Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1516/16 (M. P.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1516/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1516/16, rješavajući apelaciju M. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010080 14 Uvp od 10. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 1. aprila 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010080 14 Uvp od 10. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Fond PIO su dostavili odgovore 3. i 17. aprila 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Fonda PIO - Filijala u Banjoj Luci broj RP 91-19/12 od 11. maja 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda PIO broj 2168/12 od 11. jula 2012. godine, utvrđena je preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine koja je, shodno odredbama člana 161 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), isplaćena apelantu u iznosu od 3.691,98 KM na koju nije imao pravo, zbog čega je apelant obavezan da navedeni iznos vrati Fondu PIO. Rješenja su utemeljena na odredbama člana 161 stav 1 tačka v) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojima je propisano da je lice kome je na teret Fonda izvršena isplata na koju nije imao pravo po ovom zakonu je obavezno da vrati Fondu primljeni iznos ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu.

6. Odlučujući po službenoj dužnosti, shodno odredbama čl. 234 i 235 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), Fond PIO je donio zaključak broj RP-91- 19/12 od 30. avgusta 2012. godine kojim se dozvoljava ponavljanje postupka u predmetu broj RP-91-19/12 uz obrazloženje da je na temelju obračunske liste od 8. avgusta 2012. godine utvrđen novi obračun penzije kojim je na teret Fonda izvršena isplata apelantu u iznosu od 1.137,12 KM na koju nije imao pravo u periodu od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine. Fond PIO je istovremeno donio Rješenje broj RP-91-19/12 od 30. avgusta 2012. godine kojim je u stavu 1 dispozitiva ukinuo rješenje Fonda PIO od 11. jula 2012. godine i rješenje Filijale Banja Luka od 11. maja 2012. godine, te je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja u periodu od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine koja je isplaćena apelantu u ukupnom iznosu od 1.137,12 KM, a koji je, shodno odredbama člana 161 stav 1 tačka v) Zakona o PIO, apelant obavezan vratiti Fondu PIO.

7. Okružni sud je, odlučujući u postupku upravnog spora, koji je pokrenut po apelantovoj tužbi, donio Presudu broj 11 0 U 010080 12 U od 12. februara 2014. godine kojom je u stavu 1 izreke tužbu uvažio i rješenje Fonda PIO od 11. jula 2012. godine i Filijale Banja Luka od 11. maja 2012. godine poništio, dok je u stavu 2 izreke navedeno da „presuda u svemu zamjenjuje poništene akte“. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant svojom tužbom pobijao rješenja Fonda PIO od 11. jula 2012. godine i od 11. maja 2012. godine, te da je u toku postupka podneskom od 21. septembra 2012. godine apelant obavijestio sud da tužbu proširuje i na zaključak i rješenje Fonda PIO od 30. avgusta 2012. godine sa zahtjevom da ih sud poništi. Ispitujući zakonitost rješenja od 30. avgusta 2012. godine, te rješenja od 11. jula 2012. godine i 11. maja 2012. godine, Okružni sud je zaključio da su ona utemeljena na proizvoljnoj primjeni čl. 161, 162 i 163 Zakona o PIO, budući da se navedene odredbe Zakona o PIO odnose na isplatu preplate novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja je izvršena nakon stupanja na snagu Zakona o PIO, tj. 1. januara 2012. godine. S obzirom na to da je osporenim rješenjima utvrđeno da je apelant za vremenski period od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine primao veće iznose penzije od iznosa koji mu pripada prema rješenju od 1. februara 2010. godine, Okružni sud je uvažavanjem apelantove tužbe poništio osporena rješenja Fonda PIO uz zaključak da presuda u svemu zamjenjuje poništene akte.

8. Odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 12. februara 2014. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 010080 14 Uvp od 10. februara 2016. godine zahtjev uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbijena apelantova tužba. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, imajući u vidu žalbene navode i stanje spisa, zaključio da iz materijalnih dokaza proizilazi da je Fond PIO u ponovnom postupku donio rješenje od 30. avgusta 2012. godine kojim je u stavu 1 dispozitiva ukinuo rješenje Fonda PIO od 11. jula 2012. godine i rješenje Filijale u Banjoj Luci od 11. maja 2012. godine, te utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja u iznosu od 1.137,12 KM, koji je apelant dužan vratiti Fondu PIO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu izvještaja broj RP-91-19/12 od 23. januara 2012. godine i obračunskog lista za vremenski period od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine jasno utvrđeno da je apelant na ime starosne penzije primao veći iznos penzije u odnosu na iznos koji mu je utvrđen Rješenjem broj 1033292310 od 20. decembra 2011. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 161 stav 1 tačka v) Zakona o PIO proizilazi da je lice kome je na teret Fonda izvršena isplata na koju nije imao pravo po ovom zakonu je obavezno da vrati Fondu primljeni iznos ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu. Takođe, konstatovano je da odredba člana 162 Zakona o PIO propisuje da Fond donosi rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja u kome navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i načine vraćanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelantu rješenjem Fonda PIO od 20. decembra 2011. godine određena starosna penzija u iznosu od 197,32 KM koja je usklađena sa članom 85 Zakona o PIO, a koja u konačnom predstavlja garantovanu apelantovu penziju u iznosu od 320,24 KM. Vrhovni sud je utvrdio da apelant ne osporava da je u spornom periodu na ime penzije primao mjesečno iznos od 369,68 KM umjesto 320,24 KM, te ocjenjujući da rješenje kojim je apelantu određena penzija nije predmet osporavanja u konkretnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan stav Okružnog suda da je rješenje Fonda PIO od 30. avgusta 2012. godine utemeljeno na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 161, 162 i 163 Zakona o PIO, budući da je nesporno dokazano da je apelant u spornom periodu primao veće iznose penzija koje mu po zakonu ne pripadaju, što predstavlja razlog zbog kojeg se utvrđuje obaveza vraćanja preplaćenog iznosa i donošenje rješenja o preplati novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja u skladu sa odredbama člana 161 stav 1 tačka v) Zakona o PIO. Shodno navedenom, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 35 stav 2 i člana 40 Zakona o upravnim sporovima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant u suštini vidi u tome što smatra da je osporena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o PIO. Apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno izveo zaključak da apelant ne osporava da mu pripada penzija od 320,24 KM budući da je tokom cijelog postupka tvrdio da mu pripada pravo na penziju u iznosu od 369,68 KM koji je primao na ime mjesečnog iznosa penzije u spornom periodu. Nadalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao jasne razloge i argumente na osnovu kojih je donesena sporna odluka, odnosno, prema apelantovom mišljenju, izneseni stavovi nisu jasno i precizno obrazloženi, te su utemeljeni na proizvoljnoj primjeni prava.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je Vrhovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Fond PIO je u odgovoru na apelaciju ocijenio apelacione navode neosnovanim, te smatra da apelant pogrešno ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o PIO. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 161.

Lice kome je na teret Fonda izvršena isplata, na koju nije imao pravo po zakonu, obavezno je da vrati Fondu primljeni iznos ako je:

a) na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znalo ili je moralo znati da su neistiniti, odnosno netačni, ili na drugi protivpravan način ostvarilo pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ili je ostvarilo pravo u većem obimu nego što mu po zakonu pripada,

b) koristilo pravo zbog toga što nije prijavilo promjene koje utiču na korišćenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene i

v) primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu.

Član 162.

(1) U slučaj u iz člana 161. ovog zakona Fond po službenoj dužnosti donosi rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja, u kome navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja.

(2) Preplaćeni iznos novčanog primanja iz stava 1. ovog člana Fond utvrđuje na osnovu konačnog rješenja kojim se određuje ispravan iznos penzije, u postupku koji vodi po službenoj dužnosti.

Član 163.

Ako je lice iz člana 161. ovog zakona korisnik penzije, Fond rješenjem može odrediti da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do trećine mjesečnog iznosa penzije sve dok se na taj način ne izmiri preplaćeni iznos.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 11 0 U 010080 14 Uvp od 10. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, aoni oibuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

19. U konkretnom slučaju postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosio se na utvrđivanje preplaćenog iznosa penzije, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

20. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

21. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno, upustiti kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

22. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke uvažen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 12. februara 2014. godine i u konačnici odbijena apelantova tužba kojom je tražio poništenje rješenja Fonda PIO kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijsko-invalidskog osiguranja, jer je apelant za period od 1. februara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine primao veći iznos penzije u odnosu na iznos koji mu je određen rješenjem od 20. decembra 2011. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge zašto nije bilo zakonskog osnova za poništenje navedenih rješenja Fonda PIO, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o PIO. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da su rješenja Fonda PIO utemeljena na pravilnoj primjeni odredaba čl. 161, 162 i 163 Zakona o PIO s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelant u spornom periodu primio veći iznos penzija od iznosa koji mu pripada po rješenju od 20. decembra 2011. godine. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim rješenjima, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o PIO koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred organima uprave, te u tužbi koji su detaljno ispitani i dati razlozi zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.

23. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o PIO na kojima je utemeljena osporena odluka Vrhovnog suda, kao i činjenicu da je Ustavni sud u svojoj praksi ranije odlučivao o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 4032/15 od 31. januara 2018. godine i broj AP 4245/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba),Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, takođe, vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te kada je redovni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge za svoje odlučenje.

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1516/16 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio