Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2608/17 (H. S. i A. P.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2608/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP 2608/17, rješavajući apelacije Hasana Spahića i Ahmeta Požegića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije koje su podnijeli Hasan Spahić i Ahmet Požegić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima Hasanu Spahiću i Ahmetu Požegiću isplati iznos od po 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hasana Spahića i Ahmeta Požegića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 2608/17

1. Hasan Spahić i Ahmet Požegić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 29 0 Rs 016667 17 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine. AP 555/18

2. Apelanti, koje zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016667 17 Rev od 21. novembra 2017. godine i protiv navedene presude Kantonalnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 2608/17 i AP 555/18 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 2608/17.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 15. novembra 2017. godine da dostave odgovor na apelacije.

5. Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su u periodu od 20. novembra 2017. godine do 8. januara 2018. godine dostavili odgovore na apelacije.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su posredstvom punomoćnika 28. decembra 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, v. s. 8.640,00 KM. Apelanti su u tužbi, između ostalog, naveli da se u odnosu na njih kao zaposlenike u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Policijska uprava Kalesija, gdje obavljaju poslove policijskog službenika, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), a kojim je regulirano povećanje plaće zaposlenog za prekovremeni rad, za rad u posebnim uvjetima, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama, za koje poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima. Apelanti tužbom potražuju naknadu za manje isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2012. godine u iznosu od ukupno 4.302,02 KM, na način detaljno naveden u tužbi.

8. Općinski sud je predmet apelanata zaveo i vodio pod brojem 29 0 Rs 016667 12 Rs. Općinski sud je 16. septembra 2013. godine održao pripremno ročište, te je u predmetnom postupku Presudom broj 29 0 Rs 016667 12 Rs od 19. marta 2014. godine obavezao tuženog da apelantima na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2012. godine isplati ukupan iznos od 4.302,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose i troškovima postupka na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda tuženi je podnio žalbu i spis je 21. maja 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.

10. Odlučujući u drugom stepenu, Kantonalni sud je Presudom broj 29 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2016. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i obavezao apelante da tuženom solidarno plate troškove postupka, te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata. U vezi s tim, Kantonalni sud je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva neisplaćene naknade za prekovremeni rad, primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u smislu odredbe člana 126. u vezi s odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku, zaključio da apelantima ne pripada ova tražena naknada budući da tokom prvostepenog postupka apelanti nisu dokazali osnovanost ovog potraživanja da su za navedene sate prekovremenog rada njihovi pretpostavljeni izdali naredbe ili naloge, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantima ne pripada naknada za noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora jer im je na osnovnu plaću već obračunavano uvećanje od 30 % kao dodatak za posebne uvjete rada i da su apelanti u spornom periodu primali veću plaću nego što im je inače pripadala.

11. Apelanti su navedenu presudu Kantonalnog suda zaprimili 8. juna 2016. godine.

12. Protiv navedene drugostepene presude apelanti su 10. juna 2016. godine izjavili reviziju. Vrhovni sud je, rješavajući u revizionom postupku, donio Rješenje broj 29 0 Rs 016667 17 Rev od 21. novembra 2017. godine kojim je reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu.

13. U obrazloženjima rješenja Vrhovnog suda kojima je revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da su u konkretnom slučaju apelanti obični formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), pa je procesni položaj svakog od njih samostalan, to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. Stoga, vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij ni za jednog od apelanata (radi se o novčanim potraživanjima u iznosu od 1.791,67 KM za prvoapelanta i 2.443,96 KM za drugoapelanta), pa proizlazi da revizija sa stanovišta odredbe člana 237. stav 2. ZPP nije dopuštena. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je ocijenio da nema osnova za izuzetno odlučivanje u smislu navedene odredbe jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni parnični postupak okončan četiri godine i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg i potražuju navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona od strane sudova apelantima pričinjena šteta. Apelanti su naveli tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.500,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacija, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

II.Odgovori na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke.

17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, a kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud je naveo da je svaki sudija na parničnom referatu u prosjeku zadužen sa više od 450 građanskih predmeta, te da je predmetni postupak riješen u skladu s Planom rješavanja starih predmeta kojim je taj predmet bio obuhvaćen. Također je navedeno da mu je predmetni spis prvostepenog suda dostavljen 21. maja 2014. godine na odlučivanje o žalbi i da tokom predmetnog postupka nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju.

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je predmetni postupak pred tim sudom okončan i dostavio doneseno rješenje.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016667 17 Rev od 21. novembra 2017. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 29 0 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine koju su apelanti zaprimili 8. juna 2017. godine, odnosno osporili u apelaciji broj AP 2608/17 koju su podnijeli 26. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

30. U konkretnom slučaju, apelanti u predmetnoj apelaciji ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 2608/17 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 0 Rs 016667 14 Rsž od 31. maja 2017. godine koju su apelanti zaprimili 8. juna 2017. godine. Apelanti su navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 23. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema navedene drugostepene presude, koja je konačna u predmetnom postupku, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelanti ističu da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 28. decembra 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 31. maja 2017. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao četiri godine i pet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji postupci su po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenim postupcima.

37. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na dužinu trajanja predmetnih postupaka koji su za njih od većeg značaja jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njihova eventualna prava iz radnog odnosa.

38. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud pripremno ročište održao 16. septembra 2013. odnosno devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon održavanja pripremnog ročišta, procesne radnje preduzimao s većom efikasnošću, pa je prvostepenu presudu donio 19. marta 2014. godine, odnosno šest mjeseci nakon održanog pripremnog ročišta, odnosno godinu i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe.

39. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža njegovu veću pasivnost u preduzimanju procesnih radnji jer je drugostepenu presudu donio tri godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje, što je značajno doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka.

40. U odnosu na pitanje dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donio VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

42. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao četiri godine i pet mjeseci, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u predmetu, koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetu apelanata.

43. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

b) Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Apelanti su zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražili naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od po 600,00 KM, koje je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

47. Apelanti su zatražili i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

48. Apelanti navode da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu također došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao četiri godine i pet mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud, i to pasivnošću u preduzimanju procesnih radnji u trajanju od tri godine, a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetu u trajanju od tri godine.

50. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2608/17 (H. S. i A. P.) | Sudska praksa | Aktio