Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/18 (Z.L.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-721/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-721/18, rješavajući apelaciju Z.L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z.L.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 019236 15 Rev od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 019236 15 Rev od 24. oktobra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je tužena (Općina Busovača), nezakonitim zaključkom o dozvoli izvršenja urbanističko-građevinskog inspektora iz 1985. godine, izvršila rušenje dijela porodične stambene zgrade, te mu je time pričinila materijalnu štetu, kao i da se obaveže tužena da mu na ime naknade pretrpljene materijalne štete, totalne amortizacije-uništenja izgrađenog dijela objekta, te uništenog građevinskog materijala isplati određene novčane iznose.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima proizilazi da je apelant vlasnik i posjednik parcele koja se nalazi u Lugovima, te da mu je rješenjem o urbanističkoj saglasnosti Opštinskog sekretarijata za privredu Opštine Busovača i rješenjem o odobrenju izgradnje iz 1985. godine, odobrena gradnja porodične kuće na navedenoj parceli, uz uslov da istu u odnosu na lokalni put udalji najmanje pet metara. Vrhovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da apelant nije obavljao građevinske radove u skladu sa uslovom iz građevinske dozvole, pa mu je izvršnim rješenjem građevinskog inspektora naloženo rušenje temeljne trake izgrađenog objekta kompletnom dužinom, nakon čega je izvršeno rušenje. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da je organ tužene prilikom provođenja rješenja o uklanjanju bespravno izgrađenog objekta, izašao iz okvira rješenja koje predstavlja izvršnu ispravu. Prema stavu Vrhovnog suda, zbog navedenog je apelant, imajući u vidu gore navedenu odredbu ZOO, bio dužan dokazati u kojem je obimu tužena prilikom provođenja izvršenja prekoračila to rješenje, odnosno u kojoj je mjeri postupanje tužene bilo nezakonito, te u odnosu na to postupanje dokazivati visinu štete. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je apelant dokazao sve činjenice na kojima se zasniva njegov zahtjev u pogledu obima i visine te štete, jer je apelant tvrdio da mu je srušen jedan zid kuće, a postavio je zahtjev za naknadu štete u visini amortizovanog neizgrađenog objekta i vrijednosti neiskorištenog građevinskog materijala, koji je bio namijenjen za izgradnju tog objekta. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom slučaju od značaja i činjenica da je apelant nastavio sa izvođenjem građevinskih radova, iako je znao za postojanje pravosnažnog i izvršnog zaključka o rušenju bespravno izgrađene temeljne trake, kao i za razloge za njeno rušenje, čime je apelant svjesno preuzeo sve rizike bespravne gradnje, te je i sam značajno doprinio nastanku štete. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, budući da apelant u predmetnom postupku nije dokazao u kojem je obimu umanjenje njegove imovine posljedica protupravnog postupanja organa tužene, zbog čega se nije ni mogla utvrditi stvarna visina pretrpljene štete, proizlazi da je pravilno postupio drugostepeni sud, koji je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/18 (Z.L.) | Sudska praksa | Aktio