/15 u okviru koga će se izvršiti ocjena da li je odredba člana 119. stav (1) tačka 3) Zakona o policijskim službenicima BiH u saglasnosti sa relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ukazuje da se u tom predmetu (u kojem je postupajući sudija Suda BiH zatražio od Ustavnog suda ocjenu ustavnosti odredbe člana 119. stav (1) tačka 3) Zakona o policijskim službenicima) radi o identičnoj situaciji kao u njegovom slučaju.

11. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na pitanje primjene materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U vezi s tim, a imajući u vidu apelacione prigovore, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su osporene presude Suda BiH donesene u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj tužbi radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa kod tuženog, a ne o apelantovom pravu na starosnu penziju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je toku rješavanje apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju kod Fonda PIO RS (vidi tačke 8. i 9. ove odluke). Shodno tome, u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno razmotrio sporno pitanje dužine penzijskog staža primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO RS i Zakona o doprinosima, zaključivši da on iznosi 40 godina i 24 dana. Ustavni sud također zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio da se pitanje neuplaćenog staža za period od 7. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine, dok je apelant bio u radnom odnosu u MUP RS, gdje je ostvarivao platu i druga prava iz radnog odnosa, ne može staviti na teret tuženom jer je shodno Zakonu o PIO RS obaveza Fonda PIO RS da zahtjeva uplatu neuplaćenih doprinosa za zaposlene radnike MUP-a. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da je Sud BiH u predmetom postupku razmatrao zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, u smislu odredbe člana 119. stav (3) Zakona o policijskim službenicima BiH, koja je bila predmet ocjene Ustavnog suda u predmetu broj U-9/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-9/15 od 6. aprila 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne uočava proizvoljnosti na koje je apelant neutemeljeno ukazao. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci Ustavni sud zaključio da odredba člana 119. stav (3) Zakona o policijskim službenicima BiH kojom je propisano da policijskim službenicima Bosne i Hercegovine radni odnos prestaje, između ostalog, i kada navrše 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života nije u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da nema diskriminirajući učinak na policijske službenike Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske. Usto, pozivanje apelanta na odluka Ustavnog suda broj U-12/09 od 28.5.2010. godine se, prema ocjeni Ustavnog suda, odnosi na drugačiju situaciju te stoga ta odluka nije relevantna u okolnostima konkretnog slučaja.

15. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na koja se apelant pozvao očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-796/16 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio