Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-18/18 (G.K.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-18/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-18/18, rješavajući apelaciju G. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 055036 15 Rev od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Milenko Krčum iz Mostara, podnijela je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 055036 15 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi (Federacija BiH, Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta) da joj isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede profesionalnog ugleda i pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu. Apelantica je dopunila apelaciju 5. januara i 13. februara 2018. godine.
2. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi, nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog 17. decembra 2007. godine i da je nakon probnog rada dobila negativnu ocjenu i slijedom toga je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa. Također, utvrdili su da je Odbor za žalbe poništio rješenje o ocjeni rada i prestanku radnog odnosa, te je apelantica nakon toga ponovo počela da radi kod tuženog na istim poslovima i da je naknadno dobila pozitivnu ocjenu o probnom radu. Nadalje, konstatovano je da je postavljeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede profesionalnog ugleda i pretrpljenih duševnih bolova, apelantica zasnivala na činjenicama da je tokom probnog rada kod tuženog, a tako i kasnije, bila izložena šikaniranju i pritiscima i da je donijeto nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da su, ocjenom svih prihvaćenih dokaza koje je apelantica izvela na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda, nižestepeni sudovi zaključili da ona nije dokazala da je nad njom vršen mobing kako u toku probnog rada kod tuženog, tako i nakon toga, a da tokom postupka nije bilo ni pomena fizičkog zlostavljanja koje je vezano za buling. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili sve izvedene dokaze na glavnoj raspravi i da tužiteljica nije dokazala postojanje činjenica na kojima zasniva postavljeni zahtjev. Naime, navedeno je da ni jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio činjenične navode apelantice da je tuženi nad njom u toku trajanja probnog rada i kasnije vršio mobing. Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da je nadležni organ uprave uvažio žalbu apelantice i poništio rješenje o datoj negativnoj ocjeni za period probnog rada, a isto tako poništio i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se na tim činjenicama ne može sa uspjehom zasnivati zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova jer je prvostepeni organ uprave postupao po svojoj diskrecionoj ocjeni kada je donio pobijana rješenja. U vezi s tim, navedeno je da je apelantica u svakom slučaju dobila odgovarajuću satisfakciju kada je ponovo vraćena na svoje radno mjesto i kada je dobila pozitivnu ocjenu za svoj probni rad, tako da nema osnova za dosuđenje naknade nematerijalne štete zbog nezakonito donijetog rješenja o prestanku radnog odnosa po odredbi člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na to da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka time što je na održanom pripremnom ročištu 6. aprila 2010. godine odbio da se sasluša predloženi svjedok M.R. na okolnost nezakonitosti korištenja sredstava poticaja. Naime, na ovu navodnu povredu apelantica je ukazivala i u žalbi, ali jeVrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, tako da nije bilo mjesta ni da drugostepeni sud sankcioniše tu povredu. Istaknuto je da je to iz razloga što sud vrši izbor samo relevantnih dokaza u odnosu na utvrđeni predmet dokazivanja (član 94. stav 1. Zakona o parničnom postupku), a predložene okolnosti saslušanja svjedoka nisu u vezi sa predmetom spora za naknadu nematerijalne štete. Isto tako, konstatovano je da apelantica nije dobila otkaz zbog ukazivanja na ove nezakonitosti, već zbog nezadovoljavajuće ocjene u periodu probnog rada.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u suštini smatra da su redovni sudovi proizvoljno odlučivali o dokaznim prijedlozima, proizvoljno cijenili izvedene dokaze, te zanemarivali razumno uočljive veze među činjenicama utvrđenim u sudskom postupku. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava i sloboda (npr. sloboda izražavanja, sloboda mišljenja, savjesti i vjere itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Najzad, apelantica predlaže da Ustavni sud ponovo utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, koju je povredu utvrdio ranije zbog dugog trajanja postupka po apelaciji AP-4340/14, na način da uzme u obzir ukupno trajanje postupka od podnošenja tužbe do donošenja odluke Vrhovnog suda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U pogledu apelantičinih navoda da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U pogledu navoda apelantice o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da je apelantica već podnosila apelacije Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povodom kojih je Ustavni sud donio Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4340/14 i AP-5551/15 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4340/14 od 17. juna 2015. godine i AP- 5551/15 od 17. februara 2016. godine; dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP-4340/14 Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetu Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055036 10 Rsž, te naložio tom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni parnični postupak. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP- 5551/15 kojom je odbio kao neosnovanu apelantičinu apelaciju podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055036 10 Rsž od 12. oktobra 2015. godine, a u kojem je u toku odlučivanje o izjavljenoj reviziji. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda postupak pred Kantonalnim sudom u Mostaru trajao nešto više od dva mjeseca, te da je u tom razdoblju donesena drugostepena presuda protiv koje je apelantica izjavila reviziju, te u vezi s tim zaključio da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na to da su Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud neopravdano odugovlačili postupak. S obzirom na to, te imajući u vidu da je postupak pred Vrhovnim sudom okončan u periodu od oko jedne godine i 10 mjeseci (17. novembra 2015. godine izjavljena revizija, a presuda donesena 14. septembra 2017. godine), Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević