Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-615/16 (M. D.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Povrat stana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-615/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 615/16, rješavajući apelaciju Milorada Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milorada Dragića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005901 17 Uvp 2 od 28. septembra 2017. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miloradu Dragiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.425,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Miloradu Dragiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Dragića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005901 17 Uvp 2 od 28. septembra 2017.
godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005901 16 Uvl 2 od 9. januara 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 4. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 005901 11 Uvl od 7. novembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-615/16.
2. Apelant je 2. novembra 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005901 17 Uvp 2 od 28. septembra 2017. godine i presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 005901 16 Uvl 2 od 9. januara 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4541/17. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-615/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba za imovinsko-pravne poslove) zatraženo je 16. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP-615/16. Također, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 23. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP-4541/17.
5. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba za imovinsko-pravne poslove dostavili su odgovore na apelaciju broj AP-615/16 u periodu od 22. do 31. januara 2018. godine, dok su Vrhovni i Kantonalni sud odgovore na apelaciju broj AP-4541/17 dostavili 26. aprila odnosno 7. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Apelant je 22. maja 1998. godine Službi obnove i stambeno-komunalnih poslova općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Harmani H-15 (u daljnjem tekstu predmetni stan). Služba je rješenjem broj 3/36-372-715 od 21. augusta 2000. godine odbila zahtjev apelanta kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je zahtjev odbijen na temelju člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Odlučujući o žalbi apelanta Ministarstvo je rješenjem broj 11/1-31-1118-UP-2/00 od 11. oktobra 2000. godine poništilo navedeno rješenje Službe i predmet vratilo na ponovni postupak. U ponovnom postupku rješenjem Službe od 22. januara 2001. godine je odbijen zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana. Žalba apelanta protiv navedenog rješenja Službe je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva od 22. februara 2001. godine. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj U-85/01 od 19. februara 2003. godine tužbu apelanta uvažio i poništio navedeno rješenje Ministarstva.
8. U daljnjem postupku Ministarstvo je rješenjem od 16. aprila 2003. godine poništilo rješenje Službe od 22. januara 2001. godine. Služba je zatim rješenjem od 29. septembra 2003. godine ponovo odbila zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana, a koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 23. februara 2004. godine. U postupku upravnog spora Kantonalni sud je presudom broj U-56/04 od 20. septembra 2004. godine predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku Služba je donijela Zaključak broj 3/36-372-715 od 26. aprila 2005. godine kojim je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu koju je Ministarstvo rješenjem broj 11/2-23-359-UP-2/05 od 22. augusta 2006. godine odbilo kao neosnovanu. Odlučujući o tužbi apelanta u upravnom sporu Kantonalni sud je donio presudu broj 001-0-U-06-000 271 od 5. jula 2007. godine kojom se prvostepeni zaključak i drugostepeno rješenje poništavaju i upravna stvar rješava tako što se potvrđuje da je apelant bio posjednik predmetnog stana, te mu se stan vraća u posjed i nalaže nadležnom upravnom organu da apelanta vrati u posjed predmetnog stana. Kantonalni sud se u obrazloženju presude pozvao na odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-703-562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana.
10. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 5. jula 2007. godine privremeni korisnik predmetnog stana je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2998/07 od 14. februara 2008. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija).
11. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio presudu broj 001-0-U-08-000 075 od 4. septembra 2008. godine kojom je uvažio tužbu apelanta, poništio rješenje Ministarstva od 22. augusta 2006. godine i zaključak Službe od 26. aprila 2005. godine, i predmetnu upravnu stvar riješio tako što je potvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik predmetnog stana, da se vraća u posjed, te je naloženo nadležnom upravnom organu da apelanta uvede u posjed predmetnog stana u roku od 90 dana od prijema presude.
12. Apelant je uveden u posjed predmetnog stana 10. februara 2009. godine nakon što su odbijene žalbe Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH i privremenog korisnika S.J. protiv rješenja Službe od 29. oktobra 2008. godine kojim je naloženo privremenom korisniku da napusti predmetni stan.
13. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. novembra 2008. godine odbačena je tužba Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH radi ponavljanja postupka okončanog presudom istog suda od 4. septembra 2008. godine. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 000035 09 Uvp od 26. maja 2011. godine uvažen je zahtjev Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za vanredno preispitivanje sudske odluke, ukinuto rješenje Kantonalnog suda od 27. novembra 2008. godine i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 005901 11 Uvl od 7. novembra 2015. godine uvažio tužbu Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 4. septembra 2008. godine i dozvolio ponavljanje postupka (stav I izreke). Stavom II izreke presude Kantonalni sud je navedenu presudu stavio van snage. Stavom III izreke presude Kantonalni sud je odlučio da se tužba apelanta radi poništenja akta tuženog Ministarstva od 22. augusta 2006. godine odbija u cijelosti.
15. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda od 7. novembra 2015. godine Vrhovnom sud podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Vrhovni sud je presudom broj 01 0 U 005901 16 Uvp od 28. septembra 2016. godine zahtjev apelanta djelimično uvažio, presudu Kantonalnog suda od 7. novembra 2015. godine ukinuo u stavu III izreke i predmet vratio istom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu u odnosu na st. I i II izreke zahtjev odbijen i u tom dijelu je prvostepena presuda ostala na snazi.
16. U postupku izvršenja navedene presude Vrhovnog suda od 28. septembra 2016. godine Kantonalni sud je donio presudu broj 01 0 U 005901 16 Uvl 2 od 9. januara 2017. godine kojom je tužbu apelanta radi poništenja rješenja Ministarstva od 22. augusta 2006. godine odbio kao neosnovanu.
17. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud presudom broj 01 0 U 005901 17 Uvp 2 od 28. septembra 2017. godine odbio kao neosnovan.
18. U obrazloženju navedene odluke Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda Kantonalnog suda od 9. januara 2017. godine donesena u postupku izvršenja presude Vrhovnog suda od 28. septembra 2016. godine kojom je odlučeno o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 7. novembra 2015. godine na način da je zahtjev djelimično uvažen, te presuda Kantonalnog suda od 7. novembra 2015. godine u stavu III izreke ukinuta i predmet vraćen istom sudu na rješavanje. Dalje je navedeno da je zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke od 7. novembra 2015. godine apelant pobijao samo stav III izreke presude, a kojom je prvostepeni sud (rješavajući po tužbi Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za ponavljanje postupka) tužbu apelanta radi poništenja akta tuženog Ministarstva od 22.08.2006. godine odbio u cijelosti. Vrhovni sud je dalje istakao da je Kantonalni sud odlučujući u ponovnom postupku (u dijelu u kome je predmet vraćen na ponovni postupak) presudom od 9. januara.2017. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja tuženog Ministarstva od 22. augusta 2006. godine, a kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv Zaključka Službe od 26. aprila 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da je navedenim zaključkom (tačka 1. izreke) zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u vlasništvu apelanta, odbačen zbog nenadležnosti, a tačkom II izreke je konstatovano da „Služba nadležna za rješavanje zahtjeva za povrat stana u vlasništvu je Služba prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova, gdje se predmet već nalazi na rješavanju“.
19. Suprotno navodima iz zahtjeva apelanta, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelanta odbio i na taj način potvrdio osporene upravne akte kao pravilne i zasnovane na zakonu, ali ne iz razloga koje je prvostepeni sud u svojoj presudi i naveo. Naime, kako je dalje navedeno Zaključkom Službe [obnove i stambeno-komunalnih poslova] od 26. aprila 2005. godine prvostepeni organ je (u ponovnom postupku) rješavajući po zahtjevu apelanta za povrat stana u vlasništvu, predmetni zahtjev odbacio zbog nenadležnosti, i istovremeno tačkom II izreke konstatovao da je nadležna služba za rješavanje zahtjeva za povrat stana u vlasništvu-Služba za imovinsko pravne poslove, gdje se predmet već nalazi na rješavanju.
20. U obrazloženju je dalje istaknuto da je Kantonalni sud u presudi broj U-56/04 utvrdio da se u predmetnoj stvari radi o vlasništvu stana, gdje je postupak je u toku, pa je neminovno da se o zahtjevu odluči pred Službom za imovinsko-pravne poslove po zahtjevu koji je već podnijet. Također, je istaknuto da je apelant u tužbi protiv zaključka od 26. aprila 2005. godine i rješenja od 22. augusta 2006. godine tvrdio da mu njegov zahtjev za povrat stana, kao nosiocu stanarskog prava, nije riješen, zatim da ne spori činjenicu da je podnio i zahtjev za povrat stana kao vlasnik (temeljem kupoprodajnog ugovora) ali smatra da je prvostepeni organ (kad već nije rješavao u meritumu) trebao postupak prekinuti ili spojiti oba predmeta (kako je i glasila uputa iz presude broj U-56/04) da bi se mogla donijeti jedna odluka obzirom da se radi o istom stanu.
21. Vrhovni sud je utvrdio da je suština konkretnog predmeta da je apelant podnio dva zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed i to: kao nosilac stanarskog prava i kao vlasnik nekretnina. Kako se apelant, na zahtjev prvostepenog organa, izjasnio da traži povrat stana u posjed kao vlasnik, a što ponavlja u podnesku i žalbi na prvostepeno rješenje, Vrhovni sud je smatrao da sva naknadna preinačenja, preciziranja ili promjena zahtjeva predstavljaju zloupotrebu procesnih prava od strane apelanta. Isto tako zahtjev i tvrdnja apelanta da su se postupci trebali spojiti, i oba predmeta rješavati u jednom postupku, je neosnovan jer o zahtjevima za povrat stana koje podnosi lice kao nosilac stanarskog prava i o zahtjevima koje podnosi lice koje tvrdi daje vlasnik nekretnine rješavaju u prvom stepenu različiti organi, pa iz tog razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, nema zakonskog uporišta za vođenje jedinstvenog postupka, a kako je pravilno odlučio i tuženi upravni organ.
Postupak pred Službom za imovinsko-pravne poslove
22. Apelant je 18. septembra 2003. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana kao nekretnine u vlasništvu tada nadležnoj Službi za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne poslove u čijem djelokrugu rada su u to vrijeme bili poslovi rješavanja zahtjeva za povrat nekretnina u vlasništvu.
23. Zaključkom Službe za imovinsko pravne poslove broj 03/3-31-4414 od 12. februara 2004. godine prekinut je postupak pokrenut zahtjevom apelanta i naloženo apelantu pokretanje postupka pred nadležnim organom radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog 10. februara 1992. godine sa bivšom SSNO, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Rješenjem Ministarstva od 14. juna 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog zaključka, dok je tužba kojom je pokrenuo upravni spor odbijena presudom Kantonalnog suda broj U-136/04 od 19. novembra 2004. godine. Presudom Vrhovnog suda broj Už-28/05 od 15. februara 2006. godine odbijena je žalba apelanta protiv navedene presude Kantonalnog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim navodima apelacija apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nadalje, ističe da je pravno obavezujućom odlukom CRPC potvrđen savjestan posjed apelanta na predmetnom stanu i da je na temelju te odluke apelant uveden u posjed predmetnog stana. Međutim, u daljnjem postupku donesene su suprotne odluke na temelju kojih organi Federacije BiH postavljaju zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Istakao je da u takvoj situaciji nije u mogućnosti zaštiti svoja prava jer su protekli rokovi u kojima bi mogao zahtijevati izvršenje odluke CRPC novim podneskom. Također, je naveo da je S.J. raniji privremeni korisnik predmetnog stana visokopozicionirani funkcioner zbog kojeg organi Federacije BiH traže njegovo iseljenje iz predmetnog stana. Također, apelant smatra da je predmetni postupak koji je započeo još 1998. godine bio van razumnog roka zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete zbog toga.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju (broj AP-4541/17) istakao da ostaje kod svih razloga datih u presudi tog suda od 9. januara 2017. godine, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju (broj AP-615/16) istaklo da taj organ ostaje kod navoda datih u rješenju od 22. augusta 2006. godine.
28. Služba za imovinsko-pravne poslove je istakla da je Zaključak te službe od 12. februara 2004. godine pravomoćan i konačan obzirom da je apelant iscrpio sve pravne lijekove. Dalje je navedeno da iako je na apelantu bio teret dokazivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana apelant nije ni do danas dostavio dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim organom radi utvrđivanja pravne valjanosti tog ugovora, niti je pružio pravno valjan dokaz o vlasništvu na predmetnom stanu.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 20. st. 1. i 3.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu.
Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 34.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu. Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
[…]Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. Ustavni sud zapaža da je apelant u obje podnesene apelacije osporio presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda donesene u postupku povodom njegovog zahtjeva za povrat stana. Međutim Ustavni sud konstatira da iz činjenica predmeta proizilazi da konačnu odluku u konkretnom slučaju zapravo predstavlja presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 005901 17 Uvp 2 od 28. septembra 2017. godine (kojom je okončan postupak povodom zahtjeva Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 4. septembra 2008. godine), koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-4541/17 protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 28. septembra 2017. godine, a apelacija (broj AP-4541/17) je podnesena 2. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8, člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat u posjed predmetnog stana, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
39. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbačen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti Službe za odlučivanje u tom predmetu, tvrdeći da je donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u postupku koji je uslijedio nakon zahtjeva Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 4. septembra 2008. godine, u konačnici odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova tužba u upravnom sporu radi poništenja rješenja upravnih organa kojima je odbačen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti Službe za odlučivanje. Pri tome Ustavni sud smatra je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zašto je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak Službe [obnove i stambenokomunalnih poslova] od 26. aprila 2005. godine koja je rješavajući po zahtjevu apelanta za povrat stana u vlasništvu, predmetni zahtjev odbacila zbog nenadležnosti, i istovremeno utvrdila da je nadležna služba za rješavanje zahtjeva za povrat stana u vlasništvu-Služba za imovinsko pravne poslove. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijenio i apelantove navode da je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana kao nosilac stanarskog prava ali i kao vlasnik (temeljem kupoprodajnog ugovora) te da su upravni organi trebali postupak spojiti da bi se mogla donijeti jedna odluka, te da je dao dovoljne i jasne i razloge zašto istaknuti navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su u konačnici ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci ispitao navode iz apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
44. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
47. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. maja 1998. godine kada je apelant Službi podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. septembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 19 godina i četiri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat u posjed predmetnog stana, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Osim toga Ustavni sud zapaža da apelant nije koristio zakonom propisana sredstva za „ubrzanje“ postupka, koja su mu stajala na raspolaganju.
50. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 19 godina i četiri mjeseca, što je a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. Također, Ustavni sud zapaža da su postupci pred organima uprave i Kantonalnim sudom Unsko-sanskog kantona, koji su se više puta ponavljali, u odlučujućoj mjeri uticali na ukupnu dužinu predmetnog postupka (Kantonalni sud je donosio šest puta presude u postupku upravnog spora, dok su Ministarstvo i Služba pet odnosno četiri puta donosili svoje odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije, koji su u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine) i Ustavnog suda (mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3499/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 46, i AP- 5280/15 od 11. januara 2017. godine, stav 26-28, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatraju djelotvornim pravnim lijekom, eventualno mogao izdejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje u rokovima koji korespondiraju standardu razumnog roka. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.425,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko sanskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda i upravnih organa, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
54. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Djelotvoran pravni lijek
55. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku i postupku upravnog spora. Tako je apelant podnosio žalbe protiv rješenja Službe, zatim tužbe kojim je pokretao upravni spor, protiv konačnih upravnih odluka, podnosio je zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao i odgovor na tužbu Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Ostali navodi
56. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se prema stanju spisa apelant i dalje nalazi u posjedu predmetnog stana, da se osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije odlučivalo o apelantovom pravu na posjed predmetnog stana već o nadležnosti upravnog organa za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana kao vlasnika, te da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava u osporenim odlukama. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje apelantovog prava na posjed predmetnog stana može biti predmet eventualnih drugih postupaka u smislu zahtjeva apelanta kao nositelja prava iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ili nalaganja iseljenja iz predmetnog stana, međutim da ta pitanja nisu predmet osporenih odluka u konkretnom predmetu. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova ne pokreću pitanje apelantovog prava na dom te stoga zaključuje da su navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko 19 godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost Kantonalnog suda i organa uprave koji nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
59. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje i za njih je zaključeno da su neosnovani.
60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
61. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se prema stanju spisa apelant i dalje nalazi u posjedu predmetnog stana i kada se osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije odlučivalo o apelantovom pravu na posjed predmetnog stana već o nadležnosti upravnog organa za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana kao vlasnika.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević