Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/18 (Z. B.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-87/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-87/18, rješavajući apelaciju Zdravka Bambulovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Bambulović protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 098660 17 Gž od 10.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Bambulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 098660 17 Gž od 10. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je imao valjano rješenje nadležne vojne ustanove o dodjeli stana na korištenje – Rješenje Vojne pošte 7410 int.broj 30/1-33 od 20. februara 1999. godine kojim mu se daje na korištenje jednosoban stan u Brčkom, ulica B. Ribara (Karađorđeva) broj 6/8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a što je tuženi (Brčko Distrikt BiH) dužan priznati, kao i da mu tuženi naknadi troškove postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Također, odbijeni su u cijelosti kao neosnovani eventualni tužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjano Rješenje Vojne pošte 7410 int.broj 30/1-33 od 20. februara 1999. godine kojim mu se daje na korištenje predmetni stan, odnosno da postoji i da je istinito Rješenje Vojne pošte 7410 int.broj 30/1-33 od 20. februara 1999. godine kojim mu se daje na korištenje predmetni stan.
2. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 30. juna 2004. godine Odjeljenju za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko distrikta BiH (u daljem tekstu: Odjeljenje za izbjeglice) podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Brčkom u ulici Maršala Tita broj 12 ili za dodjelu drugog stana na teritoriji Distrikta. Rješenjem Odjeljenja za izbjeglice od 14. januara 2005. godine odbijen je zahtjev apelanta kao neosnovan u cijelosti iz razloga što je utvrđeno da apelant nije imao valjano rješenje nadležne vojne ustanove o dodjeli stana na korištenje, te je rješenjem Apelacione komisije (kao drugostepenog organa uprave) od 11. marta 2005. godine odbijena kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja. Nadalje, apelant je podnio zahtjev za obnovu postupka (u kojem je naveo da mu je rješenjem Vojne pošte Int.broj 30/1-33 dodijeljen predmetni stan, ali da je u tom rješenju očiglednom omaškom napisano da je stan dobio 1990. godine) koji je rješenjem Apelacione komisija od 10. septembra 2007. godine odbijen kao neosnovan. Također, apelant je 6. augusta 2013. godine podnio zahtjev za ispravljanje greške u Rješenju Vojne pošte int.broj 30/1-33 nakon čega je Republička direkcija za obnovu i izgradnju - Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Republička direkcija) donijela je zaključak od 22. decembra 2014. godine kojim je u navedenom rješenju o dodjeli predmetnog stana ispravljena tehnička greška u datumu rješenja, tako što umjesto datuma „20.02.1990. godine“ treba da stoji datum „20.02.1999. godine“. Apelant je ponovo 8. januara 2015. godine Odjeljenju za izbjeglice podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Apelacione komisije od 11. marta 2005. godine (kao konačnog upravnog akta), pozivajući se na zaključak Republičke direkcije od 22. decembra 2014. godine. Međutim, Rješenjem Apelacione komisije od 10. februara 2015. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta za obnovu postupka, uz obrazloženje da je Republička direkcija donijela zaključak o ispravci greške samo u datumu navedenom u rješenju Vojne pošte 7410, odnosno da nije rješavala nikakvo prethodno pitanje. Budući da apelant nije dokazao da je bio nosilac stanarskog prava, niti da je bio u posjedu predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine, to je Apelaciona komisija zaključila da dokazi na koje se apelant pozvao kao razlog za obnovu postupka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja te upravne stvari. U vezi s navedenim, Apelacioni sud je istakao da je nakon ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije podnio zahtjev Komisiji Vlade Brčko Distrikta BiH za reviziju rješenja Vojne pošte 7410, odnosno Komande garnizona u Brčkom int.broj 30/1-33 kojim mu je dodijeljen na korištenje stan u Brčkom, zbog čega je to rješenje, po zakonu, stavljeno van snage, te je na taj način izgubio pravno priznavanje valjanosti tog rješenja i sticanje svojstva nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. Dakle, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da apelant ima pravno valjano rješenje kojim mu se daje na korištenje predmetni stan, te nije dokazao da je osnovan ni osnovni, kao ni jedan od dva eventualna zahtjeva, Apelacioni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je svojom odlukom odbio tužbene zahtjeve apelanta (osnovni i dva eventualna zahtjeva) kao neosnovane.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević