Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/18 (H. G. i S. S.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-542/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-542/18, rješavajući apelacije Hasibe Gazdić i Senade Smajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hasiba Gazdić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020942 15 Rev od 28. novembra 2017. godine i Senada Smajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020929 15 Rev od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-542/18
1. Hasiba Gazdić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020942 15 Rev od 28. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom usvojena je revizija tužene (Opštine Živinice) i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020942 12 Rsž od 10. avgusta 2015. godine je preinačena tako što se žalba apelantkinje odbija kao neosnovana i Presuda Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020942 10 Rs od 5. oktobra 2012. godine potvrđuje. Navedenom prvostepenom presudom u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je potraživala isplatu duga iz radnog odnosa (razliku na ime manje obračunatih i isplaćenih plata, regresa, toplog obroka, kao i razlike na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO).
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je osnovan prigovor tužene da je Pravilnik o platama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), na osnovu kojeg je apelantkinja potraživala isplatu duga iz radnog odnosa, provedbeni propis i kao takav da dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužena svoj Pravilnik donijela u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH (iz 1998. godine) koji je prestao da važi donošenjem "Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu u junu 2003. godine", zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta njegovoj primjeni. Naime, Vrhovni sud je ukazao da Pravilnik tužene nije donesen u skladu sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u FBiH, koji članom 75. propisuje dužnost donošenja Pravilnika o platama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantkinji pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema Pravilniku koji je donesen na osnovu člana 163. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH (koji zakon je prestao da važi). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, koja je održana dana 24. aprila 2016. godine, zauzet pravni stav da je neprimjenljiv Pravilnik koji je donesen na osnovu zakona koji je prestao da važi.
2. AP-543/18
3. Senada Smajić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020929 15 Rev od 15. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom usvojena je revizija tužene (Opštine Živinice) i Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020929 12 Rsž od 26. februara 2015. godine preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva za razliku naknade na ime regresa za 2009. godinu i toplog obroka za period od 1. jula 2009. godine do 31. maja 2010. godine, tako što se žalba apelantkinje odbija i Presuda Općinskog suda broj 33 0 Rs 020929 12 Rs od 23. oktobra 2012. godine potvrđuje. U konkretnom slučaju navedenom prvostepenom presudom u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je potraživala isplatu duga iz radnog odnosa (razliku na ime manje obračunatih i isplaćenih plata, regresa, toplog obroka, kao i razlike na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO).
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u preambuli Pravilnika (na osnovu kojeg je apelalantkinja potraživala navedena prava) navedeno da je donesen u skladu sa članom 163. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH, te da je osnovano pravno stanovište tužene da je taj Pravilnik donijet kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine) i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je navedeni zakon prestao da važi 2005. godine, odnosno donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (koji je stupio na snagu 16. avgusta 2005. godine). Vrhovni sud je naveo da prestankom važenja navedenog zakona prestaje važiti i Pravilnik donesen na osnovu tog zakona. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženi period sagledavaju u smislu odredbi pomenutog zakona iz 2005. godine, a u vezi sa odredbama važećeg Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pa se taj granski ugovor ne primjenjuje na području tog kantona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH kao kasniji propis istog ranga nije propisao obavezu usklađivanja postojećih pravilnika. Vrhovni sud je naveo da prema članu 76. navedenog zakona „rukovodioci organa su dužni donijeti pravilnik o platama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama ovog zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz člana 75. ovog zakon“. Dakle, Vrhovni sud je naveo da Pravilnik u utuženom periodu kao izvor radnog zakonodavstva u konkretnom slučaju nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je u skladu sa navedenim zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. aprila 2016. godine, čime je Vrhovni sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 542/18.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantkinja.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantkinje pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinje navode da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se u konkretnim slučajevima ne može primijeniti Pravilnik tužene, koji stav se temelji na činjenici da je Pravilnik donesen u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH, koji zakon je prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Takođe, apelantkinje navode da je Vrhovni sud u pojedinim predmetima, koji su se odnosili na isto činjenično i pravno pitanje, zauzimao suprotan stav od stava koji je zauzeo u predmetnim postupcima. Apelantkinje smatraju da im zbog kršenja naprijed navedenih prava pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, te potražuju naknadu troškova za sastav apelacija u iznosima od po 900,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantkinje u apelacijama pozvale odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja – zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka na osnovu Pravilnika tužene, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su takve zahtjeve odbijali kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 455/15 od 15. septembra 2016. godine kojom su obuhvaćeni predmeti br. AP 2720/16 i AP 2721/16, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2209/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci od 27. februara 2018. godine naveo, između ostalog, da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, zbog čega je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na zahtjev apelantkinja za isplatu nematerijalne štete zbog kršenja prava na koja su se pozvale, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 74. Pravila Ustavnog suda prema kojima Ustavni sud u odluci kojom usvaja može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Imajući u vidu odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da apelantkinjama u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
13. U odnosu na zahtjev apelantkinja za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević