Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1595/18 (Z. T.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 45
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 45
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1595/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1595/18, rješavajući apelaciju Zehrudina Tankića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zehrudin Tankić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 112899 13 Rsž od 24. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zehrudin Tankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 112899 17 Rev od 19. decembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 112899 13 Rsž od 24. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 227/17 od 19. aprila 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 24. novembra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom odlukom usvojena je žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i preinačena Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 112899 12 Rs od 29. septembra 2013. godine na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu jubilarne nagrade za navršenih pet godina neprekidnog rada u organu sudske vlasti Tuzlanskog kantona.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je pravo na potraživanja apelanta za isplatu jubilarne nagrade propisano odredbama člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe (“Službene novine FBiH” broj 49/05) i članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (“Službene novine FBiH” broj 68/05). Kantonalni sud je ukazao da se jubilarna nagrada isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da se njena primjena odnosi i na namještenike u organima sudske vlasti u Kantonu, ako propisom Kantona nije drugačije određeno. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je navedenim zakonskim odredbama utvrđeno pravo apelanta na jubilarnu nagradu, ali ne i njena visina. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, dok je stavom drugim istog člana propisano, da osnovicu za utvrđenje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, osnovano tuženi žalbenim navodima osporava pravilnost pobijane presude iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na nedostatak materijalnih sredstava za isplatu jubilarne nagrade. Naime, isplata ove nagrade bila je uslovljena materijalnim mogućnostima tuženog, koji je dokazao da u vrijeme sticanja prava apelanta na isplatu nagrade nije bio u finansijskoj mogućnosti to učiniti, jer je imao deficit u Budžetu za 2010. godinu, a i u godini koja je prethodila godini u kojoj je apelant stekao potrebni radni staž za isplatu jubilarne nagrade, tuženi je poslovao sa deficitom, zbog čega i nije u obavezi da apelantu isplati predmetnu nagradu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ističući da je neutemeljen stav Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za isplatu jubilarne nagrade.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP- 3566/17 od 25. oktobra 2017. godine i Odluka o dopustivosti AP-3981/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević