Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2118/16 (E. J. iz Banjaluke)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2118/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2118/16, rješavajući apelaciju Elvira Juge, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvira Juge podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 188243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pri 88243 14 Pr od 11. decembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvir Jugo iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 188243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pri 88243 14 Pr od 11. decembra 2015. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi izvršenje rješenja Okružnog suda bilo zabranjeno do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2118/16 od 7. juna 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda te od Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) zatraženo je 24. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. juna, Osnovni sud 8. juna, a UIO 6. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 Pri 88243 14 Pr od 11. decembra 2015. godine apelanta proglasio odgovornim jer je izvršenom kontrolom poreskog obveznika „Urban“ d.o.o. sa sjedištem u Banjaluci (u daljnjem tekstu: poreski obveznik), u kom je apelant odgovorno lice, utvrđeno da je: 1) poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juni 2013. godine u iznosu od 24.897,00 KM i 2) što je poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juli 2013. godine u iznosu od 24.412,00 KM, čime je učinio prekršaj u sticaju iz člana 32 Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u). Osnovni sud je na osnovu člana 67 stav 2, a u vezi sa stavom 1 tačka 5 istog zakona kaznio apelanta za prekršaj iz tačke 1) novčanom kaznom u iznosu od 12.448,50 KM, a za prekršaj iz tačke 2) novčanom kaznom u iznosu od 12.206,00 KM, te mu je izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 12.500,00 KM.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi kojim ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret s obzirom na to da nisu imali uporište u sprovedenim dokazima. U vezi s tim je ukazano da su sporne fakture broj 04-005/2013 od 20. juna 2013. godine i broj 04-007/2013 od 10. jula 2013. godine na koje se apelant pozvao bile predmet razmatranja prigovora poreskog obveznika na zapisnik o kontroli broj 04/5-2/1-17-1-67-1 174-1/13 od 20. novembra 2013. godine, da su Rješenjem broj 04/5-2/1-17-1-67-1174-2/1131 od 8. decembra 2013. godine odbijene, utvrđen je razrez indirektnih poreza za poreskog obveznika u iznosu od 49.309 KM, te da je ovo rješenje konačno sa danom 27. avgust 2015. godine, čime je za poreskog obveznika i dodatno utvrđena poreska obaveza. Apelantov dokaz – zapisnik o kontroli broj 04/5-2/1-17-1-67-1037-1/13 od 17. septembra 2013. godine, prema ocjeni Osnovnog suda, ne može biti osnov za oslobađanje prekršajne odgovornosti jer i nije bio predmet ovog prekršajnog postupka.
9. Osnovni sud je ukazao da je članom 67 stav 1 tačka 5) Zakona o PDV-u propisano da će poreski obveznik koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Glavom X ovog zakona biti novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti, a stavom 2 da ovlašćeno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice. Shodno navedenom, Osnovni sud je za svaki pojedini prekršaj utvrdio novčanu kaznu, te apelantu kao odgovornom licu na osnovu člana 12 Zakona o prekršajima RS izrekao jedinstvenu novčanu kaznu, ocjenjujući pri tom da apelant do sad nije prekršajno kažnjavan, težinu učinjenog prekršaja u sticaju, stepen prekršajne odgovornosti, smatrajući da će se njom postići svrha kažnjavanja.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 Pri 88243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio u pravnoj ocjeni prekršaja tako što je radnje stavljene apelantu na teret za koje je proglašen krivim pravno kvalifikovao kao dva prekršaja iz člana 67 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 5) istog člana i članom 32 Zakona o PDV-u. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
11. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da je donošenjem prvostepenog rješenja povrijeđena presumpcija nevinosti, s obzirom na to da je protiv poreskog obveznika postupak obustavljen, pa da nije bilo uslova za njegovu odgovornost kao odgovornog lica. Okružni sud je najprije dao iscrpnu analizu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima, Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) te Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koje se, mutatis mutandis, primjenjuju u prekršajnom postupku. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom slučaju vođena dva odvojena postupka, da je u postupku protiv poreskog obveznika doneseno Rješenje broj 71 0 Pr 185809 14 Pr od 1. oktobra 2015. godine kojim je prekršajni postupak obustavljen, u skladu s odredbom člana 45 Zakona o prekršajima, jer je predstavnik ovlašćenog organa propustio da se pojavi na zakazani usmeni pretres, pa je prekršajni nalog od 28. januara 2013. godine protiv pravnog lica stavljen van snage. S obzirom na to da navedenim rješenjem nije odlučeno o meritumu, apelantovi žalbeni navodi da ga u ovom postupku štiti presumpcija nevinosti, koja je povrijeđena na njegovu štetu jer je postupak protiv poreskog obveznika obustavljen, ocijenjeni su neosnovanim.
12. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da prvostepeni sud nije dao razloge u pogledu vinosti, jer se iz obrazloženja ne vidi da li je on postupao s umišljajem ili iz nehata. U vezi s tim je ukazano da je prema članu 1 stav 3 Zakona o prekršajima za odgovornost učinioca dovoljan nehat, ukoliko odredbama o prekršaju (misli se na zakone koji propisuju prekršaje) nije propisano da će se učinilac kazniti za djelo učinjeno isključivo s umišljajem. S obzirom na to da je kao pravilo propisano da je prekršaj ona radnja ili djelo koje je učinjeno iz nehata, a da Zakon o PDV-u u kome je propisan prekršaj koji je apelantu stavljen na teret nije određeno da on može biti počinjen isključivo s umišljajem, Okružni sud je zaključio da činjenica da prvostepeni sud nije i obrazložio nehat nije od uticaja na pravilnost i zakonitost osporavanog rješenja.
13. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je prvostepeno rješenje zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je ukazano da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da su na usmenom pretresu izvedeni predloženi dokazi kako podnosioca prekršajnog zahtjeva tako i apelantovi dokazi (zapisnik o kontroli broj 04/5- 2/1-17-1-67-1037-1/13 od 17. septembra 2013.godine), pa da je prvostepeni sud analizom i ocjenom sprovedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio dva prekršaja u sticaju, s tim što je pogrešno naveo da se radi o prekršaju iz člana 32 Zakona o PDV-u, koji je kažnjiv prema odredbi člana 67 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 5) istog zakona. Zbog izloženog, opravdano se žalbom ističe da je prvostepeni sud pogrešno kvalifikovao prekršaj, zbog čega je prvostepeno rješenje i preinačeno u ovom dijelu na način da su apelantove radnje za koje je proglašen krivim pravno kvalifikovane kao dva prekršaja u sticaju, iz člana 67 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 5) istog člana Zakona o PDV-u i člana 32 istog zakona.
14. Razmatrajući odluku o prekršajnoj sankciji, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu kao odgovornom licu utvrdio novčanu kaznu za dva prekršaja u sticaju, i to za prekršaj iz tačke 1) u iznosu od 12.448,50 KM i za prekršaj iz tačke 2) u iznosu od 12.206,00 KM, tačnije u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti, te mu primjenom odredbe člana 12 Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 12.500,00 KM. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da mu je odmjerena prestroga kazna, te da nisu došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti. U vezi s tim je ukazano da je odmjerena novčana kazna srazmjerna težini učinjenih prekršaja, stepenu apelantove prekršajne odgovornosti, te okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni. Prema ocjeni Okružnog suda, vrsta i mjera prekršajne sankcije – jedinstvena novčana kazna u iznosu od 12.500,00 KM odražava ukupnost svih okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja, te odgovara težini počinjenih prekršaja, ličnosti optuženog, okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni i njihovoj društvenoj opasnosti, te se s tako odmjerenom kaznom postiže svrha kažnjavanja kako sa specijalnog tako i s generalnog aspekta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. U vezi s tim, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakone i proizvoljno ocijenili činjenično stanje. U prilog ovoj tvrdnji najprije je istakao da je povrijeđena pretpostavka nevinosti ukazujući da je postupak protiv poreskog obveznika zbog istih prekršaja obustavljen. Apelant dalje ističe da je prvostepeni sud uzeo kao utvrđenu činjenicu da je poreski obveznik pravno lice izvršilo pogrešno odbitak ulaznog PDV-a za juni i juli 2013. godine i time počinilo prekršaj iz čl. 32 Zakona o PDV-u. Apelant ističe da nije utvrđena prekršajna odgovornost poreskog obveznika pravnog lica čiji je direktor bio. U vezi s tim ukazuje na Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 Pr 185809 14 Pr od 1. oktobra 2015. godine kojim je stavljen van snage prekršajni nalog protiv poreskog obveznika za isti prekršaj i prekršajni postupak obustavljen. Apelant ističe da se pred prvostepenim sudom branio sam pa da ovaj dokaz nije predlagao. Međutim, smatra da se, shodno članu 364 ZKPRS, sprovodi jedinstveni prekršajni postupak prema pravnom i odgovornom licu, pa je prvostepeni sud mogao provjeriti status postupka prema poreskom obvezniku pravnom licu za isti prekršaj. Stoga, prema njegovom mišljenju, ne radi se samo o povredi pretpostavke nevinosti, već i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
17. Nadalje, apelant smatra da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda, pozivanjem na čl. 125, 127 i 128 KZRS, da je odgovornost pravnih lica akcesorna, kao i da odgovornost pravnog lica ne isključuje odgovornost fizičkog lica za prekršaj. Prema apelantovom mišljenju, ovim se takođe zanemaruje pretpostavka nevinosti pravnog lica u odnosu na činjenični opis prekršaja za koji se on tereti. U vezi s tim ukazuje da se u činjeničnom opisu prekršaja navodi: „(…) poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom period juni 2013.godine u iznosu od 24.897,00 KM; i 2. poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom period juli 2013 godine u iznosu od 24.412,00 KM“. S obzirom na to da je protiv poreskog obveznika pravnog lica prekršajni postupak obustavljen, a što, prema njegovom mišljenju, ima učinak nekažnjavanja, ne može se u prekršajnom postupku protiv njega tvrditi da je poreski obveznik počinio prekršaj. Stoga smatra da nije bilo uslova za njegovu odgovornost.
18. Apelant smatra i da drugostepeni sud proizvoljno tumači član 375 ZKPRS jer se ova odredba odnosi na mjeru obezbjeđenja u postupku protiv pravnih lica i na osnovu ove odredbe ne može se izvući zaključak o akcesornosti krivičnog postupka protiv pravnog lica, odnosno da je u prekršajnom postupku za isti prekršaj težište postupka na fizičkom licu kao učiniocu prekršaja, a da je odgovornost pravnog lica akcesorna.
19. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv je stav drugostepenog suda u vezi sa njegovom tvrdnjom o kršenju pretpostavke nevinosti da je postupak protiv poreskog obveznika pravnog lica obustavljen iz procesnih razloga a ne u meritumu pa da nije prekršena presumpcija nevinosti na njegovu štetu. Ovo iz razloga što su, prema njegovom mišljenju, pravne posljedice oslobađajuće presude i obustave postupka iste (presuđena stvar). Stoga smatra da čak i ako je postojala mogućnost da se protiv njega sprovede prekršajni postupak nakon donošenja rješenja kojim je postupak protiv pravnog lica obustavljen, onda je to moglo biti za neki drugi činjenični opis u vezi sa spornim događajem.
20. Nadalje, apelant tvrdi da sudovi uopšte nisu obrazložili njegovu vinost, odnosno da u vezi s tim zauzeti stav iz osporenog drugostepenog rješenja nije u skladu s teorijom subjektivne odgovornosti koja je zastupljena u domaćem zakonodavstvu. Prema njegovom mišljenju, bilo je nužno obrazložiti postojanje nehata odnosno navesti dokaze iz kojih takav zaključak proizlazi. U prilog navedenom ukazuje da iz zapisnika od 20. novembra 2013. godine proizlazi da je poreski obveznik pravno lice izvršilo pogrešan odbitak PDV-a zbog nepravilnosti nastalih u odnosu između prethodna dva pravna lica iz lanca kupoprodaje robe. Takođe, smatra i da je za utvrđivanje, makar i njegovog nehatnog postupanja, od značaja i zapisnik od 17. septembra 2013. godine iz kog proizlazi i da službenici UIO-a različito tumače propise jer prema ovom zapisniku u vezi sporne dokumentacije i poreskih prijava za juni i juli 2013. godine nema nepravilnosti, a inspektor je pronašao i robu koja je bila predmet spornih računa.
21. Apelant smatra i da je izrečena novčana kazna previsoko određena, da su zanemarene njegove imovinske prilike u odnosu na visinu izrečene kazne, kao i da ranije nije prekršajno kažnjavan. Takođe, ističe i da nije mogao znati kakav je odnos između označenih pravnih lica prilikom kupovine robe, a njegova odgovornost je zasnovana na njihovim propustima.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je istakao da apelant osporava činjenično stanje i primjenu prava o čemu su već dati razlozi i obrazloženja u osporenim rješenjima pa je bespredmetno da se ponavljaju i u odgovoru.
23. Osnovni sud je istakao da je postupak protiv apelanta sproveden u razumnom roku i uz poštovanje proceduralnih garancija iz člana 6 Evropske konvencije. Takođe, ukazano je i da su apelantovi navodi identični žalbenim navodima na rješenje ovog suda, a o čemu se Okružni sud izjasnio u svom rješenju.
24. Dalje, UIO je istakao da je nesporno da je protiv poreskog obveznika pravnog lica prekršajni postupak obustavljen ali iz procesnih razloga – predstavnik ovlašćenog organa nije došao na usmenu raspravu. Stoga, sud nije oslobodio pravno lice poreskog obveznika od odgovornosti odnosno nije konstatovao da nije počinio prekršaj. U vezi s tim je ukazano i da je na rješenje o obustavljanju prekršajnog postupka protiv poreskog obveznika pravnog lica u zakonskom roku podnesen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje jer predstavnik ovlašćenog organa iz opravdanih razloga nije pristupio na usmenu raspravu, kao i da sud o ovom prijedlogu još nije odlučio. Slijedom navedenog netačnom je ocijenjena apelantova tvrdnja da se njegova prekršajna odgovornost može zasnivati samo na drugačijem činjeničnom opisu djela.
25. Nadalje, u vezi sa zapisnikom broj 04/5-2/1-17-1- 67-1037-1/13 od 17. septembra 2013. godine na kom je apelant insistirao i u postupku pred redovnim sudovima kao i u apelaciji, ukazano je da je sačinjen u okviru informativne kontrole koja ne predstavlja potpunu kontrolu pravilnosti i zakonitosti obračuna poreza na dodatnu vrijednost. Informativnom kontrolom, a što je i konstatovano u zapisniku od 17. septembra 2013. godine, navedene su određene činjenice a istovremeno su uočene određene nejasnoće koje se odnose na stvarni promet robe, a što je bilo moguće razjasniti tek sprovođenjem potpune kontrole, koja je sprovedena i o čemu je sačinjen zapisnik od 20. novembra 2013. godine.
26. Najzad, UIO je istakao da je predmet kontrole bilo poslovanje poreskog obveznika pravnog lica, a o čemu je sačinjen zapisnik od 20. novembra 2013. godine. Navedenim zapisnikom utvrđene su nepravilnosti koje se odnose na odbitak ulaznog poreza u poreskom periodu juni 2013. godine i juli 2013. godine koje su rezultat utvrđenog fiktivnog prometa. Nadalje, ukazano je da je rješenjem od 18. decembra 2013. godine za poreskog obveznika čije je odgovorno lice apelant za period juni 2013. godine utvrđena dodatna obaveza u označenom iznosu, te za juli 2013. godine u označenom iznosu, a po osnovu nepravilnosti ulaznog poreza, a koje rješenje je postalo konačno u upravnom postupku. Ovo rješenje donijeto je po zapisniku od 20. novembra 2013. godine u kom je utvrđeno i decidirano konstatovano da je osporen ulazni porez za navedene periode jer nije bilo stvarnog prometa između firme u Sarajevu i poreskog obveznika pravnog lica. Na osnovu navedenog, te činjenice da je rješenjem od 18. decembra 2013. godine utvrđena dodatna obaveza po zapisniku o kontroli, a koje rješenje je konačno u upravnom postupku, po ocjeni UIO-a nesporno je utvrđeno da je poreski obveznik nepravilno izvršio odbitak ulaznog poreza, a zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi da se radi o poslovanju druga dva subjekta.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 67.
Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:
(…) 5. pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu s Poglavljem X ovog zakona biće novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti; (…) Ovlašćeno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice kako je propisano prethodnim stavom.
(…)
28. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Definicija prekršaja (1) Prekršaji predstavljaju kršenje javnog poretka ili propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju utvrđena zakonom ili drugim propisom, za koje su određena obilježja i za koje su propisane sankcije.
(…) (3) Nehat od strane učinioca je dovoljan da se učinilac smatra odgovornim za prekršaj, osim ako je odredbama o prekršajima propisano da će učinilac biti kažnjen za djelo učinjeno isključivo s umišljajem.
(4) Prekršaj mogu počiniti fizička i pravna lica.
(…) Član 6.
Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtjeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:
a) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom; (…) Član 32.
Izdavanje prekršajnog naloga (1) Ovlašćeni organ će izdati prekršajni nalog ukoliko ustanovi da je prekršaj iz njegove nadležnosti utvrđen na jedan od sljedećih načina:
(…)
c) prilikom inspekcijskog ili drugog nadzora pregledom dokumentacije, prostorija i robe ili na drugi zakonit način ili (…) Član 36.
Propuštanje (1) Ukoliko je prekršajni nalog dostavljen u skladu sa odredbama člana 34. i ako okrivljeni u roku koji je određen u prekršajnom nalogu ne prihvati odgovornost za prekršaj u skladu sa odredbama člana 35. ovog zakona ili ne zatraži odlučivanje o predmetu pred sudom, smatraće se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem, a prekršajni nalog će postati konačan i izvršan.
(…) Član 37.
Postupak po zahtjevu za odlučivanje od strane suda (1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
a) da zatraži sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom; i
b) da se pojavi pred sudom na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres po prekršajnom nalogu, ili, ako datum nije naveden, onda na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.
(…) Član 45.
Propuštanje pojavljivanja ovlašćenog organa Ako okrivljeni pristupi na usmeni pretres na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. ovog zakona, a predstavnik ovlašćenog organa propusti da se pojavi, sud će donijeti odluku o obustavljanju prekršajnog postupka i o stavljanju van snage prekršajnog naloga, ukoliko je postupak pokrenut prekršajnim nalogom.
Član 50.
Rješenje o prekršaju (1) Prekršajni postupak se završava donošenjem rješenja o prekršaju.
(2) Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:
a) da se prekršajni postupak obustavlja;
b) da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja ili
c) da se okrivljeni oglašava odgovornim za prekršaj.
(…) Član 54.
Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak će se donijeti kad se utvrdi da:
a) radnja koja se okrivljenom stavlja na teret nije prekršaj;
(…) Član 56.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim za prekršaj sud će donijeti kad ne postoji nijedna od okolnosti predviđena članom 54. ovog zakona i kad utvrdi da je okrivljeni odgovoran za prekršaj.
Član 61.
Žalbeni osnovi Rješenje o prekršaju može se pobijati:
(…)
b) zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima; ili
c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (…) Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen s obzirom:
a) da li radnja opisana u prekršajnom nalogu ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj;
b) da li ima okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;
(…)
d) da li je došlo do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuje prekršaj; ili (…) Član 63a.
(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio.
(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
Član 70.
Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje (1) Okrivljeni kome je izrečena sankcija zbog propuštanja da se pojavi u skladu sa odredbama člana 36. ovog zakona, ili u odnosu na koga je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 56. ovog zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
(2) Sud će usvojiti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, i da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo usljed opravdanih razloga.
(3) Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može podnijeti i ovlašćeni organ na rješenje o obustavljanju prekršajnog postupka u skladu sa članom 45. ovog zakona.
(4) Sud će usvojiti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje ako ovlašćeni organ dokaže da je do propuštanja pojavljivanja došlo uslijed opravdanih razloga.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Pr 188243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja 6. aprila 2016. godina i datum podnošenja apelacije 17. maj 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21 i 22).
37. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Iz apelantove argumentacije najprije proizlazi da smatra kako nije bilo uslova za njegovu odgovornost kao odgovornog lica jer je prekršajni postupak protiv poreskog obveznika pravnog lica obustavljen odnosno nije utvrđena prekršajna odgovornost poreskog obveznika. Takođe, smatra i da je prekršena pretpostavka nevinosti s obzirom na to da je u činjeničnom opisu prekršaja koji mu se stavlja na teret navedeno da je poreski obveznik izvršio pogrešan odbitak PDV-a jer nije utvrđena prekršajna odgovornost poreskog obveznika za ovaj prekršaj. Nadalje, apelant osporava tumačenje relevantnih odredbi KZRS i ZKPRS na osnovu kojih je, kako navodi, Okružni sud zaključio da je u prekršajnom postupku težište postupka na fizičkom licu koje je počinilo prekršaj, a da je odgovornost pravnog lica akcesorna. Najzad, ističe i da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovoj vinosti, odnosno da s tim u vezi nije sproveden niti jedan dokaz, kao i da je izrečena novčana kazna previsoko određena, da su zanemarene njegove imovinske prilike u odnosu na visinu izrečene kazne, kao i činjenica da ranije nije prekršajno kažnjavan.
38. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da je članom 67 stav 1 tačka 5 Zakona o PDV-u određeno da prekršaj čini poreski obveznik ukoliko pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu s Poglavljem X ovog zakona, te da će za to biti kažnjen u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti. Stavom 2 istog člana propisano je da će se istom kaznom kazniti i odgovorno lice kod poreskog obveznika.
41. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje zapaža da iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta kao odgovornog lica kod poreskog obveznika, koje činjenice apelant nije osporavao ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji, UIO izdao prekršajni nalog označenog broja, te da je uvažen apelantov zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje i dozvoljeno sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu. Nadalje, iz izreke osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant kao odgovorno lice kod poreskog obveznika proglašen odgovornim jer je na osnovu izvršene poreske kontrole kod poreskog obveznika utvrđeno da je: 1) poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juni 2013. godine u iznosu od 24.897,00 KM i 2) što je poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juli 2013. godine u iznosu od 24.412,00 KM. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je odlučna činjenica ˗ pogrešan odbitak poreza, što je element bića prekršaja iz člana 67 stav 1 tačka 5 u vezi sa stavom 2 istog člana Zakona o PDV-u za koji je apelant proglašen odgovornim i izrečena mu sankcija, utvrđena na osnovu: zapisnika o kontroli broj 04/5-2/1- 17-1-67-1 174-1/13 od 20. novembra 2013. godine, kojim su, kako proizlazi iz odgovora UIO-a na apelaciju, utvrđene nepravilnosti koje se odnose na odbitak ulaznog poreza u poreskom periodu juni 2013. godine i juli 2013. godine koje su rezultat utvrđenog fiktivnog prometa; Rješenja broj 04/5-2/1-17-1-67-1174-2/1131 od 8. decembra 2013. godine kojim su, kako proizlazi iz odgovora UIO-a na apelantove navode, za poreskog obveznika čije je odgovorno lice apelant, za period juni 2013. godine utvrđena dodatna obaveza u označenom iznosu te za juli 2013. godine u označenom iznosu a po osnovu nepravilnosti ulaznog poreza, koje rješenje je postalo konačno u upravnom postupku. Stoga, s obzirom na navedeno i kod nesporne činjenice da je apelant bio odgovorno lice kod poreskog obveznika, te da je poreskom kontrolom utvrđeno da je poreski obveznik nepravilno obračunao odbitak ulaznog poreza, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je osporenim prvostepenim rješenjem utvrđeno da je poreski obveznik počinio prekršaj, iako je postupak protiv poreskog obveznika obustavljen, pa da je tako prekršena pretpostavka nevinosti.
42. Nadalje, apelant tvrdi da je rješenje o obustavi prekršajnog postupka protiv poreskog obveznika, koje kao dokaz nije ni predočio pred prvostepenim sudom prema sopstvenom navodu iz apelacije, bilo prepreka da se utvrdi njegova odgovornost za prekršaj, te da je pogrešan stav Okružnog suda da je akcenat na odgovornosti fizičkog a ne pravnog lica za počinjeni prekršaj.
43. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je rješenje o obustavi postupka protiv poreskog obveznika procesna odluka (na usmenom pretresu se nije pojavio predstavnik UIO-a) a ne meritorna odluka (kojom je utvrđeno da je poreski obveznik počinio ili nije počinio prekršaj) pa da ne predstavlja prepreku da se protiv apelanta vodi prekršajni postupak. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je članom 45 Zakona o prekršajima određeno da kad predstavnik ovlašćenog organa propusti da se pojavi na usmenoj raspravi, a to učini okrivljeni, sud donosi rješenje kojim se postupak obustavlja i prekršajni nalog stavlja van snage. Rješenje o obustavi postupka protiv poreskog obveznika koje je apelant predočio uz apelaciju donijeto je na osnovu citirane odredbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 70 stav 3 istog zakona, u takvoj situaciji ovlašćeni organ može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i sud će ga usvojiti ukoliko ovlašćeni organ dokaže da je do propuštanja pojavljivanja došlo uslijed opravdanih razloga. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je UIO u odgovoru na apelaciju istakao da je podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i da o njemu još nije odlučeno, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da rješenje o obustavi postupka u smislu člana 45 Zakona o prekršajima ima učinak presuđene stvari i da je predstavljalo prepreku za utvrđivanje njegove odgovornosti.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS i KZRS, zaključeno da je akcenat na odgovornosti fizičkog lica dok je odgovornost pravnog lica supsidijarna. Ustavni sud primjećuje da je UIO izdao dva prekršajna naloga: protiv apelanta i protiv poreskog obveznika a na osnovu zapisnika od 20. novembra 2013. godine kojim su utvrđene nepravilnosti koje se odnose na odbitak ulaznog poreza. Stoga su i apelantu i poreskom obvezniku, nezavisno jednom od drugog, stajale na raspolaganju mogućnosti iz člana 36 Zakona o prekršajima: da prihvate odgovornost za prekršaj ili da zatraže odlučivanje pred sudom, pa shodno tome izbor jednog ne ograničava niti isključuje pravo drugog u pogledu izbora navedenih mogućnosti, pa proizlazi da za isti prekršaj mogu biti vođena i dva potpuno odvojena postupka. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, bez značaja je na koji način je Okružni sud tumačio relevantne odredbe navedenih zakona na osnovu kojih je zaključio na kom je akcenat odgovornosti za prekršaj (na pravnom licu kao poreskom obvezniku ili apelantu kao odgovornom licu), te da je redovni sud bio obavezan da provjeri u kojoj je fazi postupak protiv poreskog obveznika, odnosno da je trebao znati da je obustavljen. U prilog navedenom Ustavni sud zapaža da iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je do sudskog odlučivanja po prekršajnom nalogu izdatom protiv apelanta došlo nakon što je usvojen njegov zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje u smislu člana 70 stav 2 Zakona o prekršajima. Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom, pored ostalog, propisano da će sud usvojiti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog ili poziv za usmeni pretres i da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo uslijed opravdanih razloga.
45. Nadalje, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi kao i da nije ponuđen niti jedan dokaz u prilog zaključku o njegovoj vinosti odnosno nehatnom postupanju.
46. Vezano za ovaj dio apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je članom 1 stav 3 Zakona o prekršajima, a na koji se pozvao i Okružni sud u vezi sa identičnim apelantovim žalbenim navodom na prvostepeno rješenje, određeno da je nehat učinioca dovoljan da se učinilac smatra odgovornim za prekršaj, osim ako je odredbama o prekršajima propisano da će učinilac biti kažnjen za djelo učinjeno isključivo s umišljajem. S obzirom na to da je kao pravilo propisano da je prekršaj ona radnja ili djelo koje je učinjeno iz nehata, a da Zakon o PDV-u u kome je propisan prekršaj koji se apelantu stavljen na teret nije određeno da on može biti počinjen isključivo s umišljajem, Ustavni sud nije mogao da prihvati osnovanim ni apelantove navode u ovom dijelu. Najzad, Ustavni sud zapaža da su, a suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu izrečene sankcije apelantu koja je određena u okviru raspona propisanog za navedeni prekršaj (član 67 Zakona o UIO-u) .
47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i tako povrijedili pretpostavku nevinosti, te da su proizvoljno primijenili relevantno pravo kada su zaključili da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu je stavljan na teret i za koji mu je izrečena zakonom propisana sankcija.
48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i tako povrijedili pretpostavku nevinosti, te da su proizvoljno primijenili relevantno pravo kada su zaključili da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu je stavljan na teret i za koji mu je izrečena zakonom propisana sankcija.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević