Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-294/16 (P. K.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-294/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 294/16, rješavajući apelaciju Petra Kalamande, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Kalamande podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064793 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 064793 15 Gž 4 od 27. aprila 2015.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 064793 14 P 3 od 19. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petar Kalamanda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064793 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 064793 15 Gž 4 od 27. aprila 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064793 14 P 3 od 19. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Halila Halilbegovića i Kemala Bašagića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 26. aprila 2017. godine i 24. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 13. aprila 2017. godine obaviješten da je drugotužitelj umro, da su njegovi zakonski nasljednici Lejla Bašagić i Emir Bašagić, te da će oni dostaviti odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i nasljednici drugotužitelja dostavili su odgovor na apelaciju 15. i 17. maja i 5. jula 2017. godine. Prvotužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1757/09 od 23. novembra 2012. godine usvojena je apelantova apelacija podnesena protiv ranije donesenih odluka u predmetnom postupku, odnosno Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 584 od 17. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 268 od 26. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda broj P- 1263/01 od 18. oktobra 2006. godine. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmet je vraćen Osnovnom sudu da u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije donese novu odluku u roku od tri mjeseca. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je sporni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su ga tužitelji zaključili pod uticajem općih i posebnih okolnosti, koje su uticale da njihova volja za zaključivanje ugovora ne bude slobodna i ozbiljna. Prema mišljenju Ustavnog suda, u predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da su kod drugotužiteljice Edine Halilbegović (koja je umrla u toku predmetnog parničnog postupka i postupak je u svojstvu drugotužitelja nastavio voditi njen suprug Kemal Bašagić, koji je također umro nakon okončanja predmetnog postupka 7. februara 2016. godine) postojale opće i posebne okolnosti koje su bile od uticaja na njenu slobodnu volju prilikom zaključivanja ugovora. Međutim, za Ustavni sud se postavilo pitanje da li su kod prvotužitelja postojale opće i posebne okolnosti za zaključivanje spornog ugovora budući da je za prvotužitelja utvrđeno da je dugi niz godina prije zaključivanja ugovora boravio u inozemstvu. U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da redovni sudovi nisu dali jasno i precizno obrazloženje kakve su to bile opće i posebne okolnosti kod prvotužitelja, a koje su uticale da njegova volja za zaključivanje ugovora ne bude slobodna i ozbiljna. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasno i precizno obrazloženje na koji način je apelant kao tuženi uticao na volju tužitelja da zaključe sporni ugovor, a što bi ukazivalo na to da je navedeni ugovor zaključen pod uticajem sile i prevare.

6. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 064793 14 P 3 od 19. marta 2014. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor koji su 30. jula 1993. godine zaključili prvotužitelj i Edina Halilbegović (sestra prvotužitelja) kao prodavci i apelant kao kupac, a predmet ugovora su bile nekretnine koje se nalaze u Banjaluci u ulici Krajiških brigada broj 5 (bliže označene u dispozitivu presude) za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 tadašnjih DM, odnosno KM. Odbijen je zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da im vrati 4.197,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. jula 2007. godine. Također, istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelji obavežu da mu predaju u posjed predmetne nekretnine (bliže označene u izreci presude), te naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka PJ Banjaluka da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu izvrši upis prava vlasništva i prava posjeda u apelantovu korist sa dijelom 1/1. Dalje, apelantu je odbijen zahtjev kojim je tražio da se tužitelji obavežu da mu isplate iznos od 34.197,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. jula 2007. godine pa do konačne isplate. Apelant je obavezan da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 10.095,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. marta 2014. godine do isplate.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog postupka Osnovni sud utvrdio da su prvotužitelj i prvobitna drugotužiteljica Edina Halilbegović kao prodavci i apelant kao kupac 30. jula 1993. godine zaključili ugovor o kupoprodaji k. č. br. 849/9 upisana u zk. ul. 4928 KO Banjaluka u naravi jedna prizemna porodična kuća i dvorišni objekat koji se nalazi u Banjaluci u ulici Krajiških brigada br. 5 za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 DM. Dalje je utvrđeno da je ugovor pismen i izvršen, te da su se u momentu prodaje kuće u kući nalazila lica koja su u kuću samoinicijativno uselila i koja su bila naoružana. Dalje je utvrđeno da su prvotužitelj i Edina Halilbegović predmetnu kuću stekli po osnovu nasljedstva iza njihovih roditelja, oca koji je umro 1991. godine i majke koja je umrla u septembru 1992. godine. Prvostepeni sud je također utvrdio da prvotužitelj godinama živi u Švicarskoj, a da je Edina Halilbegović otišla u Švicarsku tek 1992. godine u novembru, tj. nakon smrti njihove majke, a da je prije toga ostala bez posla i da joj je oduzet stan u kojem je živjela sa mužem Kemalom Bašagićem (drugotužiteljem) i djecom.

8. Dalje je utvrđeno da je Edina Halilbegović prilikom boravka u roditeljskoj kući, kada je njegovala majku, dobijala prijeteće pozive, te da je iz tih razloga napustila Banjaluku i otišla za Švicarsku, a da je njen suprug (Kemal Bašagić) ostao u Banjaluci kako bi uspio sačuvati preostalu imovinu. Stoga su iz tih razloga u kuću uselili izbjeglice, ali su te izbjeglice pod pritiskom naoružanih osoba napustile njihovu kuću, te su se u kuću uselile naoružane osobe koje su zahtijevale da se kuća prepiše na njih. U takvim okolnostima i zbog tih razloga tužitelji su odlučili da prodaju kuću kako bi „išta spasili“. Utvrđeno je da apelant nije vršio nikakav pritisak na tužitelje da prodaju kuću, te da je apelant godinama živio u inostranstvu i da je isplata kupoprodajne cijene, a nakon što su se parnične stranke putem njihovih punomoćnika dogovorili o prodaji kuće, izvršena u inostranstvu. Navedeno iz razloga što Kemal Bašagić nije smio da primi kupoprodajnu cijenu u Banjaluci.

9. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant uselio u predmetnu kuću nakon što je iselio bespravne korisnike, te da su prvotužitelj i Edina Halilbegović po prestanku rata zatražili predaju u posjed kuće kod nadležnih organa, u kojem postupku su ishodili CRPC odluku od 12. septembra 2000. godine kojom je, između ostalog, potvrđeno da su 1. aprila 1992. godine bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina sa po 1/2 dijela. Također je utvrđeno da je apelant za vrijeme korištenja predmetne kuće uz dvorišnu kuću sagradio garažu čija je vrijednost 4.197,00 KM shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke.

10. Dalje je prvostepeni sud naveo da su prvotužitelj i Edina Halilbegović podnijeli tužbu prvostepenom sudu 30. maja 2001. godine i ishodili pravosnažnu presudu Osnovnog suda od 18. oktobra 2006. godine, kojom je usvojen njihov zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, kao i zahtjev za restituciju. Navedeno je da je ta odluka izvršena tako što su tužitelji ušli u posjed predmetnih nekretnina, a tuženom (apelantu) vraćena je kupoprodajna cijena i iznos od 4.197,00 KM za garažu.

11. Dalje je navedeno da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1757/09 od 23. novembra 2012. godine ukinuta presuda Osnovnog suda od 18. oktobra 2006. godine, kao i presuda Okružnog suda od 26. februara 2007. godine, te presuda Vrhovnog suda od 17. marta 2009. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje Osnovnom sudu. Ukazano je da je u toku postupka umrla drugotužiteljica Edina Halilbegović i da je na njeno mjesto stupio, kao njen nasljednik, njen suprug Kemal Bašagić.

12. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da tužitelji uslijed posebnih i općih pritisaka nisu dobrovoljno zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji, zbog čega je taj ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema mišljenju prvostepenog suda, iako se prvotužitelj nalazio u inostranstvu u vrijeme kupoprodaje, gdje je inače i živio, opći i posebni pritisci, kojima je bila izložena Edina Halilbegović, također su uticali i na prvotužitelja, kao jedinstvenog nužnog suparničara da zaključi predmetni ugovor mimo svoje volje. Stoga je sud udovoljio zahtjevu tužitelja da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, ali je istovremeno odbio zahtjev tužitelja da im apelant vrati 4.197,00 KM koje su dali apelantu na ime troška za izgradnju garaže, s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je apelant imao trošak od 4.197,00 KM na ime izgradnje garaže koju im je već predao u posjed, po osnovu ranijih pravosnažnih presuda kojima je bilo udovoljeno zahtjevu tužitelja.

13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 064793 15 Gž 4 od 27. jula 2015. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka preinačio i odlučio o svim troškovima parničnog postupka tako što se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom pobijanom dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja i u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi protivtužbe je potvrđena.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud u cijelosti prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.

15. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 064793 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine odbio.

16. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu čl. 26. i 103. ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao da su odluci tužitelja da prodaju predmetne nekretnine prethodile činjenice da su Edina Bašagić i Kemal Bašagić (drugotužiteljica odnosno drugotužitelj) ostali bez posla, a samim tim i bez sredstava za život, mada su imali obavezu da brinu o svojoj porodici, da je istovremeno pokrenut i postupak „racionalizacije“ stana u kojem su živjeli i u kojem su doživljavali neprijatnosti, tako što im je prijećeno. Dalje je navedeno da je neposredno prije ratnih događaja prvotužitelju i Edini Bašagić umro otac, te da je Edina preuzela brigu o majci koja je ostala sama u kući, kada joj je također prijećeno, te da su nedugo poslije toga prvotužitelj i Edina Bašagić ostali bez majke i da su u kuću morali useliti izbjeglice kako bi je sačuvali, s obzirom na to da se Edina Bašagić i Kemal Bašagić nisu osjećali sigurno u toj kući zbog prijetnji koje su im upućivane gotovo svakodnevno. Dalje je navedeno da su na beskrupulozan način nepoznata uniformisana lica izbacili izbjeglice iz kuće i uselili se u kuću tražeći da se kuća prepiše na njih, uz prijetnju, da ukoliko tužitelji kuću ne prepišu na njih, da će kuću srušiti. Sve navedeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje na pravilan zaključak nižestepenih sudova da su tužitelji predmetni kupoprodajni ugovor zaključili pod uticajem općih i posebnih ratnih okolnosti koje su kao takve uticale da njihova volja ne bude slobodna i ozbiljna prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, te da je iz tih razloga i predmetni ugovor ništav. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno stanovište nije dovedeno u sumnju revizionim prigovorima, da su tužitelji Halil Halilbegović (a na kako je očito pogrešno napisano Halilović) i Edina (Halilbegović) Bašagić (dok je bila živa), živjeli u inostranstvu kada su donijeli odluku da prodaju predmetne nekretnine. Navedeno iz razloga što iz stanja spisa jasno proizlazi da je odluka o prodaji spornih nekretnina donijeta prije odlaska u inostranstvo i da je odlazak u inostranstvo bio nužno rješenje, s obzirom na sveukupnu situaciju koja je prethodila tom odlasku.

17. Slijedom navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su revizioni prigovori da su tužitelji bili izloženi samo općim okolnostima izazvanim ratnim sukobima, a ne i posebnim okolnostima, te da opće okolnosti ne mogu biti razlog da predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina bude ništav. Ukazano je da sama činjenica da je prvotužitelj već desetinama godina u Švicarskoj i da nije pretrpio sve neprijatnosti kojima su bili neposredno izloženi Kemal Bašagić i Edina Bašagić ne ukazuje na osnovanost revizionih prigovora da prvotužitelj nije bio pod uticajem posebnih okolnosti, te da se za njega ne može reći da je kupoprodajni ugovor zaključio usljed mana volje. Navedeno iz razloga što je prvotužitelj bez obzira što se u vrijeme rata našao u inostranstvu živio u okolnostima da je ostao bez roditelja koje nije bio u mogućnosti vidjeti zbog ratnih dešavanja, da su mu se u roditeljsku kuću uselila nepoznata lica koja prijete da će kuću srušiti i da su mu sestra i zet, odnosno njihova cijela porodica, izloženi životnim neprilikama, tako da su konstantno bili u strahu za život i ličnu imovinu. Stoga su okolnosti u kojima je živio prvotužitelj, pa i kada se ima u vidu da je živio u inostranstvu, bez sumnje predstavljale posebne okolnosti koje su uticale na njegovu volju da zaključi predmetni ugovor o kupoprodaji. Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja revizioni prigovori da tužitelji vode predmetnu parnicu da bi postigli veću cijenu nekretnine iz razloga što su tužitelji već duži niz godina u posjedu predmetnih nekretnina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi ni u ponovnom postupku nisu utvrdili opće i posebne okolnosti koje bi uticale na pravnu valjanost ugovora. Naglašava da u konkretnom slučaju nije bilo pritisaka na volju Edine Bašagić, a posebno na volju prvotužitelja, te da je ugovor pravno valjan. Ukazuje da je sudija izvjestitelj u Okružnom sudu isti i u ponovnom postupku dok su se promijenila dva člana sudskog vijeća. Smatra da je proizvoljan stav redovnih sudova da su opće ratne prilike u mjestu zaključenja ugovora i konkretni pritisci na prodavce pri zaključenju ugovora ugrozile slobodu volje prodavaca u konkretnom slučaju. Ukazuje da je sporni ugovor u cijelosti realizovan tako što je apelant u oktobru 1993. godine isplatio cjelokupno ugovorenu kupoprodajnu cijenu koja je isplaćena u Njemačkoj. Prema njegovom mišljenju, sporni ugovor je valjan jer je zaključen u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti RS. Navodi da volju prodavaca treba sagledati u vrijeme kada su je prodavci izrazili (kada su dali punomoć Kemalu Bašagiću, a ne u vrijeme prije toga). Ukazuje da je sporni ugovor zaključen osam mjeseci nakon što je prodavac Edina Bašagić napustila Bosnu i Hercegovinu, a da je ovjera potpisa punomoćnika stranki izvršena 1. decembra 1993. godine, dakle četiri mjeseca nakon potpisivanja ugovora, a više od 12 mjeseci nakon što je prodavac Edina Bašagić napustila zemlju. Navodi da je kupoprodajna cijena isplaćena u inostranstvu putem inostrane banke u oktobru 1993. godine. Apelant naglašava da su prodavci u vrijeme zaključenja i ovjere ugovora živjeli u pravno uređenom društvu, te da nikakvih pritisaka nije bilo. Odluku o prodaji svoje imovine prodavci su saopćili punomoćniku koji je izvršio prodaju. Ukazano je da je punomoćnik nastupao u ime i za račun prodavaca. Apelant smatra da je protivno razumu i zakonima da je iz Bosne i Hercegovine bilo kakav pritisak mogao da se vrši prema prodavcima nastanjenim u inostranstvu. Ukazano je da je čak i transfer kupoprodajne cijene izvršen u inostranstvu pa je tek poslije toga izvršena ovjera potpisa na sudu. Iz navedenog, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da su prodavci postupali razumno i planski bez ikakvih pritisaka na njih. Naglašava da su prodavci punomoć za Kemala Bašagića za sklapanje spornog ugovora dali 27. jula 1993. godine u Švicarskoj.

19. Ukazuje da nije moguće osporiti da je Edina Bašagić nakon izlaska iz Banjaluke u novembru 1993. godine ponijela ratne utiske i određene bojazni, ali da je vremenski period od njenog izlaska iz zemlje veoma dug i dovoljan da se ona psihološki stabilizuje i voljno upravlja svojom imovinom. Pri tome se, prema njegovom mišljenju, ne smije zaboraviti da je drugi prodavac-prvotužitelj bio cijelo vrijeme u inostranstvu, te da on nikada nije bio izložen bilo kakvom pritisku.

20. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je propustio da ocijeni i činjenicu da su u toku prvostepenog postupka prodavci tražili od apelanta da im isplati dodatnu sumu novca na ime povećanja kupoprodajne cijene da bi sporni ugovor ostao na snazi. Navedena činjenica, prema apelantovom mišljenju, ukazuje da prodavci u suštini ne žele poništenje ugovora već novac jer nisu zadovoljni cijenom koju su postigli spornom kupoprodajom, te da parnicom žele da promijene kupoprodajnu cijenu. Naglašava da bi se uticalo na volju ugovarača prilikom sklapanja spornog ugovora moraju postojati konkretne radnje konkretnih lica koje bi uticale na volju ugovarača a ne priče jednog od prodavaca drugom prodavcu o zastrašivanju (a sve se dešavalo u Švicarskoj). Ukazuje da prodavci nisu nužni suparničari na način kako su to direktno ili indirektno prihvatili sudovi. Apelant je naveo da je u toku parnice na osnovu tada važeće pravosnažne presude tužiteljima dobrovoljno vratio kuću, te da je stoga osnovan njegov protivtužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, te da osporenom revizionom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

22. Okružni sud je naveo da drugostepenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja je ukazao u apelaciji.

23. Osnovni sud je naveo da prvostepenom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te da je prvostepeni sud iscrpno obrazložio svoju odluku izjašnjavajući se i o pitanjima koja kao sporna apelant iznosi i u apelaciji.

24. Pravni sljednici drugotužitelja su naveli da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom nezadovoljstvu ishodom predmetnog spora, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 064793 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenim presudama usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor, koji je zaključen 30. jula 1993. godine između prvotužitelja i ranije drugotužiteljice Edine Halilbegović kao prodavaca i apelanta kao kupca za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 KM apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO-a, a u vezi sa čl. 26. i 28. ZOO-a. Pri tome je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelji obavežu da mu predaju u posjed sporne nekretnine (budući da ih je on na osnovu pravosnažnih presuda donesenih u prethodnom postupku predao tužiteljima), te da se u skladu s tim u odgovarajuće evidencije nekretnina izvrši upis prava vlasništva i posjeda u apelantovu korist sa dijelom 1/1 na spornim nekretninama. Ustavni sud zapaža da je svojom odlukom broj AP 1757/09 od 23. novembra 2012. godine ukinuo presude koje su bile donesene u ranijem postupku i predmet vratio redovnim sudovima na ponovno odlučivanje. Prilikom donošenja citirane odluke za Ustavni sud je posebno bilo sporno pitanje postojanja općih i posebnih okolnosti za zaključenje spornog ugovora kod prvotužitelja, budući da je on u to vrijeme boravio u inostranstvu. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je problematizovao i način na koji je apelant uticao na volju tužitelja da zaključi sporni ugovor.

37. Slijedom navedenog, razmatrajući apelantove navode u kontekstu osporenih presuda donesenih u ponovnom postupku, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi proveli ponovan postupak u kojem je proveden dokazni postupak, te da su parnične stranke (tužitelji i apelant) u tom postupku imale mogućnost da dokazuju svoje tvrdnje u pogledu osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Međutim, na osnovu rezultata tako provedenog postupka redovni sudovi su zauzeli stajalište da su tužitelji predmetni kupoprodajni ugovor zaključili pod uticajem općih i posebnih ratnih okolnosti, odnosno pritiska koji su se dešavali u to vrijeme u Banjaluci, a što je uticalo da njihova volja prilikom zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora ne bude slobodna i ozbiljna. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali veoma jasne i argumentovane razloge o kojim okolnostima se tačno radilo, te kako su one imale presudan uticaj kod prodavaca (oba tužitelja) da zaključe sporni ugovor. Naime, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na koji način su se ratne okolnosti reflektovale posebno na raniju drugotužiteljicu (Edinu Halilbegović Bašagić), kao i na prvotužitelja, koji i pored toga što je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora boravio u inostranstvu ipak nije mogao ostati imun na te okolnosti jer su one po svemu ukazivale na mogućnost gubitka predmetne imovine u koju su prvo uselila naoružana lica a zatim i izbjeglice. Upravo je ta prijetnja zbog gubitka imovine bila presudna kod tužitelja da zaključe sporni ugovor. Također, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud vrlo jasno obrazložio zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o tome da je svrha vođenja predmetne parnice za tužitelje bila povećanje cijene spornih nekretnina, te u tom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud, također, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost.

38. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasno i detaljno obrazloženje zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, te zbog čega je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. U navedenom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, osporene odluke koje su donesene u predmetnom postupku ne ukazuju ni na kršenje bilo koje garancije koja pripada apelantu u okviru prava na pravično suđenje.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja kao i u primjeni materijalnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-294/16 (P. K.) | Sudska praksa | Aktio