Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1550/16 („Aluminij“, d.d. -Mostar)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 28
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1550/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1550/16, rješavajući apelaciju „Aluminija“ d.d. Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Aluminija“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040244 14 Rev od 8. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 4. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 040244 14 Rev od 8. decembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužioca Šerifa Čolakovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 28. februara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužilac 23. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 040244 08 P od 13. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži apelantu da s tužiocem sklopi ugovor o kupoprodaji stana u Mostaru u naselju Rudnik - S.D.I. objekt ,,E“, lamela pod oznakom 3-EL-7, III sprat, površine 68,70 m , po strukturi dvosoban, na kojem postoji stanarsko pravo, pobliže opisan u dispozitivu ove presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), sve za ugovorenu cijenu od 29.216,71 KM. Dalje se navodi da je odbijen tužbeni zahtjev da je tužilac dužan platiti općim certifikatima i certifikatima na osnovu ostvarenih, a neisplaćenih plaća pripadnika Armije RBiH, odjednom u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, u suprotnom ova presuda u cijelosti nadomješta naprijed navedeni ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i poslužit će tužiocu kao osnov za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama s dijelom 1/1 nakon dokaza o isplati ukupne cijene stana, te je dužan tuženik tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka, a sve ovo u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. Kako je dalje obrazloženo presudom, iz Rješenja o davanju stana na korištenje broj 3276/1989 od 28. decembra 1989. godine vidljivo je da je FRO „Energoinvest“ – Aluminij - OOUR Tvornica Glinice Mostar tužiocu - zaposleniku dodijelio na korištenje sporni stan. Iz Rješenja HNK, Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-26/06 od 6. oktobra 2006. godine vidljivo je da je tužilac nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a koje Rješenje je izdato na zahtjev tužioca u skladu s odredbama člana Xe. st. 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ broj 32/02; u daljnjem tekstu: odluka), a u vezi s odredbom člana 28. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO).
7. U obrazloženju presude se dalje navodi da tužilac tužbenim zahtjevom traži da sud naloži apelantu da s tužiocem sklopi Ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Općinski sud navodi da tužilac sudu nije dostavio dokaz da je stan koji je naznačen u rješenju o korištenju stana od 28. decembra 1989. godine zapravo stan koji je naznačen u tužbenom zahtjevu, a također i površina stana u navedenom rješenju i tužbenom zahtjevu nisu iste. Iz dopisa Grada Mostara - Odjela za društvene djelatnosti, Službe za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 06/3-25-11505/08 od 24. oktobra 2008. godine vidljivo je da su preuzeli od „Urbinga“ d.o.o. Mostar u stečaju dokumentaciju, a koja se odnosi na objekt E u naselju Rudnik SDI u Mostaru nema podataka da je u toj zgradi lamela 1, sprat III, stan broj 7 izvršena kupoprodaja u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97 do 51/07; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Dalje se navodi da je tužilac uz tužbu priložio potvrdu o svim podacima iz PS obrasca potrebnih za kupovinu stana, koju potvrdu je izdao J.S.P. ,,Dom“ iako za stan koji je naveden u rješenju PS obrazac je davao JP „Urbing“ Mostar, a tužilac Općinskom sudu nije dostavio dokaz da je J.S.P. ,,Dom“ pravni sljednik JP „Urbing“ d.o.o. Mostar u stečaju.
8. Kako dalje navodi Općinski sud, tužilac sudu nije dostavio, niti predložio dokaze da se radi o istom stanu koji je naveden u tužbenom zahtjevu i stanu koji je naveden u Rješenju od 28. decembra 1989. godine i Rješenju Ministarstva broj UP 1-09-04-2.5-2.6/06 od 6. oktobra 2006. godine. Imajući u vidu činjenicu da se radi o stanu koji je u vrijeme donošenja rješenja o korištenju bio u fazi izgradnje i koji je izgrađen nakon ratnih dejstava na ovim područjima, to je on trebao predložiti uviđaj na licu mjesta kako bi se zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan mogla identificirati kao i predmetni stan, a kako bi sud na jasan i nedvosmislen način utvrdio da se radi o stanu na kojem je tužiocu priznato stanarsko pravo, pa je u skladu s odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev odbijen.
9. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 040244 09 Gž od 12. marta 2014. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. I prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepni sud je pravilno postupio kada je zahtjev tužioca odbio kao neosnovan, ali pored razloga koje je dao prvostepeni sud, Kantonalni sud smatra da je zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i iz drugih razloga. Naime, samim donošenjem rješenja o dodjeli stana na korištenje od strane RO „Energoinvest - Aluminij“ OOUR, Tvornica Glinice Mostar broj 3276/1989 od 28. decembra 1989. godine, tužilac nije postao nosilac stanarskog prava jer je to pravo tužilac mogao steći tek zakonitim useljenjem u stan u smislu člana 11. ZSO. Osim toga, tužilac nikada nije uselio u predmetni stan, a rješenje kojim mu je dodijeljen stan na korištenje stavljeno je van snage apelantovom Odlukom broj 1608-1/99 od 26. februara 1999. godine, pa je otpao pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana.
11. Dalje je obrazloženo da je odredbom člana Xe st. 4. odluke propisano da se zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine podnosi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke. Ova odredba je stupila na snagu 17. jula 2002. godine i nije se mogla primijeniti na konkretan slučaj jer tužilac u vrijeme njenog stupanja na snagu nije stekao stanarsko pravo. Prema navedenoj odredbi „osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od 3 mjeseca od dana zaključenja ugovora“. Da bi nabrojane osobe mogle da podnesu zahtjev za otkup stana, one su morale steći stanarsko pravo ili imati pravni osnov za zakonito useljenje, kako je to predviđeno odredbom člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova, a što tužilac nije imao. Navedena odluka samo razrađuje odredbe spomenutog zakona, a ni u čemu ga ne mijenja, kao što ne mijenja, niti može mijenjati odredbe ZSO po kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan (član 1. stav 1).
12. Prema tome, kako je tužilac određen za nosioca stanarskog prava rješenjem od 6. oktobra 2006. godine, dakle u vrijeme kada se više nisu mogla stjecati stanarska prava, a kako se odredbe navedene odluke odnose na osobe koje su bile u posjedu i korištenju stana u vrijeme stupanja na snagu te odluke (17. juli 2002. godine), što ovdje nije slučaj, to je zahtjev tužioca za donošenje presude koja treba zamijeniti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo odbijen kao neosnovan.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 040244 14 Rev od 8. decembra 2015. godine revizija tužioca je usvojena, obje nižestepene presude preinačene, pa je naloženo tuženom da s tužiocem sklopi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na predmetnom stanu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, revizijom se osnovano ukazuje na pogrešne stavove nižestepenih sudova. Nesporna je činjenica da je rješenjem pravnog prednika tuženog tužiocu 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u izgradnji. I tužilac je, nakon što je rješenjem Ministarstva određen za nosioca stanarskog prava na tom stanu, sa JP „.Dom“ Mostar zaključio ugovor o korištenju stana u kojem je, u članu 1, navedeno da je tužilac nosilac stanarskog prava na osnovu rješenja Ministarstva od 6. oktobra 2006. godine i Rješenja ER „Aluminij“ broj 3276/1989 od 28. decembra 1989. godine. U ugovoru o korištenju stana su navedeni podaci o stanu (površina i adresa) koji odgovaraju podacima o stanu navedenim u tužbenom zahtjevu. U toku postupka tuženi nije sporio da je stan koji je dodijeljen tužiocu na korištenje 1989. godine stan s podacima navedenim u tužbenom zahtjevu i za koji je tužilac s nadležnim javnim stambenim preduzećem zaključio ugovor o korištenju stana. Stoga su, kako zaključuje Vrhovni sud, u ovom slučaju relevantni podaci iz ugovora o korištenju stana, a tužilac je prema tim podacima i postavio tužbeni zahtjev jer se ugovor o kupovini stana, u skladu s odredbom člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, zaključuje na osnovu ugovora o korištenju stana.
14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav drugostepenog suda da sporni odnos treba rješavati primjenom odredbe člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova, ali je drugostepeni sud pogrešno primijenio tu zakonsku odredbu. Tom zakonskom odredbom je propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama ZSO i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sve uvjete za otkup stana iz navedene zakonske odredbe tužilac je ispunio. Kao što je već rečeno, tužiocu je od strane pravnog prednika tuženog 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u izgradnji, zaključio je ugovor o korištenju tog stana 29. januara 2007. godine i u zakonskom roku (13. aprila 2007. godine) podnio zahtjev za kupovinu tog stana. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz ove zakonske odredbe ne proizlazi da je posjed stana neophodan uvjet za kupovinu stana, kako to neosnovano smatra drugostepeni sud. Zbog svega navedenog, uvažena je revizije tužioca, preinačene nižestepene presude i usvojen tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant navodi da se u obrazloženju revizioni sud poziva na primjenu odredbe člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova. Iz samog naziva zakona koji treba primijeniti u konkretnom slučaju je jasno da se on odnosi na stanove na kojima već postoji stanarsko pravo, što u konkretnom slučaju nije. Naime, u skladu s odredbama člana 11. stav 1. ZSO je jasno propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a nesporno je da tužilac nikada nije uselio u predmetni stan. Nadalje, apelant smatra da je Vrhovni sud mogao odredbe Zakona o prodaji stanova primijeniti samo u vezi sa ZSO koji regulira način stjecanja stanarskog prava, što je propustio učiniti. Ovakav stav Vrhovnog suda upućuje na krajnje proizvoljnu primjenu materijalnog prava koje regulira predmetnu materiju stambenih odnosa jer je nedopustivo primijeniti odredbe zakona koji regulira prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a da prethodno nije utvrđeno postojanje stanarskog prava u skladu s odredbama ZSO. Na osnovu iznesenog, apelant smatra da postupak pred Vrhovnim sudom nije zadovoljio standarde pravičnog suđenja jer je primjena pozitivnih pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, uslijed čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Zbog svega izloženog, predlaže se da se donese odluka da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje, da se osporena odluka ukine u cijelosti i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude i suprotno apelantovom stavu smatra da nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava u njegovoj revizionoj odluci u vezi s tim bila proizvoljna.
18. Tužilac navodi da je preduzeo sve što je bilo potrebno za otkup predmetnog stana u vrijeme važenja navedenih pravnih propisa. Tako i Vrhovni sud u osporenoj presudi navodi da je sve uvjete za otkup stana iz navedene zakonske odredbe navedenog člana 46.b) stav 3. tužilac ispunio. Nadalje, tužilac ističe da navodi iz apelacije prema kojima ,,se stan koji je predmet postupka nije mogao ni identificirati“ nisu osnovani budući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi (treći pasus na strani 3) dao svoj jasan zaključak: „U toku postupka tuženi nije sporio da je stan koji je dodijeljen tužiocu na korištenje 1989. godine stan sa podacima navedenim u tužbenom zahtjevu i za koji je tužilac sa nadležnim javnim preduzećem zaključio ugovor o korištenju stana.“ Na kraju, tužilac ističe, u odnosu na apelantove navode o tome da je „predmetni stan ... završio na tržištu, te da apelant nema pravo raspolaganja sa tom nekretninom“, da to nije istina budući da se tužilac bez bilo kakvih problema upisao u Knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Mostaru (KPU poduložak broj: 15565). S obzirom na navedeno, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
20. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. od 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član Xe. stav 4.
[...] Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.b stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 040244 14 Rev od 8. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant je primio 5. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, dakle nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanta. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Kako je Vrhovni sud naglasio, nakon uvida u činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, nesporna je činjenica da je rješenjem pravnog prednika tuženog tužiocu (apelantu) 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u izgradnji, nakon što je rješenjem Ministarstva određen za nosioca stanarskog prava na tom stanu. Dalje, u obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da proizlazi da je tužilac sa JP „.Dom“ Mostar zaključio ugovor o korištenju stana, u kojem je u članu 1. navedeno da je tužilac nosilac stanarskog prava na osnovu rješenja Ministarstva od 6. oktobra 2006. godine i Rješenja ER „.Aluminij“ broj 3276/1989 od 28. decembra 1989. godine. U ugovoru o korištenju stana su navedeni podaci o predmetnom stanu koji odgovaraju podacima o stanu navedenim u tužbenom zahtjevu. U toku postupka tuženi nije sporio da je stan koji je dodijeljen tužiocu na korištenje 1989. godine stan s podacima navedenim u tužbenom zahtjevu i za koji je tužilac s nadležnim javnim stambenim preduzećem zaključio ugovor o korištenju stana. U konkretnom slučaju relevantni su podaci iz ugovora o korištenju stana, a tužilac je prema tim podacima i postavio tužbeni zahtjev jer se ugovor o kupovini stana u skladu s odredbom člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova zaključuje na osnovu ugovora o korištenju stana. Tom zakonskom odredbom je propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama ZSO i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Kako je istaknuto u obrazloženju presude Vrhovnog suda, sve uvjete za otkup stana iz navedene zakonske odredbe tužilac je ispunio. Vrhovni sud je nadalje naveo da je tužiocu (apelantu) od strane pravnog prednika tuženog 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u izgradnji, zaključio je ugovor o korištenju tog stana 29. januara 2007. godine i u zakonskom roku 13. aprila 2007. godine podnio zahtjev za kupovinu tog stana.
33. U obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda se, nadalje, ukazuje da iz navedene zakonske odredbe člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova ne proizlazi da je posjed stana neophodan uvjet za kupovinu stana, kako to smatra drugostepeni sud. U vezi s tim, ukazuje se da je navedenom zakonskom odredbom propisano da „lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenom odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora“. Dakle, navedena zakonska odredba nikako ne upućuje na zaključak da se ona odnosi na lica koja se nalaze u posjedu stana i koja koriste stan u času stupanja na snagu iste.
34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima je zasnovana osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je za svoju odluku dao jasne razloge.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević