Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/16 (P. D., G. J., N. S. i M. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1683/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1683/16, rješavajući apelaciju Predraga Donjka i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Donjka, Gostimira Jaćimovića, Nevenke Stanić i Miće Milovanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Predrag Donjak, Gostimir Jaćimović, Nevenka Stanić i Mićo Milovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4973/14 od 18. decembra 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, te tužene Gordane Gerdijan (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Osnovni sud je 17. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 16. maja 2018. godine, a tužena 15. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 073407 13 P 2 od 24. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da sud utvrdi pravnu ništavost zapisnika notara (tužene) sa pete vanredne Skupštine akcionara preduzeća ,,Tržnica“ a.d. Banja Luka broj OPU-1552/2009 od 2. septembra 2009. godine sa odlukama koje su na njoj donesene, zatim, pravnu ništavost zapisnika notara (tužene) sa ponovne pete vanredne Skupštine akcionara preduzeća ,,Tržnica“ a.d. Banja Luka broj OPU-1553/2009 od 3. septembra 2009. godine sa odlukama koje su na njoj donesene i zapisnika notara (tužene) sa šeste vanredne Skupštine akcionara preduzeća ,,Tržnica“ a.d. Banja Luka broj OPU-1775/2009 od 8. oktobra 2009. godine sa odlukama koje su na njoj donesene.

5. Tokom navedenog postupka, na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je nesporno utvrdio da su sporne odluke iz zapisnika sa pete vanredne, ponovne pete vanredne i šeste vanredne Skupštine akcionara ,,Tržnica“ a.d. Banja Luka, koje je sačinila tužena kao ovlašćeno lice - notar, sačinjene u skladu sa odredbom člana 95 Zakona o notarima („Službeni glasnik RS“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 isp. 91/06, 37/07, 74/07 i 78/11) a u vezi sa članom 246 stav 2, članom 247 stav 1 i članom 251 stav 1 Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06). Naime, sporne odluke u navedenim zapisnicima sadrže sve što zapisnik notara treba da sadrži: vrijeme i mjesto održavanja sjednice Skupštine akcionara ,,Tržnice“ a.d. Banja Luka, obrazloženje na čiji zahtjev je notar prisustvovao i sačinio sporne zapisnike, zatim, napomenu da je izvršio uvid u sudski registar Osnovnog suda i tom prilikom utvrdio ko je ovlašćeno lice za zastupanje i predstavljanje ,,Tržnice“ a.d. Banja Luka, kao i konstatacije na koji način je i od koga sazvana Skupština, podatke o akcionarima i broju akcija kojima raspolažu, te opšte akte privrednog subjekta čijoj sjednici Skupštine je prisustvovao, kako to propisuje član 95 Zakona o notarima, a u vezi sa članom 251 Zakona o preduzećima. Uvidom u sporne odluke iz zapisnika notara (tužene) utvrđeno je da sporni zapisnici notara sadrže sve odluke i zaključke koje je Skupština akcionara donijela kroz odgovarajuću proceduru sa izjavama svih učesnika, odnosno prisutnih akcionara i njihovih punomoćnika koji su učestvovali po tačkama dnevnog reda. Nadalje, svaki zapisnik su potpisali predsjedavajući Skupštine i notar (tužena) sa konstatacijom kada je Skupština počela da radi, odnosno kada je završila sa radom, uz priloge svih odluka, zaključaka i drugih akata koji se tiču sadržine svakog zapisnika Skupštine akcionara ,,Tržnice“ a.d. Banja Luka.

6. Kako navodi Osnovni sud, notar na osnovu svojih zakonskih ovlašćenja iz člana 95 Zakona o notarima (lex specialis) svjedoči i potvrđuje sve ono što se dešavalo na sjednicama Skupštine akcionara, te ono čemu je svjedočio konstatuje (upisuje) - potvrđuje u svom zapisniku, odnosno autentičnost dešavanja na licu mjesta. Po ocjeni suda, propusta u tom smislu tužena kao notar nije imala i sporni zapisnici sa donesenim odlukama i zaključcima sa navedenih sjednica Skupštine akcionara ,,Tržnice“ a.d. Banja Luka sadrže sve ono što treba i mora da sadrži jedan zapisnik, kako to propisuje Zakon o notarima.

7. U vezi sa navodima punomoćnika apelanata da je tužena kao notar morala da ima aktivniju ulogu na sjednicama Skupštine akcionara, Osnovni sud je naveo sljedeće: Na zahtjev predsjedavajućeg Skupštine akcionara ili nekog od akcionara notar je dužan da utvrdi identitet prisutnog akcionara, odnosno njihovog punomoćnika, i to konstatuje u svom zapisniku sa Skupštine akcionara. Naime, punomoć za zastupanje predstavlja obligacioni odnos između lica koje daje ovlašćenje (davaoca punomoći) i lica koje prima ovlašćenje (primaoca punomoći) i kao isprava se može pobijati ili utvrđivati samo u sudskom postupku, u smislu njene pravne valjanosti ili ništavosti. Stoga, tužena kao notar je, u okviru svojih zakonskih ovlašćenja, sačinila zapisnike i konstatovala sve odluke, kao i bitna izlaganja akcionara i njihovih punomoćnika sa sjednica Skupštine akcionara ,,Tržnica“ a.d. Banja Luka po pozivu ovlašćenih sazivača Skupštine (akcionara koji imaju više od 10% akcija s pravom glasa, kako to propisuju odredbe Zakona o preduzećima - Zakona o privrednim društvima), te sporni zapisnici s donesenim odlukama ne sadrže niti jednu povredu zakona, imperativnog propisa, dobrog običaja ili morala da bi se mogli smatrati ništavim. Pošto notar nema ovlašćenja da se upliće u rad Skupštine, u izbor predsjedavajućeg, radnih tijela Skupštine, vođenje Skupštine i donošenje odluka, ne može ni biti odgovoran za tok skupštinske rasprave, odluke koje su donesene i raspravu koja je vođena. Ono na šta se pozivaju apelanti u svojoj tužbi, a i tokom postupka, tiče se zakonitosti u sazivanju, vođenju i prisustvu sjednicama Skupštine, kao i odlukama koje su tom prilikom donesene, pa tako nešto može biti predmet osporavanja u okvirima i pravilima nekog drugog postupka (npr. upravnog postupka koji bi pokrenula Agencija za hartije od vrijednosti RS) i sl. Nezadovoljna stranka ima pravo pritužbe organu uprave (nadležnom ministarstvu) zbog toga što notar nije preduzeo traženu službenu radnju ili zbog toga što traženu radnju u sadržajnom ili formalnom pogledu nije preduzeo shodno zakonu, ili zbog toga što odugovlači s njenim preduzimanjem.

8. Slijedom navedenog, Osnovni sud je usvojio stanovište da u konkretnom slučaju nema povrede zakonskih ovlašćenja, imperativnog propisa, dobrih običaja u postupanju tužene kao notara prilikom sačinjavanja zapisnika s pete, ponovne pete i šeste vanredne Skupštine akcionara ,,Tržnice“ a.d. Banja Luka i odluka koje su tom prilikom donesene u smislu odredaba čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te “Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), pa samim time niti ništavosti isprava koje se ovom tužbom pobijaju. Stoga, Osnovni sud je, ocjenjujući činjenične navode parničnih stranaka, izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, u smislu pozitivnih zakonskih propisa, odnosno pazeći po službenoj dužnosti na zakonitost, odnosno nezakonitost isprava koje se pobijaju i odlučio kao u izreci ove presude.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine žalba apelanata je djelimično uvažena, rješenje o troškovima postupka sadržano u Presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 073407 13 P 2 od 24. juna 2013. godine (stav 2 izreke) preinačen, tako što se obavezuju apelanti da tuženoj solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.866,00 KM, umjesto iznosa od 5.656,95 KM. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i označena presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata je potvrđena. Odbijeni su zahtjevi apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.725,00 KM. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 658,12 KM.

10. Kako navodi Okružni sud, u konkretnom slučaju radi se o notarskoj potvrdi odluka Skupštine, a ne o notarskoj obradi isprava. Po ocjeni Okružnog suda, tačno je da se notarskom ovjerom i potvrdom zapisniku daje karakter javne isprave koja ima dokaznu snagu sadržaja o činjenicama o kojima se u njemu svjedoči, ali se notarskom potvrdom i ovjerom ne potvrđuje njegova zakonitost. Kako se navodi, dopušteno je dokazivati da je izjava netačno notarski obrađena, odnosno da su posvjedočene činjenice netačne (član 4 stav 6 ZON), jer Zakon o notarima je zakon procesnog i materijalnog prava, a u konkretnom slučaju se ocjenjuje postupanje notara u vršenju javne službe. Ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tužena u vršenju zadataka notara postupala na osnovu svojih zakonskih ovlašćenja iz člana 95 ZON, potvrdila sve ono što se dešavalo na sjednicama Skupštine akcionara, da sporni zapisnici sa donesenim odlukama i zaključcima sa navedenih sjednica Skupštine akcionara sadrže sve što propisuje citirana odredba Zakona. Suprotno navodima žalbe, apelanti izvedenim dokazima (čl. 123 i 126 ZPP u vezi sa članom 4 stav 6 Zakona o notarima) nisu dokazali da su izjave, odnosno posvjedočene činjenice netačne, niti su dokazali da ima elemenata koji bi zapisnike u smislu člana 103 ZOO činili ništavim, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev kojim apelanti traže da sud utvrdi ništavost zapisnika notara sa vanrednih skupština akcionara.

11. Dalje se obrazlaže da notar nema ulogu arbitra, jer je dužan odgovarajućim mjerama obezbjediti nezavisno i nepristrasno obavljanje notarske službe, pridržavajući se zabrane učestvovanja u pravnim poslovima u skladu sa Zakonom o notarima (član 2 stav 3 ZON), pa tužena ne može biti odgovorna za tok skupštinske rasprave, odluke koje su donesene i raspravu koja je vođena na skupštini akcionara. Slijedom navedenog, prvostepeni sud odlučujući o materijalnopravnom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, pogrešno zaključuje da je tužena pasivno legitimisana u ovom sporu. Međutim, ovakav pravni zaključak prvostepenog suda nije od uticaja na drugačiju odluku ovog suda, jer je prvostepeni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva donio pravilnu odluku. Pošto žalbeni razlozi ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane presude prvostepenog suda u dijelu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, Okružni sud je žalbu apelanata odbio i na osnovu odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03,74/05,63/07,49/09 i 67/13, u daljem tekstu: ZPP) presudu prvostepenog suda potvrdio.

12. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 073407 14 Rev od 22. marta 2016. godine odbačena kao nedozvoljena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u konačnoj odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da Okružni sud nije dao jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih je donesena sporna odluka, odnosno stavovi izneseni u njoj nisu adekvatno i precizno obrazloženi, te obiluju kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava, čime se išlo direktno na štetu apelanata. Navode da je Okružni sud u predmetnom postupku selektivno ocijenio činjenice i dokaze, te da ih nije detaljno i sveobuhvatno obrazložio i pravilno subsumirao pod materijalno pravo, čime je pravo apelanata na pravično suđenje povrijeđeno.

b) Odgovor na apelaciju

14. Osnovni sud navodi da je na osnovu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza odlučio da nema povrede zakonskih ovlašćenja, imperativnog propisa, dobrih običaja u postupanju tužene G. G. kao notara prilikom sačinjavanja zapisnika i odluka koje su tom prilikom donesene, u smislu čl. 103 i 104 ZOO, pa je odlučeno da navedene isprave koje su bile predmet pobijanja u tužbi nisu ništave. Zbog navedenih razloga, Osnovni sud ocjenjuje da razlozi podnosilaca apelacije nisu osnovani, posebno nije učinjena povreda Evropske konvencije na koju se apelanti pozivaju u apelaciji.

15. Okružni sud smatra da je presuda suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pa Okružni sud navodi da donošenjem odluke nije učinio povredu ustavnih prava apelanata. Zbog navedenih razloga se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tužena navodi da apelanti nisu akcionari u pravnom licu čije odluke su osporavali, da su svi apelanti novčano isplaćeni 2011. godine, a pravno lice je promijenilo oblik poslovanja i sada postoji kao društvo sa ograničenom odgovornošću sa jednim osnivačem. Osporeni opšti akti su prestali da važe i prestale su postojati pretpostavke za vođenje postupka. Tužena predlaže da Ustavni sud postupak obustavi, jer su prestale postojati pretpostavke za vođenje postupka, ili da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu i utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev apelanata u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, da apelanti ne snose posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o notarima RS („Službeni glasnik RS“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 isp. 91/06, 37/07, 74/07. 78/11, 20/14 i 68/17) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 3.

(....) (3) Notar je dužan odgovarajućim mjerama osigurati nezavisno i nepristrasno obavljanje notarske službe, pridržavajući se zabrane učestvovanja u pravnim poslovima u skladu sa ovim zakonom.(...)

Član 4. stav 6.

(....)(6) Dopušteno je dokazivati da je izjava netačno notarski obrađena, odnosno da su posvjedočene činjenice netačne.(....)

Član 95.

Potvrđivanje zaključaka organa pravnog lica (1) Ako je notar pozvan da potvrdi zaključke skupštine ili sjednice nekog drugog organa, pravnog lica, u zapisnik će unijeti dan i vrijeme sjednice, zatim će opisati sve što se u njegovom prisustvu događalo, predlagalo i izjavilo, ukoliko je to važno za prosuđivanje pravilnosti postupka, a posebno zaključke donijete na sjednici. On će potvrditi i sve drugo što je zakonom propisano.

(2) Zapisnik iz stava 1. ovoga člana, potpisaće i lice koje je predsjedavalo sjednici. (3) Na zahtjev se može utvrditi i identitet predsjednika i drugih lica koja su bila prisutna sastanku, a u zapisniku će se navesti kako je njihov identitet utvrđen.

18. U Zakonu o preduzećima RS („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase:

Član 246. stav 2.

(1) Skupština se saziva najmanje jedanput godišnje (redovna).

(2) Skupštinu saziva upravni odbor, a u slučajevima utvrđenim ovim zakonom - i nadzorni odbor i akcionari.

Član 247. stav 1.

(1) Akcionari koji imaju ili predstavljaju najmanje desetinu osnovnog kapitala ili statutom određeni manji dio mogu od upravnog odbora zahtijevati sazivanje skupštine, uz navođenje razloga za sazivanje skupštine i pitanja o kojima bi skupština trebalo da odlučuje.

Član 251. stav 1.

(1)U zapisniku se navodi naročito: mjesto i dan održavanja skupštine, dnevni red, lično ime zapisničara, rezultat glasanja, konstatacija predsedavajućeg o donošenju odluke i izdvojena mišljenja pojedinih akcionara.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te (“Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (...)

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. Ustavni sud zapaža da je prvobitna apelacija apelanata broj AP 4973/14, koja je bila podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine, odbačena zato što je preuranjena budući da su navedenu apelaciju apelanti podnijeli nakon što su izjavili reviziju, a prije odluke Vrhovnog suda o reviziji.

24. Ovom apelacijom apelanti obavještavaju Ustavni sud da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 073407 14 Rev od 22. marta 2016. godine njihova revizija odbačena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata.

25. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelanti su primili 6. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2014. godine, odnosno nakon proteka 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 4973/14 (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku. Naime, Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 073407 13 Gž 2 od 10. oktobra 2014. godine apelanti su primili 6. novembra 2014. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 4973/14 su podnijeli 26. novembra 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata radi utvrđenja pravne ništavosti zapisnika sa Skupštine akcionara „Tržnice“ a.d. Banja Luka, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

30. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi izvršili ocjenu izvedenih dokaza i zaključili da je, u konkretnom slučaju, tužena u vršenju zadataka notara postupala na osnovu svojih zakonskih ovlašćenja iz člana 95 Zakona o notarima, te potvrdila sve ono što se dešavalo na sjednicama Skupštine akcionara, da sporni zapisnici sa donesenim odlukama i zaključcima sa navedenih sjednica Skupštine akcionara sadrže sve što je propisano citiranom odredbom Zakona. Naglašeno je da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da su izjave, odnosno posvjedočene činjenice netačne, niti su dokazali da ima elemenata koji bi zapisnike u smislu člana 103 ZOO činili ništavim, pa je stoga tužbeni zahtjev kojim apelanti traže da sud utvrdi ništavost zapisnika notara sa vanrednih skupština akcionara odbijen, a tužena oslobođena bilo kakve odgovornosti da je zapisnik i druge akte sa Skupštine akcionara sačinila protivno zakonu i pravilima notarske struke.

33. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim, kao i da su primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot mišljenju apelanata, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

35. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

36. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

38. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i da su koristili mogućnost podnošenja žalbe na prvostepeno rješenje. Dakle, očigledno je da su apelanti imali na raspolaganju i da su koristili pravne lijekove predviđene zakonom. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelante sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, niti je bilo procesnih propusta na koje su ukazivali apelanti, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

40. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

41. Takođe, nije povrijeđeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizilazi da su apelanti bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/16 (P. D., G. J., N. S. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio