Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/18 (Energopetrol d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2069/18, rješavajući apelaciju Energopetrola d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Energopetrol d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 225719 16 Rev od 14.
decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 225719 16 Rev od 14. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezan je apelant da isplati tužiteljima (M.A., M.M., M.H., F.H., H.S., F.H. i A.E.) razlike plata uvećanih za minuli rad, te da im obračuna i uplati pripadajuće doprinose iz penzijskog i invalidskog osiguranja, za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da je predmetna tužbe neblagovremena, budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja, u skladu sa odredbama člana 106. Zakona o radu, zastarijevaju u roku od tri godine pri čemu ostvarivanje tih potraživanja nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz odredaba člana 103. Zakona o radu. Nadalje, da nisu osnovani prigovori apelanta kojima ukazuju da donošenjem Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) nema mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), temeljem kojih je od strane redovnih sudova utvrđena visina predmetnog potraživanja. Naime, da je navedeni pravni stav apelanta suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti. Naglašeno je da prelazne i završne odredbe novog OKU ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti da izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. OKU može imali za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Vrhovni sud je istakao da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni GKU, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, ukoliko nije drugačije određeno (član 113. Zakona o radu). S tim u vezi je istaknuto da kako je predmetni GKU još uvijek na snazi, da su u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav 3. OKU, redovni sudovi pravilno na predmetno potraživanje primijenili odredbe tog GKU, kao najpovoljnije pravo za zaposlenike. Nadalje je istaknuto, da apelantov prigovor da ga odredbe GKU ne obavezuju, iz razloga što je apelant privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom i da je odredbama člana 2. GKU propisano da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, nije osnovan. Naime, da je u vrijeme zaključenja prvih ugovora o radu između tužitelja i apelanta, apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU, te da je u preambuli ugovora o radu navedeno da se zaključuje, između ostalog, i na osnovu GKU, iz čega proizlazi da je normativni dio GKU inkorporiran u ugovor o radu. U vezi sa tim je navedeno, da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu prenose na novog poslodavca, pa da su u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, nakon promjene apelantove vlasničke strukture, ugovori o radu preneseni na apelanta i da kao takvi obavezuju apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je predmetna tužba neblagovremeno podnesena, te ukazuje da su u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o radu, odnosno odredbe GKU i OKU.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1869/16 od 7. jula 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević