Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2101/18 (H. D.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2101/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2101/18, rješavajući apelaciju Hajrudina Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Djedovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kž 2 od 26. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kv 4 od 16. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajrudin Djedović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 655496 18 Kž 2 od 26. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 655496 18 Kv 4 od 16. marta 2018. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora bila ukinuta do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 11. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 19. aprila, Općinski sud 16. aprila, a Kantonalno tužilaštvo 18. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kpp 28 od 21. februara 2018. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem istog suda broj 65 0 K 655496 18 Kv od 28. februara 2018. godine, apelantu i osumnjičenom N.D. odredio pritvor koji je mogao trajati do 19. februara 2018. godine.
7. Apelantu i osumnjičenom N.D. je stavljeno na teret da su zajedno, apelant u svojstvu pomoćnika direktora Direkcije za ceste KS i osumnjičeni N.D. u svojstvu direktora iste direkcije, po prethodnom dogovoru da traže i primaju novac za sebe od predstavnika označenih pravnih lica koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za ceste KS, u vremenskom periodu od sredine 2016. do kraja 2017. godine tražili i primali novac za sebe na način da je osumnjičeni N.D. na pojedinačnim sastancima tražio da za svaku fakturu koju ispostave Direkciji za izvedene radove njemu uplate 3% od iznosa plaćene fakture, te da mu uplaćuju po 1.000,00 KM na ime plaćanja troškova održavanja kako bi im odobravao plaćanje faktura, stavljajući im do znanja da će, ukoliko ne budu plaćali traženi novac, biti izloženi neblagovremenom plaćanju faktura opstrukcijom prilikom dodjele novih ugovora i neprimjerenim kontrolama izvedenih radova i neizdavanjem naloga za izvođenje radova koje provodi apelant, dok je apelant s tom namjerom vršio posebno stroge kontrole izvođenja radova i izbjegavao blagovremeno izdavanje naloga za rad i tako vršio dodatni pritisak kako bi novac bio plaćen osumnjičenom N.D. koji je novac dijelio sa apelantom na način da je uplaćivani novac od 3% zadržavao za sebe, a novac uplaćen za mjesečnu ophodnju puteva predavao apelantu. Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni N.D. počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a u vezi sa čl. 31. i 55. istog zakona, te da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
Osporena rješenja
8. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kv 4 od 16. marta 2018. godine apelantu i osumnjičenom N.D. produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do 16. maja 2018. godine ili do nove odluke suda.
9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu i osumnjičenom N.D. mjera pritvora produžena zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, a u vezi sa čl. 31. i 55. istog zakona. Apelantu i osumnjičenom N.D. pritvor je produžen zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c)
ZKPFBiH.
10. Općinski sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i osumnjičeni N.D. počinili navedeno krivično djelo zasnovao na konkretno pobrojanim brojnim dokazima (na str. 6- 10) čiji sadržaj je detaljno interpretiran u obrazloženju rješenja, te koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi (na str.10-19). Na temelju uvida u prijavu o koruptivnom djelovanju od 20. juna 2017. godine upućenu premijeru Vlade KS i timu Vlade KS za borbu protiv korupcije, utvrđeno je da je osumnjičeni N.D., u to vrijeme v.d. direktora u Direkciji za puteve KS, posredstvom apelanta vršio neprincipijelni pritisak na putarske službe kako bi izvođači radova bili primorani davati označeni novčani iznos da bi pritisak bio obustavljen a koji je vršen na osnovu prethodno neprimjereno postavljenih uvjeta rada, čime je izvođačima radova dato na znanje da će, u slučaju odbijanja da plate, biti neprimjereno tretirani. Nadalje, uvidom u navedeni dokument utvrđeno je i da je osumnjičeni N.D. u apelantovom prisustvu pojedinačno izvođačima radova rekao da će on lično davati ovako dobiveni novac od izvođača radova i apelantu, te da se apelant s tim saglasio, kako bi prestao vršiti neprincipijelni pritisak na izvođače radova. Nadalje, iz presjeka telefonskih razgovora koje je obavljao osumnjičeni N.D. utvrđeno je da je apelant, kao lice zaduženo da izda naloge za popravku oštećenja na cestama, izbjegavao da ih izda a što je saglasno iskazu svjedoka S.J., direktora firme „Bosman“ Ilidža, da su nalozi Direkcije bili neblagovremeni, da je neblagovremeno izdavanje naloga, na osnovu kojih su izvođači radova fakturirali radove, služilo kao sredstvo pritiska na njih da plate mito. Nadalje, u obrazloženju rješenja detaljno su interpretirani sadržaji presretnutih razgovora između apelanta i osumnjičenog N.D., S.H., vlasnika firme „Citarprodukt“ Ilijaš, H.M. – MGB d.o.o., A.O. – Ame d.o.o. Najzad, u obrazloženju rješenja je interpretiran i iskaz osumnjičenog N.D. koji je izjavio da se sa apelantom dogovorio da od Š.M., S.J. i S.M. traže i primaju novac u iznosu od 3% od iznosa svake plaćene fakture koju ispostave Direkciji i 1.000 KM za svaku plaćenu fakturu koju ispostave Direkciji, te je naveo iznose novca koje je dobio na ovakav način i koje je zadržao za sebe, te iznose novca koje je predao apelantu.
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi i da je Općinski sud zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Prema stavu Općinskog suda, postoji opravdana bojazan da bi apelant i osumnjičeni boravkom na slobodi mogli utjecati na svjedoke koji tek treba da budu identificirani i saslušani i u pogledu velikog broja istovrsnih krivičnih djela za koja su tokom provođenja posebnih istražnih radnji prikupljeni dokazi za osnovanu sumnju. S tim u vezi je ukazano da je u dosadašnjem toku istrage saslušan veći broj lica koja su Tužilaštvu pružila nove informacije o mogućim svjedocima i dokazima. Kao naročitu okolnost Općinski sud je ocijenio i činjenicu da apelant i osumnjičeni N.D. već znaju s kim su ostvarili sporne kontakte, ko su bili eventualni saučesnici u širem smislu i njihove konkretne uloge, a da Tužilaštvo o tome još uvijek nema kompletnu sliku, pa postoji opravdana bojazan da bi apelant i osumnjičeni N.D. puštanjem na slobodu stupili u kontakt sa potencijalnim svjedocima i saučesnicima prije Tužilaštva, a kako bi utjecali na njih radi umanjenja svojih inkriminacija i izbjegavanja krivične odgovornosti. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu da se apelant i osumnjičeni N.D. osnovano sumnjiče da su iskorištavali svoj položaj (svojstvo odgovorne osobe), a da se u narednom periodu kao svjedoci imaju saslušati ne samo lica koja poznaju već i kojim su bili hijerarhijski nadređeni. Također, ukazano je i na činjenicu da će u daljnjem periodu biti obavljeni pretres i vještačenje privremeno oduzetih predmeta (mobilnih telefona, računara i laptopa), pa je izvjesno da će to uputiti na dodatne svjedoke koje tek treba pronaći i saslušati a apelantu i osumnjičenom N.D. je dobro poznato koji podaci mogu biti pronađeni na pobrojanim uređajima. Najzad, ukazano je i da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da se ne radi samo o pobrojanim pravnim licima koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za puteve KS, te čiji su predstavnici već saslušani, već da se radi o većem broju pravnih lica. Kao naročitu okolnost Općinski sud je s tim u vezi ocijenio i činjenicu da pravna lica već imaju zaključene ugovore za održavanje puteva za period od 2017. do 2021. godine, pa da bi boravkom na slobodi apelanta i osumnjičenog N.D. predstavnici tih pravnih lica bili u strahu da istinito svjedoče, zbog straha da će biti opstruirani prilikom plaćanja faktura koje ispostave. Nadalje, ocijenjena je i činjenica da Tužilaštvo planira saslušati članove svih komisija za javne nabavke Direkcije za puteve KS formiranih za izgradnju/održavanje, te ophodnju puteva u periodu od kada je osumnjičeni N.D. preuzeo dužnost v.d. direktora Direkcije. Pri tome Općinski sud je imao u vidu da u jednom od presretnutih razgovora osumnjičeni N.D. apelantu daje upute kako da postupi u vezi sa imenovanim članom Komisije, a što ukazuje da je osumnjičeni N.D. posredstvom apelanta ostvarivao nezakonitu kontrolu nad radom komisija.
12. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kao naročite okolnosti Općinski sud je najprije ocijenio da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da se apelant, koji je u vremenskom periodu od sredine 2016. godine do dana lišavanja slobode obavljao funkciju načelnika Sektora za održavanje Direkcije za puteve KS, te bio član tima za implementaciju projekta „Otpadne vode Sarajevo“, radi pribavljanja koristi udružio sa osumnjičenim N.D., te da je u njihovom načinu rada postojao „uhodani sistem“ na način da je osumnjičeni N.D. dogovarao iznose koji su primani od pravnih lica, a apelant obavljao stalne kontrole i postavljao nerealne zahtjeve pred pravna lica koja su bila u ugovornom odnosu sa Direkcijom a sve s namjerom da se poštuju njihova „pravila“, kako je potvrdio svjedok S.M., te osumnjičeni N.D. koji je izjavio da je označeni iznos novca davao apelantu. Nadalje, istrajnost, bezobzirnost i upornost apelanta u vršenju koruptivnih krivičnih djela, po ocjeni Općinskog suda, proizlazi i iz sadržaja presretnutih razgovora i SMS poruka u kojim apelant na jasan i nedvosmislen način traži i zahtijeva novčane iznose od pravnih lica ne skrivajući namjeru da novac uzme. S tim u vezi, ukazano je na presretnute razgovore sa N.N. licem, te sa M.N. Imajući u vidu da su apelant i osumnjičeni N.D., kao saizvršioci, izvršili više istovrsnih krivičnih radnji, uhodani sistem djelovanja sa jasno podijeljenim ulogama, veliki broj telefonskih kontakata ostvaren sa pravnim licima koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za koje se osnovano sumnja da su davali novac osumnjičenim, po ocjeni Općinskog suda, postoji opravdana bojazan da bi apelant i osumnjičeni N.D., u slučaju da budu pušteni na slobodu, nastavili da vrše predmetna krivična djela. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu da su apelant i osumnjičeni inkriminirane radnje vršili u kontinuitetu od sredine 2016. do februara 2018. godine, te da je kriminalno djelovanje prekinuto radnjama nadležnih organa. Najzad, Općinski sud je ocijenio i činjenicu da se apelant i osumnjičeni N.D. osnovano sumnjiče da su počinili krivično djelo iz grupe koruptivnih krivičnih djela koja najviše pogađaju građane i društvo kao cjelinu, naročito u kontekstu ukupnih prilika u BiH.
13. Općinski sud je neosnovanim ocijenio prigovor apelanta i osumnjičenog N.D. da su suspendirani i da zbog toga više nemaju svojstvo službene osobe, pa da ne može doći do ponavljanja krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da ni na izričit poziv suda nije predočen niti jedan dokaz na okolnost suspenzije. Također, ukazano je i na razliku između suspenzije, kao disciplinske mjere privremenog karaktera, koja može biti ukinuta i koja nema učinak prestanka radnog odnosa, odnosno može biti i ukinuta i osoba vraćena na posao (funkciju) koju je obavljala, i otkaza ugovora o radu kao trajne mjere koja označava prestanak radnog odnosa.
14. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je Tužilaštvo prikupilo dokaze, da ne postoji bojazan da će doći do njihovog uništenja, kao i da osumnjičeni ni na koji način ne mogu utjecati na to kada će biti izvršeno vještačenje oduzetih mobitela. S tim u vezi je ukazano da osumnjičeni vrlo dobro poznaju lica s kojim su ostvarivali kontakte putem telefona a koja imena i brojevi telefona mogu biti otkriveni vještačenjem, pa da bi apelant i osumnjičeni N.D. sigurno pokušali utjecati na ova lica. Pored toga, pretres i vještačenje oduzetih kompjutera, laptopa, kao i mobilnih telefona koje su koristila pravna lica koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom zasigurno će uputiti na dodatne svjedoke koje tek treba pronaći i saslušati, a osumnjičeni znaju koje kontakte i podatke imaju u svojim uređajima, pa bi sigurno pokušali utjecati na te osobe kako bi dale iskaze koji njima pogoduju. Najzad, ukazano je i da i ona lica koja su već saslušana mogu biti predmet utjecaja kako bi promijenila svoje iskaze na glavnom pretresu.
15. Nadalje, Općinski sud je zaključio i da rješenje o apelantovom rasporedu na radno mjesto načelnika Odjeljenja za studije, projektiranje, rekonstrukciju i izgradnju puteva od 10. augusta 2016. godine, počev od 22. avgusta 2016. godine, samo potvrđuje tvrdnju Tužilaštva da je apelant krivičnopravne radnje preduzimao od sredine 2016. do kraja 2017. godine.
16. Najzad, Općinski sud je, ocjenjujući modus izvršenja krivičnog djela za koje se terete apelant i osumnjičeni N.D. i „uhodani sistem rada“; izraženi kontinuitet, upornost i odlučnost u izvršenju protivpravnih radnji, da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da su vršili utjecaj na određena lica, da vrlo dobro znaju gdje se nalaze drugi dokazi koji mogu biti relevantni za postupak, zaključio da se izricanjem blažih mjera apelantu i osumnjičenom N.D. ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora.
17. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kž 2 od 26. marta 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i osumnjičenog N.D. izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
18. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni N.D. počinili krivično djelo za koje se terete. Ovakav zaključak Kantonalni sud je zasnovao na konkretno pobrojanim dokazima koje je ocijenio prvostepeni sud, te koje je interpretirao u obrazloženju svog rješenja.
19. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio, pored ostalih, prigovor da službene zabilješke i službeni izvještaji ne mogu biti dokazi, ukazujući da su, pod određenim uvjetima, i ovo zakoniti dokazi i da se mogu koristiti u postupku, pogotovu u istrazi, kada slijedi i prikupljanje drugih dokaza. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se zaključak o postojanju osnovane sumnje temelji na pukom nabrajanju dokaza koje je Tužilaštvo predložilo.
20. Detaljno se referirajući na razloge i obrazloženje prvostepenog suda Kantonalni sud je zaključio i da je pravilan zaključak da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Kantonalni sud se saglasio i sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda zbog kojih je kao neosnovana ocijenjena tvrdnja o suspenziji apelanta i osumnjičenog N.D., kao i u pogledu rješenja o agentovom raspoređivanju na označenu funkciju.
21. Najzad, Kantonalni sud je, referirajući se na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, zaključio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da se određivanjem mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Navode o povredi ovih prava apelant temelji na tvrdnji da je u osporenim rješenjima potpuno izostalo na koji način je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno u čemu se konkretno sastoje radnje izvršenja, pa da zbog toga nije moguće utvrditi postojanje osnovane sumnje. Apelant smatra i da se zaključak o postojanju osnovane sumnje nije mogao temeljiti na dokazima-službene zabilješke, prijava o koruptivnom djelovanju, iskazima saslušanih svjedoka, jer se radi o licima kod kojih je apelant vršio kontrolu i koja, zbog toga, imaju razlog za odmazdu, te na pukoj interpretaciji sadržaja presretnutih razgovora. Najzad, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje se sumnjiči (sredinom 2016. godine, odnosno krajem decembra 2016. godine i početkom januara 2017. godine) apelant ističe da rješenjem koje je predočio i u postupku pred redovnim sudovima raspoređen na mjesto pomoćnika direktora od 22. augusta 2016. godine pa da je logički nemoguće da je odmah po zaposlenju „uhodao sistem“ i počeo sa izvršenjem krivičnog djela.
24. Apelant tvrdi da je zaključak o ispunjenosti posebnog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zasnovan na pretpostavkama, odnosno da sud samo pretpostavlja da postoje svjedoci na koje bi eventualno mogao izvršiti utjecaj. U vezi s tim je istakao da je u dosadašnjem toku postupka oduzeta obimna dokumentacija, da Tužilaštvo već duži vremenski period provodi istragu, da su oduzeti predmeti otvoreni i pregledani u Tužilaštvu. Zbog toga smatra da se eventualna okolnost da Tužilaštvo nije osiguralo sve dokaze, prije svega, treba staviti na teret Tužilaštvu koje ne postupa ažurno.
25. Osim toga, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova o ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim, ističe da je rješenjem Ministarstva saobraćaja KS izgubio svojstvo službene osobe, odnosno da je suspendiran s posla a zbog čega ne postoji ni teoretska mogućnost da ponovi krivično djelo za koje se sumnjiči. Nadalje, apelant ističe da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da nije sklon vršenju krivičnih djela. On smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZK FBiH. Ovo posebno, kako smatra, imajući u vidu atmosferu kreiranu u medijima i javnosti zbog čega je teško zamisliti da bi bilo šta mogao učiniti bilo kome. Po njegovom mišljenju, ponuđeni razlozi i obrazloženja u osporenim rješenjima zasnivaju se na apstraktnim konstatacijama i pretpostavkama.
26. Apelant tvrdi i da su razlozi i obrazloženja iz osporenih rješenja identični razlozima i obrazloženjima iz rješenja o određivanju pritvora. Po njegovom mišljenju, okolnosti koje su bile dovoljne u vrijeme određivanja pritvora ne mogu biti odlučujuće i identične za sve vrijeme trajanja pritvora.
27. Najzad, apelant tvrdi i da su redovni sudovi samo paušalno i radi zadovoljavanja forme u osporenim rješenjima naveli da su razmotrili određivanje blažih mjera od pritvora.
28. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporeno rješenje o produženju pritvora bilo ukinuto do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
29. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je preispitao razloge i obrazloženja na kojim je prvostepeni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, te ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH s kojim se u cjelini saglasio. Također, ukazano je i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izricanjem mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora.
30. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani i netačni apelantovi navodi da osporena rješenja ne sadrže ocjenu dokaza, da ne sadrže na koji način je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da se kao dokazi ne mogu koristiti službene zabilješke i sadržaj presretnutih razgovora i, s tim u vezi, ukazano da se postupak još uvijek nalazi u fazi istrage, kao i da su ovi dokazi ocijenjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Općinski sud smatra i da su dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Najzad, u vezi sa apelantovim ukazivanjem na suspenziju s posla, Općinski sud se pozvao na razloge i obrazloženje iz svog rješenja u povodu identičnog navoda.
31. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da su dati konkretni razlozi kojim se sud rukovodio prilikom utvrđivanja ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
V. Relevantni propisi
32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 380.
Primanje dara i drugih oblika koristi (…) (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (…)
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 2 od 26. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 26. mart 2018. godine, i datum podnošenja apelacije, 9. april 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
(…)
41. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja razloga propisanih zakonom za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje, kao i razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, da su razlozi i obrazloženja iz osporenih rješenja identični razlozima i obrazloženjima iz rješenja o određivanju pritvora, te da su redovni sudovi samo paušalno naveli da su razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera od mjere pritvora.
42. Apelant najprije tvrdi da je u osporenim rješenjima potpuno izostalo na koji način je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno u čemu se konkretno sastoje radnje izvršenja, pa da zbog toga nije moguće utvrditi postojanje osnovane sumnje.
43. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“, u smislu člana 5, ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga se treba imati u vidu klasifikacija „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težina zaprijećene kazne (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno, jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o osobi koja je sklona vršenju kažnjivih djela nije dozvoljeno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40, M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89, Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).
44. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja o određivanju mjere pritvora apelantu koja su predočena uz apelaciju proizlazi da se apelantu (koji je imao svojstvo pomoćnika direktora Direkcije za puteve KS) stavlja na teret da je po prethodnom dogovoru sa osumnjičenim N.D. (koji je bio v.d. direktora navedene direkcije) da traže i primaju novac za sebe od predstavnika označenih pravnih lica koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za ceste KS apelant vršio posebno stroge kontrole izvođenja radova i izbjegavao blagovremeno izdavanje naloga za rad i tako vršio dodatni pritisak kako bi novac bio plaćen osumnjičenom N.D., koji je novac dijelio sa apelantom na bliže opisani način. Stoga, proizlazi da se apelantu na teret stavlja specifično i konkretno „djelo“. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se u ovako određenom „djelu“ stječu obilježja krivičnog djela propisanog KZFBiH u članu 380. stav 2. (primanje dara ili drugih oblika koristi: službena osoba koja zahtijeva ili prima dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu (…)). Nadalje, u osporenim rješenjima detaljno su interpretirani dokazi, te njihova ocjena na kojim su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju osnovane sumnje kao prvog i općeg uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu. Pri tome, suprotno apelantovim tvrdnjama, službene zabilješke, te prijava o koruptivnom djelovanju na koje apelant posebno ukazuje ocijenjene su u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka, te sadržajem presretnutih razgovora. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostale konkretne radnje koje mu se stavljaju na teret, pa da zbog toga nije moguće utvrditi ni postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora.
45. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali konkretni razlozi i dokazi koji bi uputili na zaključak da postoji osnovan strah da će izvršiti utjecaj na eventualne svjedoke u smislu člana 146. stav 1. tačka
b) ZKPFBiH.
46. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga prestati čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen. Stoga, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).
47. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da se postupak protiv apelanta i osumnjičenog N.D. nalazi u fazi istrage. Nadalje, od apelanta i osumnjičenog N.D. oduzeti su mobilni telefoni i kompjuteri, odnosno oduzeti su mobilni telefoni i od pravnih lica koja su imala zaključene ugovore sa Direkcijom za puteve KS. Oduzeti uređaji tek treba da budu predmet vještačenja i pretresa, pa nije nerazumno zaključiti da će nakon toga Tužilaštvo doći do saznanja o identitetu i drugih osoba koje mogu biti saslušane u svojstvu svjedoka i koje imaju značajna saznanja za rasvjetljavanje relevantnih činjenica u konkretnom postupku. Naime, iz osporenih rješenja proizlazi da su apelant i osumnjičeni N.D. komunicirali, pored lica koja su identificirana i koja još uvijek nisu saslušana kao svjedoci, i sa licima koja su označena kao N.N., pa stoga zaključak sudova u osporenim rješenjima da se vještačenjem i pretresom oduzetih uređaja može doći do saznanja o novim svjedocima ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U takvoj situaciji, a kod činjenica da apelant i osumnjičeni N.D. znaju s kim su komunicirali, nije nerazumno zaključiti i da bi, u slučaju da se nađu na slobodi, mogli utjecati na potencijalne svjedoke čiji identitet Tužilaštvo tek treba da razotkrije. Osim toga, redovni sudovi su imali u vidu da opasnost od utjecaja na svjedoke ne prestaje njihovim saslušanjem, a što je dovedeno u vezu sa činjenicom da i ovlašteni predstavnici koji su već saslušani kao svjedoci dolaze iz pravnih lica koja imaju zaključene ugovore sa Direkcijom do 2019. godine a što bi apelant i osumnjičeni mogli iskoristiti i utjecati na njih da svoje iskaze promijene. Najzad, redovni sudovi su imali u vidu, pozivajući se na sadržaj presretnutog razgovora između apelanta i osumnjičenog N.D., da postoji osnovana sumnja da su vršili utjecaj na članove komisija za javne nabavke, kao i da članovi ovih komisija tek treba da budu saslušani kao svjedoci. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da u ovoj fazi postupka postoji opravdan strah da bi apelant i osumnjičeni N.D., u slučaju da se nađu na slobodi, mogli izvršiti utjecaj kako na već saslušane svjedoke, tako i na svjedoke čiji identitet tek treba da bude utvrđen.
48. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da mu je rješenjem nadležnog ministarstva određena suspenzija, pa da je tako isključena mogućnost da ponovi krivično djelo za koje se tereti, da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da nije sklon vršenju krivičnih djela. On smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora po ovom osnovu.
49. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
50. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je radnje koje mu se stavljaju na teret preduzimao u svojstvu službene osobe (pomoćnika direktora Direkcije za puteve KS). Pred redovnim sudovima apelant je tvrdio da je suspendiran s posla, ali u prilog ovoj tvrdnji nije predočio niti jedan dokaz ni na izričito traženje suda. Prvostepeni sud je, također, zaključio da, s obzirom na privremeni karakter suspenzije i mogućnost da ona u svakom trenutku bude ukinuta i apelant vraćen na posao, sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je njenim nastupanjem otklonjena opravdana bojazan od ponavljanja krivičnog djela. S obzirom na to da rješenje o suspenziji nije predočeno i redovnim sudovima, Ustavni sud se ne može izjašnjavati o ovoj okolnosti iako je ono dostavljeno uz apelaciju. Nadalje, redovni sudovi su kod procjene postojanja ovog razloga za pritvor ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji i njihovo preduzimanje u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu. Apelantova tvrdnja da je, s obzirom na rješenje o rasporedu na dužnost koju je preuzeo tek 22. augusta 2016. godine, nelogično da je odmah „razradio sistem“ i počeo da izvršava krivično djelo za koje se sumnjiči (sredina 2016. godine) bez značaja je u ovoj fazi postupka, jer ova okolnost (vrijeme izvršenja krivičnog djela) treba biti rasvijetljena van razumne sumnje u daljnjem toku postupka. Nadalje, u prilog zaključacima o apelantovoj upornosti i spremnosti na vršenje krivičnih djela, pored vremenskog okvira i kontinuiteta, redovni sudovi su ocijenili i otvorenu i neskrivenu apelantovu namjeru da uzme novac, imajući u vidu sadržaje presretnutih razgovora. Stoga, sama činjenica da apelant ranije nije osuđivan, da se protiv njega ne vodi krivični postupak ne dovodi u pitanje zaključak redovnih sudova o opravdanoj bojazni da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, apelant mogao ponovo počiniti krivično djelo. Najzad, redovni sudovi su imali u vidu da se apelant osnovano sumnjiči za koruptivno krivično djelo, da ovakva djela najviše pogađaju same građane i društvo u cjelini, pa stoga proizlazi da u datim okolnostima postoji i opravdani javni interes koji nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
51. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da su osporena rješenja identična rješenjima o određivanju pritvora kako u pogledu osnovane sumnje, tako i razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i
c) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije ukazao na konkretne okolnosti nastale u periodu nakon određivanja pritvora koje bi učinile irelevantnim okolnosti kojim se rukovodio redovni sud u osporenim rješenjima, odnosno dovele u pitanje njihovo postojanje u trenutku odlučivanja o produženju mjere pritvora. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da se osporena rješenja temelje na ponavljanju istih razloga i stereotipnih obrazloženja.
52. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje se terete apelant i osumnjičeni N.D. i „uhodani sistem rada“, izraženi kontinuitet, upornost i odlučnost u izvršenju protivpravnih radnji, da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da su vršili utjecaj na određena lica, da vrlo dobro znaju gdje se nalaze drugi dokazi koji mogu biti relevantni za postupak, zaključili da se izricanjem blažih mjera apelantu i osumnjičenom N.D. ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otklanjanje opravdane bojazni da će apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke, te ponoviti neko od krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
53. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, odnosno ponoviti krivično djelo, te kada su dati relevantni i dovoljni razlozi za zaključak zbog čega svrha pritvora ne bi mogla biti ostvarena određivanjem blažih mjera.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević