Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-920/16 (Kulturno umjetničko društvo „Urije“ Novi Grad)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-920/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 920/16, rješavajući apelaciju Kulturno-umjetničkog društva „Urije“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kulturno-umjetničkog društva „Urije“ podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 017775 15 Gž od 4. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kulturno-umjetničko društvo „Urije“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, koje zastupa Husejin Mujakić, zakonski zastupnik, podnijelo je 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 017775 15 Gž od 4. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužene Zejne Topalović zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2018. godine. Tužena odgovor na apelaciju nije dostavila, a iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je u međuvremenu umrla. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Stavom 1. Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 017775 14 P od 8. juna 2015. godine tužena je obavezana da apelantu preda u posjed dio parcele označene po starom premjeru kao k.č. 525/6 iz zk. uloška broj 3701 KO Novi Grad, a po novom premjeru k.č. 2290 iz lista nepokretnosti broj 2671/0 KO Novi Grad, površine 110 m² (u daljnjem tekstu: sporna parcela), kako je to prikazano na skici vještaka geodetske struke koja čini sastavni dio presude.

6. Istom presudom, i to stavom 2, Osnovni sud je utvrdio da će Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Novi Grad (u daljnjem tekstu: Republička uprava), po pravosnažnosti presude izvršiti promjenu u katastarskom operatu na način da će spornu parcelu označenu po novom premjeru, koja se vodi na tuženoj, umanjiti za površinu od 110 m² i za istu površinu uvećati apelantovu parcelu označenu kao k.č. 2292 iz lista nepokretnosti broj 2067/0 KO Novi Grad 1, sve u skladu sa skicom vještaka geodetske struke, pri čemu je tužena obavezana na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Iz historijata tužbe, između ostalog, proizlazi da je apelantov pravni prednik OKUD „Urije“ vlasnik sporne parcele u površini od 506 m² (po starom premjeru), ali da su tužena i njen pravni prednik 2004. godine nezakonitim postupanjem geometra na osnovu prijavnog lista B i rješenja Republičke uprave dio sporne parcele, vlasništvo apelantovog pravnog prednika, pripojili parceli tužene (po novom premjeru) i taj dio preuzeli u posjed i ogradili žičanom ogradom tako da su apelantu onemogućili ulaz u skladišni prostor i korištenje protivpožarnog puta uz zgradu.

8. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze te vještačenjem vještaka geodetske struke) utvrdio stanje upisa na spornoj parceli u javnim evidencijama, te je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja taj sud utvrdio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti da se tužena obaveže da shodno članu 126. Zakona o stvarnim prvima apelantu preda u posjed spornu parcelu. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da se prema zemljišnoknjižnom stanju sporna parcela vodi kao državno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist apelantovog pravnog prednika još od 1990. godine, pri čemu tužena tokom postupka nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na jače pravo na posjed u vezi sa spornom parcelom.

9. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 76 0 P 017775 15 Gž od 4. decembra 2015. godine žalbu usvojio i prvostepenu presudu ukinuo u stavu 2. izreke, te u tom dijelu tužbu odbacio, dok je u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka osporena presuda preinačena na način da je apelantu odbijen zahtjev da mu tužena preda u posjed dio sporne parcele, uz apelantovo obavezivanje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti, Okružni sud je utvrdio da osporena presuda nije pravilna i zakonita. Okružni sud je izvršio uvid u materijalne dokaze, prije svega zk. izvadak iz koga je proizašlo da se sporna parcela u površini od 506 m² vodi kao državno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist apelantovog pravnog prednika, pri čemu je naglašeno da se zemljišnoknjižno stanje nije mijenjalo. Međutim, kako je Okružni sud naglasio, do promjena je došlo prvo u katastarskom operatu, a potom i po novom premjeru kada je on stupio na snagu. Okružni sud je navedeno utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz kog je proizašlo da je dio sporne parcele u površini od 110 m² prijavnim listom B od 4. novembra 2011. godine otcijepljen i pripojen drugoj parceli (o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio na str. 4. obrazloženja). Potom je istaknuto da je takvo stanje bilo do 31. decembra 2014. godine kada je za taj dio katastarske općine stupio na snagu novi premjer, kojim je sporna površina od 110 m² pripojena spornoj parceli po novom premjeru na ime tužene, kao korisnika s dijelom 1/1. Okružni sud je također utvrdio da se pred Republičkom upravom vodi postupak po zahtjevu za reviziju s ciljem ažuriranja nepravilnosti prilikom upisa. U tom smislu je Okružni sud naglasio da se katastarsko stanje na spornoj parceli izmijenilo rješenjem Republičke uprave od 17. augusta 2004. godine, koje je proglašeno ništavim, pri čemu je taj sud naglasio da se dio sporne parcele od 110 m² po novom premjeru još uvijek vodi na tuženoj, ali je u toku postupak revizije, odnosno postupak ažuriranja podataka o kom zahtjevu nije bilo odlučeno do donošenja prvostepene presude.

11. Potom je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o zahtjevu koji nije u stvarnoj nadležnosti suda (stav 2. izreke osporene presude), pri čemu se taj sud pozvao na odredbe čl. 119. i 130. Zakona o katastru RS koje propisuju postupak upisa promjene na nekretninama i stvarnim pravima na njima, a koje ne propisuju stvarnu nadležnost sudova za upis promjena, pa je taj dio zahtjeva odbačen zbog nenadležnosti.

12. U vezi sa zahtjevom kojim apelant traži predaju u posjed, Okružni sud je naveo da bi ovaj dio tužbenog zahtjeva bio osnovan apelant je, shodno članu 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, tokom postupka bio u obavezi da dokaže da je dio sporne parcele čiji povrat traži njegovo vlasništvo i da se ona nalazi u posjedu tužene, što apelant nije dokazao jer prema zemljišnoknjižnom stanju koje se nije mijenjalo proizlazi da je sporna parcela državno vlasništvo, a ne apelantovo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmetnom apelacijom apelant osporava presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za predaju u posjed. Apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 127. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. U tom smislu naglašava da je tokom postupka nesporno utvrđeno da tužena drži u posjedu sporni dio parcele. Iz zk. izvatka je vidljivo da se u B (vlasničkom) listu sporna parcela vodi kao državno vlasništvo s pravom raspolaganja apelantovog pravnog prednika koji je upisan u C listu, a prema odredbi člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima pravo raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu nisu postale vlasništvo drugog lica, pretvara se u pravo vlasništva njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika. Apelant tvrdi da je na osnovu citirane odredbe postao vlasnik sporne parcele prema starom premjeru (zk. stanje), pa mu stoga pripada pravo da traži predaju u posjed dijela sporne parcele od 110 m² koji tužena drži u posjedu bez pravnog osnova.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je, između ostalog, naveo da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

V. ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. (2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

1. Pretvaranje društvene svojine Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drukčije pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog slijednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine.

(2) Za upise prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava svojine, ako društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica, koje ima pravo upisa svoga prava u zemljišne knjige.

(3) Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenoj, odnosno državnoj svojini postalo je pretvaranjem svojina pravnog slijednika dotadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako stvar može biti predmet prava svojine, osim ako je po nekom pravnom osnovu postala svojina drugog lica, a posebnim zakonom nije određeno drukčije.

(4) Odredbe ovog zakona o pretvaranju prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 76 0 P 017775 15 Gž od 4. decembra 2015. godine (u dijelu kojim je odbijen zahtjev za povrat u posjed sporne parcele) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud zapaža da apelant zbog odbijanja tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio povrat o posjed dijela sporne parcele smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. S obzirom na takve tvrdnje, Ustavni sud prije svega treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se sporna parcela prema starom premjeru vodi kao državno vlasništvo s pravnom raspolaganja u korist apelantovog pravnog prednika. S druge strane, prema novom premjeru, dio sporne parcele u površini od 110 m² vodi se na tuženoj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je taj upis (po novom premjeru) sporan i da se pred Republičkom upravom vodi postupak revizije u kojem bi se trebale otkloniti eventualne nepravilnosti prilikom tog upisa. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se sporna parcela po starom premjeru vodi kao državno vlasništvo, a da apelantov pravni prednik na njoj ima konstituirano pravo raspolaganja, zatim da se dio sporne parcele po novom premjeru vodi na tuženoj (čiji povrat u posjed traži). Potom, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano: „(…) ako posebnim zakonom nije određeno drukčije pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog slijednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine“. Ustavni sud smatra da citirana odredba predstavlja zakonsku pretpostavku koja apelantu kao pravnom sljedniku nosioca prava raspolaganja na spornoj parceli omogućava sticanje prava vlasništva na njoj, pa shodno tome apelant ima legitimno očekivanje da sporna parcela zaista postane njegova imovina koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je odbijanjem Okružnog suda da se apelantu preda u posjed dio sporne parcele nesporno došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

26. Stoga, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

27. U vezi sa spornim pitanjem da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, Ustavni sud prije svega zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja primijenio odredbu člana 127. stav (1) Zakona o stvarnim pravima koja propisuje: „(…) da bi vlasnik ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog“. Dakle, iz citirane odredbe jasno proizlazi koji to uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se udovoljilo vlasničkoj tužbi za povrat u posjed. Shodno citiranoj odredbi, osnovni uvjet za to je dokaz o vlasništvu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka dostavio zk. izvadak iz kojeg je vidljivo da se sporna parcela vodi kao državno vlasništvo, a da pravo raspolaganja pripada apelantovom pravnom predniku, pa je Okružni sud shodno tome utvrdio da apelant nije dokazao da je vlasnik sporne parcele. U vezi s tim, apelant se u apelaciji pozvao na odredbu člana 324. stav (1) Zakona o stvarnim pravima koju smatra primjenjivom u njegovom slučaju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da citirana odredba (koja je već citirana u prethodnim tačkama ove odluke) predstavlja tek zakonsku pretpostavku za ostvarivanje prava vlasništva na spornoj parceli. U okolnostima kada apelant u zemljišnoj knjizi nije ishodio upis prava vlasništva na spornoj parceli, shodno citiranoj odredbi, Ustavni sud ne može tvrditi da se Okružni sud odbivši zahtjev za povrat u posjed nezakonito umiješao u apelantovo pravo na imovinu kada je taj sud utvrdio da apelant nije dokazao da je vlasnik sporne parcele. Navedeno stoga što procesni zakon obavezuje stranke da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a iz priloženih dokumenata ne proizlazi da je apelant ponuđenim dokumentima dokazao da je vlasnik sporne parcele. Prema ocjeni Ustavnog suda, postojanje zakonske pretpostavke za sticanje vlasništva je samo pretpostavka koju apelant mora ostvariti, pri čemu redovni sudovi ne zasnivaju svoju odluku na pretpostavkama, već na relevantnim dokazima. Navedeno posebno u okolnostima kada se katastarsko stanje na spornoj parceli po novom premjeru ne slaže sa stanjem u zemljišnoj knjizi i kada se vodi postupak revizije pred Republičkom upravom radi otklanjanja eventualnih nepravilnosti na spornoj parceli, pri čemu treba naglasiti da taj postupak nije bio okončan u vrijeme donošenja osporene presude.

28. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste predstavljaju li citirane odredbe, kao takve, izraz javnog interesa. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima propisuju da se mora dokazati vlasništvo na stvari čiji se povrat u posjed traži. S druge strane, procesni zakon jasno propisuje način na koji se provodi postupak, odnosno obavezu stranaka da u postupku predoče sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoje tvrdnje. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju pravila parničnog postupka na osnovu kojih redovni sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, što svakako predstavlja javni interes.

29. Konačno, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želio postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

30. Ustavni sud smatra da su relevantne zakonske odredbe koje je imao u vidu Okružni sud razmjerne cilju kojem se težilo, te da one u konkretnom slučaju ne predstavljaju prevelik teret za apelanta. Navedeno posebno imajući u vidu da apelant ima mogućnost da u smislu člana 324. stav (1) u zemljišnoj knjizi iskoristi zakonsku pretpostavku i u zemljišnoj knjizi ishodi upis prava vlasništva na spornoj parceli. Osim toga, Ustavni sud zapaža da postupak revizije pred Republičkom upravom, kako to proizlazi iz dostupnih dokumenata, još uvijek nije okončan, a upravo u tom postupku bi se eventualno moglo riješiti pitanje spornog pripajanja dijela sporne parcele na tuženu. Ustavni sud također smatra da upravo navedene okolnosti ukazuju da apelant ima na raspolaganju mogućnosti koje bi mu mogle pomoći u ostvarivanju prava da vrati u posjed dio sporne parcele.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetom postupku nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u to apelantovo pravo bilo zakonito i u javnom interesu, odnosno proporcionalno cilju kojem se teži.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-920/16 (Kulturno umjetničko društvo „Urije“… | Sudska praksa | Aktio