Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2042/16 (M. V.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2042/16, rješavajući apelaciju Milenka Vukojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milenka Vukojevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Milenku Vukojeviću isplati iznos od 1.500,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Vukojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 066524 15 Rsž od 29.
septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 066524 13 Rs 2 od 2. aprila 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 066524 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 066524 13 Rs 2 od 2. aprila 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2042/16.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1840/16 od 26. oktobra 2016. godine, u okviru koje je razmatran i predmet broj AP 2042/16, predmetna apelacija je odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Ustavni sud je, nakon što je razmotrio apelantov zahtjev za preispitivanje grupne Odluke Ustavnog suda broj AP 1840/16 od 26. oktobra 2016. godine u odnosu na predmet broj AP 2042/16, utvrdio da je zahtjev osnovan, te donio Rješenje o preispitivanju broj AP 2042/16 od 18. jula 2017. godine kojim je usvojen zahtjev za preispitivanje i Odluka broj AP 1840/16 od 26. oktobra 2016. godine u odnosu na predmet broj AP 2042/16 stavljena van snage.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i OŠ „Milan Rakić“ Banjaluka – tužene u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 18. do 30. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Tok postupka
7. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 6. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, a da je 1. oktobra 2008. godine održano pripremno ročište pred Osnovnim sudom na kojem je apelant „uredio tužbeni zahtjev“, a 6. novembra 2008. godine i ročište za glavnu raspravu.
8. Osnovni sud je nakon toga donio Presudu broj RS-546/05 od 10. decembra 2008. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje tužene broj 290/05 od 20. jula 2005. godine o prestanku radnog odnosa i ugovora o radu apelantu, te da se obaveže tužena da ga vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka rada ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenom znanju, kao i da mu isplati naknade plata, regresa i kamate za precizirane periode, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (st. I, II i II izreke presude), dok je odbio njegov tužbeni zahtjev za isplatu naknade toplog obroka i kamate za precizirane periode (stav IV).
9. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv navedene presude, Okružni sud donio Rješenje broj 011-0-Ž-09-000 066 od 28. maja 2009. kojim je tu presudu ukinuo „u dosuđujućem dijelu (stav I, II, III i IV izreke)“ te presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 066524 09 od 12. novembra 2010. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonite akte tužene – predmetno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 290/05 od 20. jula 2005. godine i Odluku o apelantovom prigovoru broj 316/05 od 26. avgusta 2005. godine, te je obavezao tuženu da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenom znanju, kao i da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade plate i regresa za precizirane periode, zajedno sa zakonskim kamatama, i da uplati doprinose za PIORS na ime obaveznog osiguranja apelanta kod Fonda PIO.
11. Tužena je podnijela žalbu protiv Presude Osnovnog suda koju je Okružni sud odbio Presudom broj 71 0 P 066524 11 Gž od 31. maja 2011. godine.
12. Tužena je protiv navedene presude Okružnog suda izjavila reviziju koju je Vrhovni sud usvojio Rješenjem broj 71 0 P 066524 11 Rev od 12. februara 2013. godine, te ukinuo tu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak.
13. Okružni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 71 0 P 066524 13 Gž 2 od 13. marta 2013. godine usvojio žalbu tužene, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 066524 09 od 12. novembra 2010. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je u ponovnom postupku rješenjem izvršeno spajanje parnice u konkretnom predmetu sa predmetom broj 71 0 P 127314 11 P, a u kojem je apelant 30. septembra 2011. godine podnio tužbu protiv tužene, takođe radi poništenja odluka kojima mu je otkazan ugovor o radu, vraćanja na rad i isplate neisplaćenih plata, regresa i uplate doprinosa za određene periode.
Osporene odluke
15. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 066524 13 Rs 2 od 2. aprila 2015. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti: predmetno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 290/05 od 20. jula 2005. godine i predmetna Odluka o prigovoru broj 316/05 od 26. avgusta 2005. godine, te da se da se tužena obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i da se obaveže da mu isplati naknadu plate i regresa u određenim iznosima za precizirani period, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i da uplati doprinose za PIORS na ime obaveznog osiguranja apelanta kod Fonda PIO za određeni period. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud, između ostalog, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene i da je obavljao poslove ložača – kućnog majstora. Dalje, proizlazi da je apelant Rješenjem tužene broj 182/05 od 18. maja 2005. godine udaljen s posla zbog teže povrede radne obaveze u periodu od mjesec dana, počev od 19. maja 2005. godine, a da je Rješenjem tužene broj 268/05 od 17. juna 2005. godine produženo trajanje udaljenja apelanta s posla u trajanju od još mjesec dana, s pozivanjem na odredbe člana 119 stav 2 Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 26/01, 47/02 i 38/03, u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Dalje, proizlazi da je tužena donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 290/05 od 20. jula 2005. godine kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene s navedenim datumom, uz obrazloženje da je apelant na radnom mjestu udario učenika, čime je počinio težu povredu radne obaveze iz člana 91 stav 2 tačka 6 Zakona o radu. Dalje, proizlazi da je apelant izjavio prigovor protiv tog rješenja, koji je odbijen Odlukom tužene broj 316/05 od 26. avgusta 2005. godine, uz obrazloženje da je na osnovu izjave više učenika, među kojima je i apelantova kćerka, utvrđeno da je apelant 11. maja 2005. godine za vrijeme radnog vremena ošamario učenika N. V. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda takođe proizlazi i da je apelant 15. maja 2005. dao izjavu o događaju od 11. maja 2005. godine, a koja je protokolisana kod tužene pod brojem 170/05 i izvedena kao dokaz pred tim sudom, te da je apelant u svom iskazu datom u predmetnom parničnom postupku pred tim sudom potvrdio da je to njegova izjava koju je napisao i potpisao u kancelariji sekretara škole. Dalje, proizlazi da je u predmetnom parničnom postupku izveden dokaz - izvod iz zapisnika Sindikalne organizacije od 21. juna 2005. godine, iz kojeg proizlazi da je navedenog datuma održana sjednica Sindikalne organizacije na čijem dnevnom redu je bilo davanje mišljenja povodom događaja od 11. maja 2005. godine, te kojom prilikom je dato mišljenje da apelant učinio težu povredu radne obaveze, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka Dragane Malčić. Osim toga, proizlazi da je Osnovni sud utvrdio da je pravosnažnom presudom tog suda precizirani broj od 10. oktobra 2005. godine apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca, uslovno godinu dana, zbog krivičnog djela tjelesne povrede iz Krivičnog zakona KZRS tako što je 11. maja 2005. godine otvorenom stranom dlana udario u predio lijevog obraza malodobnog N. V. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i odluka o prigovoru doneseni u skladu s odredbama iz čl. 91 stav 2 tačka 6, 114 115 Zakona o radu, odnosno da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz u smislu člana 128 stav 3 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07; u daljnjem tekstu: Zakon o radu - prečišćeni tekst), pri čemu je ukazao da apelant u tužbi nije osporavao da je na radnom mjestu udario učenika, a da to proizlazi iz njegove izjave od 15. maja 2005. godine i izjava učenika koji su bili očevici tog događaja, uključujući i apelantovu kćerku. Konstatujući da je odbijen kao neosnovan zahtjev za poništenje odluke o otkazu, Osnovni sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 130 Zakona o radu – prečišćeni tekst neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje na rad, te za naknadu plata i regresa, kao i uplatu doprinosa.
17. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 066524 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka na način preciziran u izreci presude Okružnog suda, dok je u ostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u preostalom odbijajućem dijelu.
18. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjenično stanja pravilno ocijenio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze i da su zakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, odnosno da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Pri tome, Okružni sud se, između ostalih, pozvao odredbe čl. 126 stav 1 tačka 1, 127 i 128 st. 1 i 3 Zakona o radu – prečišćeni tekst, odnosno odredbu člana 115 Zakona o radu. Takođe je ukazao da je apelant, saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da je kod tužene dao izjavu povodom radnje koja predstavlja težu povredu radne obaveze, te da u spisu predmeta postoji njegova pismena izjava u vezi s događajem od 11. maja 2005. godine predata tuženoj i 15. maja 2005. godine protokolisana pod brojem 170/05, shodno čemu su neosnovani njegovi navodi o povredi člana 115 Zakona o radu.
19. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je oduka drugostepenog suda pravilna, odnosno da je apelantu radni odnos prestao zakonito u smislu, između ostalih, i odredaba člana 115 Zakona o radu. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da je kod činjenice da je apelant saslušan na okolnosti učinjene povrede radne obaveze tako što se pismeno izjasnio 11. maja 2005. godine, te kod činjenice da je Sindikat tužene dao svoje mišljenje u pogledu povrede radne obaveze koju je učinio apelant, Vrhovni sud je konstatovao da su neosnovani revizioni prigovori da je tužena donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, a da pri tome apelant nije bio saslušan, odnosno da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant, prije svega, vidi u proizvoljnoj primjeni odredbe člana 115 Zakona o radu. U vezi s tim, smatra da mu u postupku pred tuženom nije omogućeno da iznese svoju odbranu, a da se izjava koju je dao 15. maja 2005. godine, prije nego što je protiv njega pokrenut postupak pred tuženom donošenjem rješenja o udaljenju od 18. maja 2015. godine, ne može smatrati njegovim saslušanjem u smislu navedene odredbe i poziva se na praksu u predmetu Ustavnog suda broj AP 3857/08. Apelant, takođe, smatra da je predmetni parnični postupak trajao nerazumno dugo, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje. Traži da mu se zbog povrede navedenog prava dodijeli naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.000, 00KM, kao i troškovi sastavljanja apelacije po punomoćniku advokatu u iznosu od 1170,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni sud i Okružni sud tvrde da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Osnovni sud navodi da je preduzimao radnje u postupku efikasno „koliko je to bilo moguće prema objektivnim okolnostima“ i smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
24. Tužena smatra da je apelacija očigledno neosnovana jer su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pravilno utvrdili da je apelant počinio težu povredu radne obaveze i da su odluke tužene o prestanku radnog odnosa zakonite.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:
Član 91. stav 2. tačka 6.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
[...] 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, [...] Član 114.
Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.
Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.
Član 115.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
[...] U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
26. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 98. stav 2. tačka 6.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
[...] 6 nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, [...] Član 126. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, Član 127.
Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.
Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.
Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
[...] U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 10. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama, kao i zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv u konkretnom postupku.
A.U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno na taj način što su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno odredbu člana 115 stav 1 Zakona o radu (kojoj odgovara odredba člana 128 stav 1 Zakona o radu – prečišćeni tekst) kada su zaključili da su u konkretnom slučaju ispunjeni formalni uslovi iz navedene zakonske odredbe za davanje otkaza ugovora o radu apelantu u smislu slušanja apelanta i iznošenja odbrane.
37. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je odredbom člana 115 stav 1 Zakona o radu (kojoj odgovara odredba člana 128 stav 1 Zakona o radu – prečišćeni tekst) propisana obaveza poslodavca da je, u slučaju da radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, te da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili apelantove prigovore vezane za navodnu povredu člana 115 Zakona o radu u konkretnom slučaju, kakve apelant ponavlja u apelaciji, te da su ocijenili da su oni neosnovani, obrazloživši da je apelant saslušan na okolnosti učinjene povrede radne obaveze tako što se pismeno izjasnio 11. maja 2005. godine tuženoj u vezi s događajem koji predstavlja težu povredu radne obaveze, što je i sam apelant potvrdio u svom iskazu datom u predmetnom postupku pred redovnim sudom. Dovodeći odredbe člana 115 stav 1 Zakona o radu u vezu s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i logične razloge za zaključak da je tužena u predmetnom sudskom postupku dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredaba člana 115 stav 3 Zakona o radu, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine, Ustavni sud ukazuje da je, za razliku od apelantovog predmeta, u tom predmetu apelantkinja u potpunosti bila onemogućena da iznese svoju odbranu, što taj predmet u bitnom razlikuje od okolnosti apelantovog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3857/08 budući da se, dakle, ne radi o istoj situaciji.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne, logične i argumentovane razloge u pogledu primjene odredaba člana 115 st. 1 i 3 Zakona o radu, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). B.2. Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe 6. septembra 2005. godine, a da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 066524 15 Rev od 2. februara 2016. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 10 godina i skoro pet mjeseci.
B.3. Analiza razumnosti trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi ostvarenja prava iz radnog odnosa u kojem je apelant tražio poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, vraćanje na posao, naknade plata i regresa i uplate doprinosa, pa se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, budući da je apelant tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, u okviru kojih i poništenje odluka o prestanku radnog odnosa kod tužene, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta od velikog značaja, te da je predmetni postupak prema eksplicitnoj odredbi člana 420 ZPP definisan kao postupak hitne prirode. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
43. Sumirajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža je cjelokupan postupak na tri sudske instance trajao ukupno 10 godina i skoro pet mjeseci, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, apsolutno nedopustiv period za ovu vrstu spora. Pri tome je predmet u par navrata rješenjima Okružnog odnosno Vrhovnog suda vraćan nižestepenim sudovima na ponovni postupak, iz čega proizlazi i da su redovni sudovi bili neefikasni u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, te značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta, navedeni period trajanja postupka iz radnog odnosa, koji ima ogroman značaj za apelanta i koji je i po zakonu hitan, nerazuman je. Ustavni sud ukazuje da bi se dužina trajanja ovog postupka mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao postojanje takvih okolnosti. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina ovog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B.4. Pitanje naknade nematerijalne štete
44. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
45. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
47. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji je pokrenut radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je od velikog značaja za apelanta i koji je po zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao 10 godina i skoro pet mjeseci i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na druge aspekte tog prava kada su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da tužena u konkretnom slučaju, prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, nije povrijedila odredbu člana 115 stav 1 Zakona o radu i da je dokazala postojanje razloga za prestanak radnog odnosa apelantu, a za svoje odluke su dali jasne i argumentovane razloge iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević