Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/18 (F.V., M. M. i S.M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-857/18, rješavajući apelacije F.V. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

F.V. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022696 14 U od 26. januara 2018. godine, Milan Marković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002614 15 Uvp od 20. decembra 2017. godine i S.M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013884 15 Uvp od 11. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-857/18

1. F.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022696 14 U od 26. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) od 20. novembra 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe tuženog, Sarajevo od 3. jula 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelant 10. jula 2013. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po odredbama člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelantu priznato i dalje svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, po osnovu oboljenja, koje se pogoršalo vršeći vojnu dužnost u Armiji R BiH, počev od 1. januara 2005. godine, kao i da je ustanovljeno da kod apelanta postoji invaliditet-nesposobnost po osnovu oboljenja sa 60% invalidnosti trajno. Dalje, Kantonalni sud navodi da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisano da izuzetno pravo na povoljnije penzionisanje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu ostvariti ratni vojni invalidi sa procentom invalidnosti 60% ili više koji su proglašeni vojno nesposobnim isključivo na osnovu ranjavanja na izvršenju borbenog zadatka, koji mogu ostvariti pravo na penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilan zaključak organa uprave da je apelantu vojni invaliditet potvrđen po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojnu dužnost a ne po osnovu ranjavanja, kako to apelant navodi u zahtjevu. Osim toga, neosnovani su navodi apelanta da je tuženi propustio da utvrdi pravo stanje stvari, odnosno da apelantu nije omogućeno da učestvuje u postupku, s obzirom da je tuženi nakon uvida u svu relevantnu dokumentaciju pravilno utvrdio da apelantu vojni invaliditet nije utvrđen isključivo na osnovu ranjavanja, kao i da je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku dostavljanjem prvostepenog i drugostepenog rješenja (uz zahtjev od 10. jula 2013. godine dostavio odgovarajuću dokumentaciju).

AP-1658/18

3. Milan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Milana Borovčanin Bulić advokat iz Sokoca, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002614 15 Uvp od 20. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu određen novi iznos invalidske penzije.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje od 3. februara 2012. godine kojim je apelantu određen novi iznos invalidske penzije primjenom odredbe člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon o PIO iz 2011. godine). Naime, navedenom odredbom je propisano da će za korisnika penzije, koja je određena u skladu sa članom 87. Zakona o PIO (iz 2000. godine), Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa članom 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja tog zakona na snagu. Cijeneći nespornu činjenicu da je apelantu - tužiocu invalidska penzija ranije bila određena od tzv. garantovanog penzijskog osnova za borce VRS I kategorije, što je bila beneficija koju je Republika Srpka svojevremeno propisivala za ovu kategoriju lica, a koja je važećim zakonom ukinuta, prvostepeni organ je apelantu odredio novi iznos invalidske penzije od njegovog penzijskog osnova ostvarenog radom u procentu koji odgovara godinama ukupnog penzijskog staža apelanta, za što je dato valjano obrazloženje koje u činjeničnom smislu i nije pobijao apelant. Vrhovni sud ističe da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi (koje apelant navodi i u tužbi) da se u njegovom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172. stav 4. Zakona o PIO iz 2011. godine, jer spada u izuzetke propisane stavom 5. tačka a) navedenog člana zakona, tačnije u kategoriju lica čije je psihičko oboljenje, po osnovu kojeg je penzionisan po zahtjevu podnesenom 28. septembra 2006. godine, u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovim učešćem u ratnim dejstvima. Ovo iz razloga što se u predmetnom upravnom spisu nalazi nalaz, ocjena i mišljenje drugostepenog organa vještačenja broj DOV-522/14 od 4. septembra 2014. godine, na kojem se zasniva osporeni akt i koji je shodno članu 124. Zakona o PIO iz 2011. godine jedini mjerodavan za odlučivanje o pravima ove vrste, a iz kojeg proizilazi da ne postoji pomenuta uzročno-posljedična veza. Vrhovni sud ističe da je zaključak ljekara vještaka iz ovog nalaza, ocjene i mišljenja valjano obrazložen i zasnovan na ispravama spisa i neposrednom pregledu apelanta, te da je decidno navedeno da je apelant penzionisan po osnovu psihičkog oboljenja koje se kod njega ispoljilo u toku 2005. godine (o čemu svjedoči sva medicinska dokumentacija iz 2006. godine), odnosno da apelant nema nikakve medicinske dokumentacije otegobama duševne prirode iz perioda svog učešća u VRS. S tim u vezi vještak je dao valjano tumačenje da se invalidnost osiguranika može povezati sa njegovim učešćem u VRS samo u situaciji kada on ima medicinsku dokumentaciju o liječenju oboljenja po osnovu kojeg je penzionisan a koja datira iz vremena učešća u VRS, čega u konkretnom slučaju nema, a na što ne utiče činjenica da tužilac ima priznat status borca VRS I kategorije obzirom da samo učešće u VRS nije dovoljno za utvrđivanje postojanja pomenute uzročno-posljedične veze. Također, Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenog suda da je neosnovano pozivanje apelanta na „zvanične nalaze“ ljekara koji se nalaze u njegovom spisu budući da se radi o vještačenjima vezanim za utvrđivanje činjenice uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja djela koja su mu stavljena na teret u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega u vezi sa ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. Pri tome se ni u okviru tih medicinskih ekspertiza ne pominje nikakva medicinska dokumentacija iz ratnog perioda, već samo ona od 2006. godine pa dalje, koju je drugostepeni organ vještačenja imao u vidu prilikom svog izjašnjenja o nepostojanju uzročno-posljedične veze između oboljenja apelanta koje se kod njega ispoljilo 2005. godine i po osnovu kojeg je penzionisan i njegovog učešća u VRS u periodu od 1991. do 1996. godine. AP-2068/18

5. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013884 15 Uvp od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je odbijen njegov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja od 18. juna 2008. godine kojim je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u određenom iznosu.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je apelant 16. decembra 2013. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja o penzionisanju u kojem je tražio da se utvrdi novi datum od kada mu pripada pravo na isplatu invalidske penzije od 1. jula 2003. godine (umjesto 4. decembra 2007. godine kako su utvrdili organi uprave) kao dana kada je u SR Njemačkoj zahtjevom pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Dalje, nesporno je utvrđeno da organi uprave proveli postupak u skladu sa navedenim zahtjevom apelanta (podnesenim u SR Njemačkoj) i odbili zahtjev apelanta (2004. godine), koji zaključak je potvrđen i odlukom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju u Republici Srpskoj, obzirom da mu je nalazom, ocjenom i mišljenjem domaćih organa vještačenja utvrđena invalidnost - preostala radna sposobnost sa punim radnim vremenom za poslove koje je radio u Republici Srpskoj. Također, odlučujući o ponovnom zahtjevu apelanta od 4. jula 2006. godine organi uprave su ponovo odbili zahtjev apelanta uz obrazloženje da ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju u Republici Srpskoj propisane tada važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon o PIO). Međutim, Presudom Okružnog suda poništeni su akti organa uprave i date su upute da se izvrši neposredni pregled apelanta i ocijeni sva priložena dokumentacija, nakon čega su organi uprave pribavili nalaz, ocjenu i mišljenje specijaliste ortopeda i neurohirurga (od 4. decembra 2007. godine), te je Rješenjem od 25. decembra 2007. godine (potvrđeno odlukom tuženog od 9. juna 2008. godine) zaključeno da kod apelanta postoji invalidnost - preostala radna sposobnost sa prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom i apelantu je utvrđeno pravo na invalidsku penziju. Iz navedenog proizilazi da se nova ocjena radne sposobnosti apelanta nije zasnivala na istovjetnoj medicinskoj dokumentaciji predatoj uz prvi zahtjev od 1. jula 2003. godine, kako to pogrešno iznosi apelant u zahtjevu, odnosno da je prvostepeni organ pravilno na osnovu nove ocjene radne sposobnosti donio rješenje kojim je apelantu utvrdio pravo na invalidsku penziju počev od 4. decembra 2007. godine, jer je sa tim datumom utvrđeno da kod njega postoji invalidnost - preostala radna sposobnost sa prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom, a koja se apelantu zbog godina života nije mogla obezbijediti. Vrhovni sud je istakao da je datum priznavanja prava na invalidsku penziju apelantu određen prvostepenim rješenjem od 25. decembra 2007. godine, pa insistiranje apelanta da se izmjeni naknadno doneseno prvostepeno rješenje od 18. juna 2008. godine kojim je apelantu samo određena visina penzije, jer o tome nije bilo odlučeno pomenutim prvostepenim rješenjem od 25. decembra 2007. godine, nema osnova, što su pravilno zaključili organi uprave, a podržao nižestepeni sud.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-857/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/18 (F.V., M. M. i S.M.) | Sudska praksa | Aktio