Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1738/16 (R. V.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Upravni postupak
  • Otkaz
  • Upravni spor
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1738/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1738/16, rješavajući apelaciju Radiše Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radiše Vukovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Rs 017695 14 Rsž od 22. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radiša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 017695 14 Rsž od 22. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 5. aprila 2018. godine, Osnovni sud 6. aprila 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 017695 13 Rs od 22. septembra 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno kao nezakonito Rješenje načelnika tužene broj 02-126-16-8/13 od 12. februara 2014. godine (stav 1), naloženo je tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim radnim i stručnim sposobnostima, u roku od 15 dana nakon dostavljanja kopije presude (stav 2), obavezana je tužena da apelantu na ime razlike zbog manje isplaćenih plata isplati iznose precizirane u presudi za periode precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama (stav 3), obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenih naknada za topli obrok isplati iznose precizirane u presudi, i to za periode precizirane u presudi (stav 4), obavezana je tužena da apelantu na ime izgubljenih plata za periode precizirane u presudi isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama (stav 5), obavezana je tužena da apelantu na ime regresa za 2012. i 2013. godinu isplati iznos preciziran u presudi kao iznos na ime zakonskih zateznih kamata, takođe preciziran u presudi (stav 6), obavezana je tužena da za apelanta nadležnim fondovima uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za period preciziran u presudi iznos takođe preciziran u presudi (stav 7), odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena uplati iznose za PIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za period preciziran u presudi (stav 8), odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo poništenje rješenja Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Odbor) preciziranih u presudi a kojim su poništena rješenja načelnika tužene vezana za prestanak radnog odnosa apelanta (stav 9), obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 10), kao i troškove protivtuženoj Republici Srpskoj takođe precizirane u presudi (stav 11).

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelant nakon pripravničkog rada kod tužene zasnovao u septembru 2009. godine kod tužene radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu stručni saradnik za poslove poljoprivrede, da je povodom zahtjeva načelnika tužene upravni inspektor izvršio inspekcijski pregled u administrativno-pravnoj službi tužene i rješenjem od 18. januara 2013. godine naložio načelniku tužene da ukine rješenje od 19. septembra 2012. godine kojim je apelant raspoređen na radno mjesto viši stručni saradnik za koordinaciju unosa podataka iz matičnih knjiga u elektronsku bazu podataka, jer je navedeno raspoređivanje izvršeno bez javnog konkursa i na osnovu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji nije objavljen i nije stupio na snagu, da je načelnik tužene donio Rješenje broj 02-126-16 od 5. februara 2013. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos danom donošenja ovog rješenja, da je apelant protiv navedenog rješenja podnio prigovor koji je odbijen rješenjem načelnika tužene od 1. marta 2013. godine, da je Rješenjem Odbora broj 10.5-050-417/13 od 10. aprila 2013. godine uvažena apelantova žalba i rješenja načelnika tužene od 5. februara 2013. godine i 1. marta 2013. godine poništena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, da je u ponovnom postupku načelnik tužene donio Rješenje broj 02-126-16-5/13 od 11. juna 2013. godine kojim je proglasio ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos na neodređeno vrijeme zbog nesprovođenja konkursne procedure i prethotno neobjavljenog Pravilnika, da je Odbor donio Rješenje broj 10.5-050-417-1/13 od 29. jula 2013. godine kojim je uvažena apelantova žalba, poništeno rješenje načelnika tužene od 11. juna 2013. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, da je načelnik tužene donio Rješenje broj 02-126-16-8/13 od 12. februara 2014. godine kojim je proglasio ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos od 30. septembra 2009. godine i u kojem je pravnom poukom apelant upućen na mogućnost podnošenja tužbe protiv tog rješenja nadležnom sudu, nakon toga apelantu nije omogućeno da se vrati na posao iako je apelant više puta na tome insistirao i u konačnici podnio tužbu Osnovnom sudu.

7. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je apelant, s obzirom na to da je bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu stručni saradnik za poljoprivredu, imao status opštinskog službenika u smislu odredbi člana 111 stav 2 tačka 10 Zakona o lokalnoj samoupravi a koji je u ovom slučaju lex specialis shodno odredbi člana 1 stav 2 tog zakona, jer se njime uređuje radnopravni status zaposlenika u organizacijama lokalne samouprave, što proizilazi iz člana 4 Zakona o radu kojim je propisano da će se odredbe tog zakona primjenjivati ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno. Nadalje je obrazloženo da je odredbama člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da se, u slučaju povrede prava iz radnog odnosa, zaposlenik prvo obraća zahtjevom načelniku ili gradonačelniku nakon čije odluke, u slučaju da je zaposlenik njome nezadovoljan, podnosi žalbu tom načelniku ili gradonačelniku pa ako nije ni tim zadovoljan, podnosi žalbu Odboru a nakon toga može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Prema obrazloženju tog suda, nesporno je da je apelant iskoristio sve navedene pravne lijekove propisane članom 152 tog zakona. Osim toga, obrazloženo je da je nesporno da je osporenim rješenjima načelnika tužene apelantu prestao radni odnos zbog raspoređivanja na radno mjesto bez raspisivanja javnog konkursa a koji način prestanka radnog odnosa nije predviđen niti jednom odredbom člana 147 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi kojim su inače regulisani razlozi prestanka radnog odnosa u organu lokalne samouprave. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno upućuje da, bez obzira na rješenje inspektora, načelnik tužene nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu zbog čega je taj sud i usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta i proglasio sporna rješenja nezakonitim i poništio ih, te obavezao tuženu da apelanta vrati na rad na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim sposobnostima.

8. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je, analogno navedenom, osnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da mu se isplati razlika na ime manje isplaćenih plata, naknada na ime izgubljenih plata za period u kojem nije bio u radnom odnosu kod tužene do vraćanja na posao, naknade za topli obrok i regres za 2012. i 2013. godinu s obzirom na to da su navedene naknade propisane odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora preciziranih u presudi, pa je i u ovom dijelu usvojio apelantov tužbeni zahtjev na način preciziran u dispozitivu presude. Navedeno je i da je apelantov zahtjev za uplatu obveznih doprinosa djelimično osnovan, jer je zasnivanjem radnopravnog statusa apelanta kod tužene nastao odnos koji tuženu kao poslodavca obavezuje da apelanta kao radnika prijavi na PIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, što je propisano članom 74 Zakona o radu kao opštim matičnim zakonom u oblasti rada koji se primjenjuje u tom dijelu u svim oblastima rada bez obzira da li su radni odnosi regulisani i posebnim zakonom za specifičnu oblast. Zbog navedenog, kako je obrazložio Osnovni sud, i obavezana je tužena da uplati doprinose za apelanta za period od 5. februara 2013. godine do 1. avgusta 2014. godine, dok je zahtjev za uplatu doprinosa za period od 1. avgusta 2014. godne do presuđenja obijen kao neosnovan. Ovo stoga što je, kako je obrazloženo, članom 177 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud može naložiti tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave a kako je nesporno da su to u ovom slučaju činidbe koje su dospjele do 1. avgusta 2014. godine, sud je donio odluku kao u dispozitivu.

9. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo da sud poništi rješenja Odbora od 10. aprila i 29. jula 2013. godine, Osnovni sud je istakao da su odluke Odbora konačne a može da ih preispituje samo nadležni sud u radnom sporu kako je propisano članom 148 stav 3 Zakona o lokalnoj samoupravi. U konkrentom slučaju, kako je obrazloženo, radni spor je započeo između apelanta kao radnika i tužene kao poslodavca a shodno sudskoj praksi Okružnog suda i Vrhovnog suda RS, ovakve odluke se pobijaju u upravnom sporu ali kako je u konkretnom slučaju pokrenut parnični postupak, taj sud je zaključio da je zajedničkim raspravljanjem i odlučivanjem o tužbi i protivtužbi postignura koncentracija u prikupljanju, jednakom vrednovanju podudarnog dokaznog i činjeničnog materijala, te jednaka primjena prava, čime se doprinosi ostvarivanju procesne ekonomije i pravne sigurnosti zbog čega je taj sud odlučio u meritumu i o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva. S tim u vezi je navedeno da, kako je već utvrđeno da je apelantu radni osnov prestao na nezakonit način i shodno tome su poništena rješenja o kojima je odlučivao i Odbor osporenim rješenjima, to je, prema zaključku tog suda, protivtužbeni zahtjev tužene neosnovan. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 73 0 Rs 017695 14 Rsž od 22. februara 2016. godine ukinuo prvostepenu presudu i odbacio kao nedopuštenu apelantovu tužbu u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantu isplati iznose precizirane u presudi na ime manje isplaćenih plata, naknada za topli obrok, naknada za regres, te u dijelu u kojem je odbijem protivtužbeni zahtjev tužene da se poništi rješenje Odbora od 29. jula 2013. godine (stav 1), ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je poništeno kao nezakonito rješenje načelnika tužene o prestanku radnog odnosa apelantu i u tom dijelu predmet je ustupljen Upravnom odjeljenju tog suda radi rješavanja tužbe u upravnom sporu, ukinuo prvostepenu presudu i u dijelu protivtužbenog zahtjeva u kojem je osporeno rješenje Odbora od 10. aprila 2013. godine i u tom dijelu je protivtužba odbačena kao neblagovremena (stav 2), preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da apelanta vrati na posao, isplati mu naknade na ime izgubljenih plata za period dok je na snazi bilo rješenje o prestanku radnog odnosa, naknadu regresa za 2013. godinu, uplati doprinose po obaveznom osiguranju, te naknadi troškove parničnog postupka i odbacio tužbu u tom dijelu kao preuranjenu (stav 3).

11. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da ovaj sud nalazi da je osporena presuda donesena u parničnom postupku od stvarno nenadležnog suda u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu da se poništi Rešenje načelnika tužene broj 02- 126-16-8/13 od 12. februara 2014. godine. Ovo stoga što je, kako je obrazloženo, Vrhovni sud Republike Srpske donio Rješenje broj 11 0 U 012595 14 Uvp od 20. juna 2014. godine u pravnoj stvari koja se zasnivala na bitno istim činjenicama ( prestanak radnog odnosa Stanimira Bjeloševića kod tužene). U tom je rješenju navedeno pravno mišljenje da je rješenje kojim se neko rješenje organa lokalne samouprave proglašava ništavim upravni akt i kada je njime poništeno rješenje o prijemu službenika u radni odnos, te da u konkretnoj situaciji kada je taj akt donio načelnik opštine nema ustanovljenog drugostepenog organa koji bi bio ovlašćen da odlučuje o žalbi protiv takvog rješenja pa se ono može pobijati tužbom u upravnom sporu kao konačan upravni akt. Izloženo pravno stanovište Vrhovnog suda Republike Srpske u svemu prihvata i ovaj sud, pa nalazi da se ono odnosi u svemu na rješenje o kojem je odlučeno prvostepenom presudom, tj. Rješenje načelnika tužene broj 02- 126-16-8/13 od 12. februara 2014. godine koje je pobijanom presudom poništeno. Osim toga, kako je obrazloženo, Vrhovni sud Republike Srpske donio je i Rješenje broj 78 0 Rs 016797 14 Rev od 10. septembra 2015. godine kojim je ukinuto Rješenje ovog suda broj 78 0 Rs 016797 13 Rsž 2 od 29. januara 2014. godine a kojim je bilo potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Rs 016797 13 Rs 2 od 13. septembra 2013. godine. Tim je rješenjima bila odbačena kao nedopuštena tužba Opštine Prnjavor radi poništavanja Rješenja Odbora broj 10.5-050-549/13 od 25. aprila a kojim je uvažena žalba službenika Slađane Kušnjer u Administrativnoj službi Opštine Prnjavor i poništeno rješenje načelnika te opštine o prestanku radnog odnosa službenika koji je bio zasnovan bez javnog konkursa. Prema obrazloženju Rješenja broj 78 0 Rs 016797 14 Rev od 10. septembra 2015. godine, pravo jedinice lokalne samouprave da pobija akte Odbora propisano je članom 148 Zakona o lokalnoj samoupravi, te pošto se tužbom jedinice lokalne samouprave kao poslodavca protiv Odluke Odbora broj 10.5-050-417/13 od 10. aprila 2013. godine ne pokreće upravni spor (jer je navedeno rješenje doneseno u predmetu prestanka radnog odnosa službenika, a ne u predmetu proglašavanja ništavim rješenja o prijemu u radni odnos) u smislu člana 148 toga zakona, to se njegova zakonitost može preispitivati u parničnom postupku. Okružni sud je naveo da, kako je protivtužba radi poništavanja rješenja Odbora od 10. aprila 2013. godine podnesena na ročištu 5. februara 2014. godine, a navedena odluka dostavljena protivtužiocu najkasnije uz tužbu 30. oktobra 2013. godine, protivtužba nije podnesena u roku od 30 dana koji je propisan članom 152 u vezi sa članom 148 Zakona o lokalnoj samoupravi. Okružni sud je istakao da je iz izloženih razloga pobijana presuda ukinuta u dijelu kojim je poništeno Rješenje načelnika tužene broj 02-126-l6-8/13 od 12. februara 2014. godine i predmet u tom dijelu ustupljen Upravnom odjeljenju ovog suda radi rješavanja o tužbi u upravnom, dok je presuda ukinuta i u dijelu koji se odnosio na protivtužbu za poništavanje Rješenja Odbora broj 10.5-050-417/13 od 10. aprila 2013. godine i protivtužba odbačena kao neblagovremena.

12. Nadalje je navedeno da je tužena 5. decembra 2014. godine dostavila Presudu ovog suda broj 11 Olj 012608 13 U od 30. oktobra 2014. godine kojom je uvažena tužba tužene protiv Rješenja Odbora broj 10.5-050-417-1/13 od 29. jula 2013. godine i navedeno rješenje poništeno. Stoga se, prema obrazloženju Okružnog suda, u ovom parničnom postupku ne može ponovo odlučivati o zakonitosti istog rješenja, pa je u tom dijelu presuda ukinuta i odbačena protivtužba tužene radi poništenja navedenog rješenja od 29. jula 2013. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, tužena pravilno ukazuje žalbom da je odlučeno o nedopuštenoj tužbi za isplatu razlike manje isplaćenih plata i naknade toplog obroka za period od 1. novembra 2012. do 5. februara 2013. godine, te regresa za 2012. godinu, jer je to suprotno odredbi člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi. U pogledu ostvarivanja i zaštite prava na isplatu ovih novčanih potraživanja koja nisu u vezi sa prestankom radnog odnosa, kako je obrazloženo, apelant se nije obraćao pismenim zahtjevom načelniku tužene kako je navedenom odredbom tog zakona propisano, pa zato nisu ispunjeni uslovi prethodne interne zaštite prava bez kojih službenici jedinice lokalne samouprave nemaju pravo na sudsku zaštitu. Zbog tih razloga prvostepena presuda je u tom dijelu ukinuta i tužba odbačena kao nedozvoljena.

13. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to da je Rješenje tužene broj 02-126-16-8/13 od 12. februara 2014. godine kojim je ništavim Proglašeno rješenje o prijemu apelanta u radni odnos, konačan upravni akt o čijoj zakonitosti još nije odlučio nadležni sud u upravnom sporu, a poništavanjem rješenja u upravnom postupku u smislu člana 254 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku poništavaju se i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, zbog čega se o osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja od dana prestanka radnog odnosa 5. februara 2013. godine ne može odlučivati prije okončanja upravnog spora o zakonitosti tog rješenja, niti se moglo odlučivati o zahtjevima stranaka za naknadu troškova ovog parničnog postupka do donošenja konačne odluke stvarno nadležnog suda. Zbog tih je razloga, prema obrazloženju Okružnog suda, prvostepena presuda preinačena, pa je kao preuranjen odbijen zahtjev za vraćanje na rad, isplatu izgubljenih plata od 5. februara 2013. do 30. aprila 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu preciziranom u presudi, te iznos takođe preciziran u presudi na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata do 30. aprila 2014. godine, naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu, uplatu nadležnim fondovima doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za apelanta za period od 5. februara 2013. do 1. avgusta 2014. godine, te naknadu parničnih troškova. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evorpske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je vijeće Okružnog suda u skoro istom sastavu donijelo različite odluke u njegovom i predmetima Stanimira Bjeloševića, Gorana Vučića i Samine Mušović, što je, prema njegovom mišljenju, osnov za nastajanje pravne nesigurnosti i kršenja prava na pravično suđenje. Takođe, navodi da Okružni sud nije smio postupiti na način da proglasi preuranjenim dio njegovog tužbenog zahtjeva i da dio vrati upravnom odjeljenju na ponovni postupak, jer je, i pored činjenice što osporeni akti predstavljaju upravne akte, taj sud morao voditi računa o ekonomičnosti postupka i sam riješiti sva sporna pitanja. Apelant, takođe, analizira presude Okružnog suda donesene u predmetima navedenih tužilaca, te ističe da sadržaji i pravna rješenja iz tih presuda trebaju biti razlog da Ustavni sud ukine presudu u njegovom predmetu i vrati ga na ponovni postupak redovnim sudovima.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i naveo hronologiju predmeta i sadržaj svoje presude.

16. Osnovni sud je naveo da ne može dati odgovor na apelaciju, jer je njegova presuda preinačena presudom drugostepenog suda koji je preuzeo nadležnost.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) relevantne odredbe glase:

Član 148.

Odbor za žalbe odlučje o žalbama službenika i tehničkih i pomoćnih radnika u drugom stepenu na rješenja kojima se odlučuje o njihovima pravima i dužnostima, kao i o žalbama kandidata koji su učestvovali na javnom konkursu.

Odluke Odbora dostavljaju se podnosiocu žalbe u roku od osam dana od dana donošenja.

Odluke Odbora su konačne, a može ih preispitivati nadležni sud u radnom sporu.

Član 152.

Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku.

Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor.

Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora.

U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, preispituje svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti.

Službenik može protiv odluke iz stava 3. ovog člana podnijeti žalbu Odboru za žalbe, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje.

Odbor za žalbe je dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe.

Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 017695 14 Rsž od 22. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslovi u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantova prava vezana za prestanak radnog odnosa, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Okružnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu i donio presudu preciziranu u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, jer je utvrdio da je za rješavanje pitanja valjanosti odluka o otkazu ugovora o radu koji je dobio apelant nadležno upravno odjeljenje tog suda s obzirom na to da se radi o upravnom aktu koji je donio načelnik tužene kao jedinice lokalne samouprave, te da su, analogno tome, dijelovi apelantovog tužbenog zahtjeva koji su se odnosili na isplatu naknada koje proizilaze iz radnog odnosa i zahtjeva da tužena vrati apelanta na posao preuranjeni do okončanja upravnog spora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je Okružni sud u skoro istom sastavu vijeća donio različite presude u njegovom i predmetima lica poimenično navedenih u apelaciji i prethodnim tačkama ove odluke zbog čega smatra da je taj sud proizvoljno primijenio pravo, te da je mogao i morao zbog ekonomičnosti sam okončati predmetni postupak, a ne ustupiti ga upravnom odjelu tog suda. Ustavni sud u vezi s navedenim primjećuje da je u navedenim predmetima, nakon Okružnog suda, odlučivao i Vrhovni sud i donio svoje odluke (što apelant u apelaciji ne pominje) u kojim je zauzeo stav da se u slučajevima kakav je i apelantov radi o upravnim sporovima s obzirom na to da su doneseni akti upravni akti, te da je Okružni sud u konkretnom, apelantovom, slučaju i donio presudu pozivajući se na navedeni stav i citirajući jednu od presuda Vrhovnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na pobrojane presude Okružnog suda neosnovano. Ustavni sud smatra i da su neosnovani i apelantovi navodi da je predmetni postupak trebalo zbog razloga ekonomičnosti okončati Okružni sud u parničnom postupku sobzirom na to da bi u takvom slučaju odluku donio stvarno nenadležni sud. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da iz stanja spisa proizilazi da nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo i da je obrazloženje osporene presude argumentovano i jasno, te da su skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i u jednom dijelu predmet ustupio upravnom odjelu tog suda budući da su osporeni akti upravni akti i kada je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbačen kao preuranjen do okončanja upravnog spora.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1738/16 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio