Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-24/18 (H. M.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-24/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-24/18, rješavajući apelaciju Hamida Meštrića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamid Meštrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 040546 14 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Meštrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Akif Hodžić advokat iz Živinica, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 040546 14 Gž od 13. oktobra 2017. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 040546 12 P od 4. jula 2014. godine. Navedenom presudom Općinskog suda obavezan je apelant (tuženi-protivtužilac) da tužiocu-protivtuženom na ime naknade nematerijalne štete zbog povreda koje je zadobio u događaju od 26. oktobra 2010. godine isplati ukupan iznos od 1.960,00 KM (na ime straha iznos od 1.040,00 KM, na ime bola iznos od 920,00 KM). Takođe, navedenom prvostepenom presudom djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev pa je obavezan tužilac-protivtuženi da apelantu (tuženom-protivtužiocu) na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.040,00 KM (na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 535,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 505,00 KM), dok je preko dosuđenih iznosa odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev.
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je apelant pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 026588 11 K od 28. februara 2011. godine oglašen krivim što je 26. oktobra 2010. godine, nakon verbalnog konflikta sa Š.Č. (tužilac-protivtuženi), navedenom licu nožem zadao ubod slabijeg intenziteta u predjelu grudnog koša, nanijevši mu laku tjelesnu povredu, čime je počinio krivično djelo – laka tjelesna povreda iz člana 173. stav (1) KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojim osporava visinu dosuđene naknade štete tužiocu-protivtuženom, a koje navode apelant temelji na tvrdnjama da je prvostepeni sud svoju odluku o visini tužbenog zahtjeva zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke Murisa Tanovića čiji nalaz je, po apelantovom mišljenju, neobjektivan i neprihvatljiv, te da je prvostepeni sud propustio da savjesno i brižljivo cijeni taj dokaz i druge dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve dokaze koji su izvedeni tokom postupka, kao i nalaz vještaka medicinske struke Murisa Tanovića cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u obrazloženju svoje presude je, u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP, naveo jasne i detaljne razloge zbog kojih je prihvatio izvedene dokaze kao pravno valjane i razloge zašto je na izvedenim dokazima utemeljena osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, vještak medicinske struke svoj nalaz i mišljenje detaljno obrazložio i iznio razumne razloge u okvirima pravila struke za dato izjašnjenje o dužini i intenzitetu trajanja fizičkih bolova i straha, pa dati nalaz vještaka nije doveden u razumnu sumnju iznošenjem stavova i mišljenja apelanta o tome. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pri izradi svog nalaza vještak dao jasne razloge i u neposrednom iskazu datom na glavnoj raspravi odgovorio je na sva apelantova pitanja, zbog čega je prvostepeni sud imao dovoljno uporišta da na osnovu tog nalaza, u skladu sa Orjentacionim kriterijima Vrhovnog suda FBiH, pravilno primjeni materijalno pravo (član 200. ZOO) i tužiocu na ime nematerijalne štete dosudi navedene novčane iznose. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su bez uticaja na odlučenje apelantovi žalbeni prigovori da je njemu prvostepeni sud trebao dosuditi veću naknadu štete, odnosno naknadu na ime umanjenja životne aktivnosti, za koju apelant nije znao niti je mogao znati da mu je ta posljedica nastupila sve do prijema nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Haruna Brkića. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant prilikom predlaganja provođenja vještačenja predložio je da se vještak izjasni na okolnosti vrste povreda koje je apelant zadobio od tužioca, te intenzitet i trajanje straha i fizičkih bolova, a na osnovu medicinske dokumentacije koja se nalazi u sudskom spisu i pregledom apelanta. Kantonalni sud je naveo da apelant nije predložio da se vještak izjasni i na okolnosti umanjenja životne aktivnosti, te da je stoga vještak u nalazu i mišljenju prekoračio postavljeni mu zadatak vještačenja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani žalbeni prigovori da apelant nije znao niti je mogao znati da mu je nastupila navedena posljedica sve do prijema nalaza i mišljenja vještaka, jer je i na te okolnosti mogao predložiti vještačenje, odnosno odrediti obim i sadržaj vještačenja, što je propustio učiniti u smislu člana 148. ZPP. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je bez uticaja na odlučenje apelantov prigovor da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe parničnog postupka, kada nije prihvatio preinačenje tužbenog zahtjeva apelanta kojim je potraživao i naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepeni sud, odlučujući o visini tužbenog i protivtužbenog zahtjeva parničnih stranaka, veću naknadu utvrdio tužiocu-prtivtuženom (kome je nanijeta laka tjelesna povreda) u odnosu na naknadu dosuđenu apelantu. Navodi da je iz provedenih materijalnih dokaza vidljivo da je apelant pretrpio mnogo više štete nakon predmetnog događaja, kako fizičkih tako i psihičkih bolova, jer je tužilac-protivtuženi u predmetnom događaju prekoračio granice nužne odbrane i apelantu je nanijeta teška tjelesna povreda. Apelant navodi da prvostepeni sud prilikom donošenja prvostepene presude nije cijenio da je apelantu nakon štetnog događaja umanjena životna aktivnost u iznosu od 5 %, što je u svom nalazu i mišljenju utvrdio vještak medicinske struke Harun Brkić.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević