Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/18 ("ŠOŠA" d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-445/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-445/18, rješavajući apelaciju "ŠOŠA" d.o.o. Čitluk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ŠOŠA" d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 027409 16 Gž od 5. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ŠOŠA" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 027409 16 Gž od 5. decembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški), na ime naknade štete na vozilu isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), između ostalog, ukazao je na odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (st. 2.). Osim toga, Općinski sud je ukazao i na odredbe člana 178. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivnje. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza, naročito iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, kojem je taj sud poklonio vjeru jer je isti utvrdio i razjasnio činjenice uvjerljivo i logično, može se zaključiti da je do predmetne nezgode u kojoj je nastala materijalna štete došlo isključivom krivnjom vozača vozila u vlasništvu apelanta. Naime, prema zaključku Općinskog suda, vozač vozila u vlasništvu apelanta je, poduzimajući radnje na način bliže opisan u prvostepenoj presudi, prekršio odredbu člana 36. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, a njegova krivnja se ogleda u utvrđenoj činjenici da je preglednost u smjeru iz kojeg je dolazilo drugo vozilo iznosila oko 100 metara, pa je vozač vozila u vlasništvu apelanta prije uključivanja na kolničku traku imao tehničku mogućnost uočiti i, shodno tome, propustiti to vozilo, a što nije učinio. Također, Općinski sud je naveo da je u cjelosti poklonio vjeru iskazu vozača drugog vozila jer se podudara s nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke. Naime, Općinski sud je istakao da je vozač drugog vozila upravljao svojom desnom kolničkom trakom, a na iznenadno uključivanje vozila u vlasništvu apelanta reagirao je kočenjem, ali zbog blizine tog vozila ispred sebe nije bilo moguće na taj način izbjeći prometnu nezgodu. Nadalje, Općinski sud je zaključio da okolnost neznatnog prekoračenja brzine i prekoračenje prisutnosti alkohola u organizmu vozača drugog vozila može imati utjecaja u eventualnom prekršajnom postupku, ali uzimajući u obzir postupanje ovog vozača u predmetnoj prometnoj nezgodi, prije svega primjerenu brzinu kretanja vozilom i poduzetu radnja kočenja, ne nalazi njegovu krivnje u smislu čl. 178. ZOO-a, pa je shodno tome tužbeni zahtjev apelanta valjalo odbiti.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude, između ostalog, istakao da prvostepeni sud nije cijenio provedene dokaze u skladu sa odredbama člana 8. ZPP-a i da je zbog toga propustio valjano cijeniti nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, te da je osiguranik tuženog odgovoran za predmetnu nezgodu u omjeru od 75%, kao i da je prvostepeni sud propustio pozvati vještaka prometne struke da dopuni svoj nalaz, te da se nedostatak prvostepene presude ogleda u manjkavosti njenih razloga. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu odluku u granicama propisanim odredbom članom 221. ZPP-a, te je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo jasne, potpune i razumljive razloge za svoje odlučenje, koji kao takvi proizlaze iz navedenih dokaza ocijenjenih na način kako to propisuje odredba člana 8. ZPP-a, a koje apelant nije doveo u pitanje svojim žalbenim prigovorima, te da bi kod ovakvog stanja stvari bilo suvišno ponavljati razloge koji su već dati od strane prvostepenog suda. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primijeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Osim toga, apelant smatra da Kantonalni sud nije uzeo u obzir sve njegove žalbene prigovore.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju odluka osporenim predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je apelant istakao protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je u konkretnom slučaju i učinio. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/18 ("ŠOŠA" d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio