Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/18 (D. B., A. D. i I. K.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-521/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-521/18, rješavajući apelacije Danice Bubnjević i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Danica Bubnjević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 039455 16 Rsž od 27. novembra 2017. godine;

Adnan Džonlić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 134492 17 Rsž od 25. aprila 2017. godine i Ivan Kuč protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 046226 17 Rsž od 22. novembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-521/18

1. Danica Bubnjević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, koju zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 039455 16 Rsž od 27. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene (JZU Dom zdravlja Šipovo) o prestanku radnog odnosa apelantici i Odluka Upravnog odbora tužene, i da se tužena obaveže da apelanticu vrati na rad na poslove spremačice i da joj na ime neisplaćenih plata isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom, proizilazi da je prethodna direktorica tužene V.S. sa apelanticom zaključila ugovor o radu 28. maja 2015. godine, na određeno vrijeme za radno mjesto spremačice, ali bez prethodno objavljenog oglasa, već na osnovu ličnog poznanstva sa apelanticom, kao i da je ugovor zaključen nakon što je V.S. razrješena sa funkcije direktora tužene. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da i pored toga što javni oglas nije predviđen internim aktom tužene to ne može osloboditi tuženu zakonom utvrđene obaveze za raspisivanje oglasa za prijem radnika u radni odnos. Okružni sud se pozvao na Zakon o radu koji propisuju da se Ugovorom o radu smatra ugovor na osnovu kojeg se između radnika i poslodavca, u skladu ovog zakona zasniva radni odnos (član 10. stav 4.) i da se ugovor zaključuje u pismenom obliku, ako ovim zakonom nije drugačije propisano (član 19. stav 19. istog zakona). Osim toga, Okružni sud je istakao da ugovor o radu može prestati u slučajevima propisanim Zakonom o radu i koji su predviđeni članom 125. (zakonski osnovi za prestanak radnog odnosa), članom 126. (voljom poslodavca), odnosno članom 134. stav 1. (voljom radnika), pri čemu je naglasio da i pored svojih specifičnosti, da bi proizvodio dejstvo u pravnim odnosima, ugovor o radu, kao i ostali ugovori, mora sadržavati osnovne elemente, kao što je postojanje sposobnosti ugovornih strana za zaključenje ugovora. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da, budući da je u konkretnom slučaju, predmetni ugovor o radu u ime poslodavca zaključila V.S., koja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije imala ovlaštenje, jer je razriješena sa funkcije direktora sa danom 26. maja 2015. godine, to za posljedicu ima nezakonitost ugovora koji kao takav i ne može proizvoditi dejstvo u pravnim odnosima, pa se može smatrati da radni odnos uspostavljen ovakvim ugovorom nije ni nastao.

AP-774/18

3. Adnan Džonlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nermina Pivić advokat iz Zenice, podnio je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 134492 17 Rev od 9. januara 2018. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 134492 17 Rsž od 25. aprila 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2514/17 od 7. septembra 2017. godine u odnosu na predmet broj AP-2712/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 25. aprila 2017. godine, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog (Društvo za izdavačku i štamparsku djelatnost „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu apelantu iz 2016. godine i rješenje tuženog o odbijanju kao neosnovane apelantove žalbe, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke novinar-dopisnik u organizacionoj jedinici novinska djelatnost, uz naknadu troškova postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Pored toga, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je tražio da se tuženom naloži da ga odmah vrati na posao na radno mjesto Novinar-dopisnik u organizacionoj jedinici Novinska djelatnost i uspostavi puni obim prava i obaveza koji proizilaze iz radnog odnosa, koja će trajati do okončanja sudskog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je apelantu ugovor o radu otkazan od strane tuženog zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa iz člana 79. st. 1. i 9. Pravilnika o radu, plaćama i ostalim ličnim primanjima tuženog, te u skladu sa članom 88. Zakona o radu, budući da je utvrđeno da je apelant uredništvu tuženog dostavio fotografije stranih lica, izmišljena imena i izjave više osoba, te ih predstavio kao osobe koje su anketirane, čime je apelant počinio težu povredu radne obaveze i nanio štetu ugledu tuženog. Prema stavu Kantonalnog suda, suprotno apelantovim navodima u žalbi, sve odlučne činjenice, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredaba čl. 86. do 94. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99. 32/00 i 29/03), u vezi sa članom 79. stav 1. Pravilnika o radu, plaćama i ostalim ličnim primanjima tuženog kada je tužbeni zahtjev odbio, pravilno zaključujući da odluka o otkazu ugovora o radu nije nezakonita, dajući pri tom jasne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se otkaz na inicijativu poslodavca mora temeljiti na zakonom utvrđenim uslovima, jer Zakon o radu otkaz na inicijativu poslodavca vezuje za određene pretpostavke, tj. da mora postojati opravdan razlog koji poslodavac mora dokazati, otkaz mora biti u pismenom obliku i mora se provesti postupak propisan odredbama čl. 87. do 100. Zakona o radu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 90. Zakona o radu propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja, ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prama stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, tuženi nije povrijedio postupak koji je prethodio donošenju predmetne odluke-rješenja o otkazu ugovora o radu, jer je apelantu omogućio iznošenje odbrane u vezi onog što mu je stavljeno na teret, te je istinito utvrdio i činjenice na osnovu kojih je donio odluku o otkazu, dajući detaljno i konkretno obrazložene razloge opravdanosti otkaza, tako da je i predmetna odluka o otkazu ugovora o radu u cijelosti zakonita. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori u vezi povrede odredaba člana 23., 24. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, tj. da tuženi kao poslodavac nije konsultovao Vijeće zaposlenika, jer u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika kojim je izričito propisano za koje kategorije zaposlenika je potrebno tražiti saglasnost Vijeća zaposlenika (kod otkaza članu vijeća zaposlenika, kod otkaza zaposlenika kod kojeg je nastupila invalidnost, otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina). Kako se ni jedna od navedenih situacija ne odnosi na apelanta, a imajući u vidu da su ispunjeni svi uslovi za otkaz ugovora o radu, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom nije postojala obaveza poslodavca da traži saglasnost Vijeća zaposlenika. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 96. stav 3. Zakona o radu regulisano da u toku trajanja sudskog spora o otkazu ugovora o radu, nadležni sud može na zahtjev radnika, odlučiti da se radni privremeno vrati na posao, do okončanja spora. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano prigovara da su konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke propisane Zakonom o parničnom postupku za donošenje odluke o privremenom vraćanju tužitelja na posao, pri čemu ovakva odluka nije pravno izjednačena sa privremenom mjerom iz odredbe člana 278. Zakona o parničnom postupku i sudskom mjerom obezbjeđenja predviđenom članovima od 268. do 290. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je istakao da je ispunjenje uslova za određivanje ove vrste mjere utvrđivanje postojanja očigledne nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, te šteta zbog uskraćivanja prava na rad od kojeg se radnik izdržavao, pri čemu su ovi uslovi relativnog karaktera i utvrđuju se u svakom konkretnom slučaju. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zahtjev apelanta za privremeno vraćanje na posao do okončanja ovog spora nije osnovan, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom otkazu ugovora o radu.

AP-898/18

5. Ivan Kuč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 046226 17 Rsž od 22. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (Dom zdravlja „Sveti Nikola“ Milići) o otkazu ugovora o radu apelanta i rješenje Upravnog odbora o odbijanju žalbe apelanta, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedni na poslove koje je obavljao do nezakonitog prestanka radnog odnosa, odnosno na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje ima pravo po opštem aktu i ugovoru o radu, počev od dana prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na rad.

6. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelant bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme i da mu je 2016. godine prestao radni odnos otkazom ugovora o radu usljed organizacionih promjena kod tuženog, odnosno usvajanjem izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), prema kojem je Centar za zaštitu mentalnog zdravlja, koji je integralni dio tuženog, prestao sa radom, te je time i prestala potreba za radom apelanta, koji je bio raspoređen na radnom mjestu diplomirani psiholog. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu (,,Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) propisano da poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog i to ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao. Okružni sud je naveo da je opština Milići, kao osnivač tuženog, dala saglasnost na izmjene i dopune navedenog Pravilnika, pa proizilazi da je tuženi u skladu s propisanom procedurom donio navedeni Pravilnik iz kojeg su brisana mjesta i opisi poslova za radna mjesta koji se odnose na Centar za zaštitu mentalnog zdravlja u kojem je apelant radio. Budući da je utvrđeno da je apelant bio jedini izvršilac na radnom mjestu psihologa u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja, koje radno mjesto je, dakle, odredbama gore navedenog Pravilnika brisano, a kako iz provedenih dokaza proizilazi da nije bilo uslova da se apelant rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je nezakonita odluka tužene o otkazu ugovora o radu, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 521/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/18 (D. B., A. D. i I. K.) | Sudska praksa | Aktio